George MacDonald – Dječak dana i djevojčica noći

Picture33

Naslov: George MacDonald - Dječak dana i djevojčica noći
Naslov originala: George MacDonald - The Day Boy and the Night Girl (1882.)
Prevoditelj: dr. sc. Zrinka Dragun
Nakladnik: Ognjište, Zagreb
Godina izdanja: 2020.
Uvez: tvrdi
Broj stranica: 140
Format: 15 x 21 cm
Cijena: 105,00 kuna (besplatna dostava RH)


KUPI KNJIGU

„Dječak dana i djevojčica noći - priča o Photogenu i Nycteris“ bajka je koju je 1882. godine objavio škotski književnik George MacDonald. Prva se inačica ove priče pojavila u časopisu za djecu Harper's Young People, gdje je izlazila u nastavcima od 2. prosinca 1879. do 6. siječnja 1880. godine.

„Dječak dana i djevojčica noći ili priča o Photogenu i Nycteris“ započinje pričom o vještici Watho koja, u svojoj potrazi za sveobuhvatnim znanjem, odluči provesti pokus u kojemu od rođenja oblikuje dvoje ljudi, strogo nadzirući njihov okoliš. Glavna joj je briga da dječak Photogen nikada ne upozna noć te da djevojčica Nycteris ne ugleda nikakvo drugo svjetlo osim prigušene svjetlosti jedne svjetiljke. Kada ih igra sudbine ipak poveže, Photogen i Nycteris nauče koristiti svoje sposobnosti kako bi pomogli jedno drugome suočiti se sa svojim strahovima. I Photogen i Nycteris nepotpuna su bića sve dok ne nauče brinuti jedno o drugome, unatoč svojim različitostima i suprotnim slabostima.

Ovo je u osnovi priča koja opisuje MacDonaldovu vjeru u sposobnost mašte da skrene pozornost osobe sa same sebe, time ju otvarajući za svijet prijateljstva i povezanosti s drugim ljudima, što ju može odvesti do istinske cjelovitosti.

Suvremene adaptacije MacDonaldove bajke:

  • Jordan Wentworth Farrar napisao je 2008. godine operu utemeljenu na ovome MacDonaldovom djelu, a svjetska joj je premijera bila u New Yorku, 2009. godine.
  • Matt Buchanan napisao je predstavu na istu temu.
  • Poznata američka književnica fantastike, Ann Aguirre, donijela je modernu inačicu ove bajke u svome romanu „Enklava“ iz 2011. godine, koristeći odabrane citate iz MacDonaldovog izvornog teksta kao epigrafe na početku svakoga poglavlja.


… prvi prijevod na hrvatski jezik …

Citati iz knjige:

... navelo ju je to na neobične misli te je razmišljala kako čak i zli ljudi mogu postati spona koja međusobno povezuje ono što je dobro.


...a ako ikada dvoje ljudi nije moglo jedno bez drugoga, to dvoje ljudi smo Nycteris i ja.


... i već je sljedećeg trenutka osjetila kako ju je podigao; ona, koja ga je cijele noći njegovala i štitila poput djeteta, sada je bila u njegovim rukama, nošena poput novorođenčeta, glave položene na njegovo rame.


Ponovno je ležao s glavom u njenome krilu, i sve je bilo dobro, jer djevojka se očigledno tame bojala jednako malo, kao on dana.
„Hvala ti,“ rekao je. „Ti si mome srcu poput živoga oklopa; ti od mene uklanjaš strah."


Jer sada, ne samo da je cjelina izgledala savršeno, kakva je uistinu bila i prije, već je i svaki njen dio pokazivao svoje zasebno savršenstvo, a to mu je savršenstvo omogućilo da se s ostalim dijelovima spoji u uzvišenije savršenstvo cjeline. I sami je cvijet bio svjetiljka! Zlatno je srce bilo svjetlost, a srebrni je obrub bio alabastrena kugla, vješto slomljena i širom rastvorena kako bi na slobodu pustila blaženstvo.


Kako je bila slatka i draga i dražesna! Ako su postojale divlje zvijeri koje su izlazile samo noću i koje su se bojale svjetlosti, zašto ne bi postojale i djevojčice, stvorene iste takve – koje nisu mogle podnijeti svjetlost, kao što on nije mogao podnijeti tamu? Kad bi ju barem mogao ponovno naći! Ah, koliko bi se drugačije odnosio prema njoj! Ali jao! Možda ju je sunce ubilo – rastopilo ju – spalilo ju! – isušilo ju – sigurno se upravo to dogodilo, ako je bila riječna nimfa!


Već je drugi put bio poražen i posramljen! Zar je njegova hrabrost bila tek igra sunčeve svjetlosti s njegovim mozgom? Zar je bio obična lopta bačena između svjetlosti i tame?


„Što je s tobom, djevojčice?“ reče Photogen, s ohološću svojstvenom svim muškim stvorenjima prije nego što prime pouku od suprotnog spola. Stajao je gledajući ju s visine preko svoga luka, kojemu je pregledavao tetivu. „Sada se nemaš čega bojati, dijete! Dan je. Sunce samo što nije izišlo. Gledaj! Još samo trenutak i bit će iznad grebena onoga brežuljka! Do viđenja. Hvala ti za prenoćište. Idem sad. Nemoj biti guska. Ako ikada budem mogao učiniti nešto za tebe – i tako to, znaš već!“
„Nemoj me ostaviti; oh, nemoj me ostaviti!“ uzviknula je Nycteris. „Umirem! Umirem! Ne mogu se pomaknuti. Svjetlost iz mene isisava svu snagu. I, oh, tako sam uplašena!“
Ali Photogen je već zapljuskujući prelazio rijeku, držeći visoko svoj luk kako se ne bi smočio.


„Mračno!“ ponovila je za njim. „Trebala si biti u mojoj sobi kad mi je potres ubio svjetiljku. Ne razumijem. Kako možeš ovo nazivati mrakom? Daj da vidim: da, imaš oči, i to velike, veće nego Madame Watho ili Falca – ne tako velike kao moje, rekla bih – jedino što ja svoje nisam nikada vidjela. Ali ipak – oh, da! – sad znam u čemu je problem! Ne možeš njima vidjeti, jer su tako crne. Tama ne može vidjeti, naravno. Nema veze: ja ću biti tvoj vid i naučit ću te gledati.“


Iznenada ispunjena sažaljenjem, sjela je, podigla Photogenovu glavu, polegla ju u svoje krilo te mu počela milovati lice. Njene tople ruke prizvale su ga k svijesti. Otvorio je svoje crne oči, iz kojih je nestala sva vatra, te pogledao gore ispustivši čudni zvuk straha, napola jauk, napola uzdah. Ali kada je ugledao njeno lice, duboko je udahnuo i nastavio nepomično ležati – promatrajući ju: te plave divote nad njim, poput ljepšega neba, kao da su mu podržavale hrabrost i ublažavale strah. Naposljetku je, drhtavim, zadivljenim glasom, i napola šapćući, rekao, „Tko si ti?“
„Ja sam Nycteris,“ odgovorila je.


Kada je posljednji plameni sabljasti tračak Sunca zgasnuo poput svjetiljke, činilo se da se njegov užas rascvao u samo ludilo. Poput spuštanja vjeđa na oku – jer nije bilo sumraka, a te noći ni Mjeseca – strava i tama navalile su zajedno, a njemu su bile jedno. Više nije bio čovjek kojega je poznavao, ili bolje rečeno kakvim se smatrao. Hrabrost koju je nekoć imao nije ni u kojem smislu bila njegova – samo ju je neko vrijeme posjedovao, a nije doista bio hrabar; napustila ga je, i on je jedva mogao stajati – a posve sigurno nije mogao stajati uspravno, jer niti jedan od svojih zglobova nije mogao učvrstiti niti je mogao spriječiti njihovo drhtanje. Bio je tek sunčeva iskra, koja sama po sebi nije bila ništa.


O vodi nije znala gotovo ništa; poznavala ju je tek toliko koliko ju je pila i u njoj se kupala; i dok je Mjesec obasjavao mračni, brzi riječni tok, koji je protječući oduševljeno pjevao, nije uopće sumnjala da je rijeka živa, brza, jurišajuća zmija života, koja – izlazi van? – kamo? A onda se zapitala nije li ona voda koju su donosili u njene sobe bila ubijena kako bi ju ona mogla piti, i u njoj se kupati.


Oči su joj vidjele boje koje su našim očima nevidljive na mjesečini, i sve ih je mogla jasno razlikovati, iako ih je ispočetka smatrala oblicima i bojama na sagu velike sobe.


„Ne, ja nisam djevojčica,“ odgovorio je; „– iako sam ti dao ,“ dodao je, promijenivši ton i bacivši se na zemlju pred njene noge, „i više nego dobar razlog da me nazoveš djevojčicom.''
„Oh, jasno mi je!“ odvratila je Nikteris. „Ne, naravno! – ne možeš biti djevojčica: djevojčice se ne boje – bez razloga. Sad razumijem: upravo zbog toga što nisi djevojčica, toliko si preplašen.''


Okrenula se, stoga, od vizije s uzdahom krajnjega blaženstva te se mekim, tihim koracima, i napipavajući dlanovima, prikrala natrag u tamu stijene. Što je predstavljala tama ili tromost kojom se vrijeme vuklo, onome tko je vidio ono što je te noći vidjela ona? Uzdigla se iznad sve iscrpljenosti – iznad svih nepravdi


„Ne, to nije moja svjetiljka,“ rekla je nakon nekog vremena; „to je majka svih svjetiljki.“
I s tim je riječima pala na koljena i raširila ruke prema Mjesecu. Nije ni približno umjela izraziti što joj je bilo na umu, ali njen je postupak zapravo bio tek molba Mjesecu neka bude ono što jeste – upravo taj nevjerojatni sjaj obješen s udaljenog krova, baš to blaženstvo nužno za opstanak sirotih djevojčica rođenih i odgajanih u pećinama. Bilo je to za Nikteris uskrsnuće – ne, istinsko rođenje. Što je moglo biti to neizmjerno plavo nebo, posuto sićušnim iskrama nalik glavama dijamantnih čavlića; a što onaj Mjesec, koji je djelovao tako savršeno zadovoljan svojom svjetlošću – pa, ona je o njima znala manje nego vi i ja! ali i najveći bi astronomi mogli zavidjeti ushićenju takvoga prvog dojma u dobi od šesnaest godina. Dojam joj je bio beskrajno nesavršen, ali nije mogao biti pogrešan, jer gledala je očima stvorenim za gledanje, i doista je vidjela ono što mnogi ljudi zbog svoje mudrosti ne uspijevaju vidjeti.


Pa joj je sinulo kako je svjetiljka mrtva, kako je ta slomljenost bila smrt o kojoj je nekoć čitala bez razumijevanja, kako je tama ubila svjetiljku.


Nesvjesno je načinila jedan korak naprijed s praga, i djevojka koja je od svoga rođenja bila troglodit stajala je usred zanosne ljepote južnjačke noći, obasjana savršenim Mjesecom – ne Mjesecom naše sjevernjačke klime, već Mjesecom nalik srebrnom sjaju talioničke peći – Mjesecom koji je posve jasno bio kugla, a ne tek udaljeni, plosnati disk na površini plavetnila – koji je visio na pola puta između neba i Zemlje te je djelovao kao da bi ga čovjek mogao vidjeti sa svih strana pukim prigibanjem vrata.


Stoga su joj optički živci te, uistinu, i cijeli vidni sustav, postajali kako razvijeniji tako i puno osjetljiviji; doista, jedino joj oči još nisu bile prevelike. Pod njenom tamnom kosom i čelom i obrvama, izgledale su poput dvaju procjepa u oblačnom noćnom nebu, kroz koje je provirivao nebeski svod na kojemu zvijezde žive bez oblaka. Bila je ona tužno, nježno malo stvorenje.


Kosa mu je bila boje crvenog zlata, ali su mu oči postajale sve tamnije kako je rastao, sve dok nisu postale jednako tamne kao Vesperine. Bio je on najveselije od svih stvorenja, uvijek nasmijan, uvijek pun ljubavi, na trenutke gnjevan, nakon čega bi se iznova počeo smijati. Watho ga je nazvala Fotogen.


... u grobnici bez prozora u kojoj je prebivala slijepa majka, usred noći, pod slabašnim zrakama svjetlosti iz alabastrene kugle, u tamni je svijet plačući došla djevojčica. Watho ju je nazvala Nikteris ...


Nikada dosad nisam uspjela na pravi način opisati dojam što ga MacDonaldovo pisanje ostavlja na mene. No, ipak ću ovdje pokušati izreći kako me na neki način ispunjava životom i radošću i svjetlošću i razumijevanjem. Njegovo pisanje budi život! Jasnoća i dražest njegovog pisanja u moju dušu prizivaju takvu ljepotu, kao nikada prije ničije pisanje.
Jednostavno. Predivno. Ovo je čudesna priča o svjetlosti i tami i strahu i milosti i znatiželji te istinskoj snazi.
Svim čitateljima, uživajte!

Iz recenzije čitateljice Bethany sa stranice Goodreads


Život je silno blaženstvo, a one su njen ogulile do gole kosti!


Watho je napokon dočekala ostvarenje svoje želje, jer vještice često dobiju ono što požele: krasni dječak rodio se bajnoj Aurori. Upravo kao što Sunce izlazi, on je otvorio svoje oči.


Tu je vještica smjestila slijepu damu, čije je ime bilo Vesper. Oči su joj bile crne, s dugim crnim trepavicama; koža joj je izgledala poput potamnjelog srebra, ali je bila najfinije nijanse i teksture; kosa joj je bila crna i glatka te se ravno spuštala; crte lica bile su joj nježno oblikovane, pa ako su od tuge i bile manje lijepe, bile su time samo još dražesnije; uvijek je izgledala kao da želi leći i više ne ustati. Nije znala da je smještena u grobnici, iako bi se s vremena na vrijeme zapitala zašto nije nikada dodirnula prozor.


Dakle, ja OBOŽAVAM ovu priču. To je izvorna bajka, o jednoj zloj dami koja odgaja jednoga dječaka da bude budan danju i da strahuje od noći, i jednu djevojčicu da bude budna noću i da se boji dana, i kako se oni na kraju susretnu i kako moraju voditi jedno drugo kroz dan, odnosno kroz noć, što je već od toga dvoga njihov element, a ne od onoga drugoga i … Ne znam, jednostavno je FENOMENALNA i volim ju. To je doista jedna od mojih najdražih bajki. George MacDonald je NEVJEROJATAN.

Iz recenzije čitateljice Deborah O'Carroll sa stranice Goodreads


Lady Aurora ... Imala je kosu od žutoga zlata, valovitu i namreškanu; koža joj je bila svijetla, ali ne bijela kao Wathoina, a oči su joj bile plave poput najplavetnijeg neba; crte lica bile su joj profinjene, ali snažne, usta velika i lijepo zaobljena te često nasmiješena.


Ova je knjiga napisana dovoljno jednostavno da ju čitaju i u njoj uživaju djeca, ali zbog njenog će ju dubljeg značenja voljeti i odrasli.
Po tome me podsjeća na "Kronike iz Narnije" C.S. Lewisa. Lewis je tvrdio kako je sve što je napisao bilo pod MacDonaldovim utjecajem te ga je iznimno cijenio, govoreći, "Teško da znam za ijednog drugog autora koji ostavlja dojam veće bliskosti, ili barem trajnije bliskosti, s Duhom samoga Krista," te ga je nazivao svojim "Učiteljem."
Uzimajući u obzir velike ljude na koje je MacDonald imao utjecaj, teško mi je shvatiti zašto mi je trebalo tako dugo da otkrijem njegova djela. A kad samo pomislim! tek sam zagrebao površinu. Ne mogu dočekati da ovu priču pročitam svojoj djeci te da ja sam pročitam i ostala njegova djela.

Iz recenzije čitatelja Paula sa stranice Goodreads


Vještica Watho ... Bila je visoka i graciozna, bijele kože, crvene kose i crnih očiju, koje su u sebi nosile crvenu vatru.


Jako su mi se svidjeli glavni likovi ove priče, ali ono što me je uistinu oborilo s nogu nisu bili sami njihovi postupci ili karakteri, već to što je njihov način razmišljanja djelovao tako originalno. Njihovo neznanje, njihova nevinost, način na koji su svladavali svoje strahove - detalji su ono što je bitno. Dahnuli bi između dvaju naleta vjetra, protezali se u tami između zvijezda, skrivali se pod laticama ivančice. I onda se obrušavali na mene s neupitnom logikom.
A najbolji je dio to što u priči nema ljubavi na prvi pogled. Tu je čuđenje i nerazumijevanje. Podrška i međusobna ovisnost. Toliko je toga čemu se nisam ni nadala.
Na kraju, ova kratka priča obuhvaća ne samo razlog zbog kojega volim fantastiku, već i razlog zbog kojega volim knjige. Zato što svaka priča ima onaj aspekt koji znači toliko više od same izgradnje očaravajućeg svijeta ili od maštovitog zapleta; a to je da je u svojoj srži svaka priča ispunjena istinama. Istinama za čije sam postojanje uvijek znala, ali mi je trebao netko tko će ih za mene izgovoriti, trebala mi je ona jedna rečenica koja će zavrtjeti cijeli moj svijet prema novoj putanji. Hvala ti, George MacDonald, ne zato što si me nadahnuo na čitanje, već što si me naučio da uvijek, uvijek, gledam između redova.

Iz recenzije čitateljice Lenore sa stranice Goodreads


Bila jednom jedna vještica koja je željela znati sve. Ali, što je vještica mudrija, snažnije lupa glavom o zid kada na njega naiđe.