Gilbert Keith
Chesterton
engleski novinar, pjesnik, političar, filozof, govornik i pisac znamenitih djela * 29. svibnja 1874. Campden Hill † 14. lipnja 1936. Beaconsfield
Gilbert Keith Chesterton rođen je u Campden Hillu. Školovao se najprije u poznatoj Školi sv. Pavla, a zatim na učilištu Slade School of Art, koje je pripadalo Londonskom sveučilišnom koledžu, u namjeri da postane ilustrator. Pohađao je i satove književnosti na University Collegeu, no nije završio nijedan fakultet.
Godine 1896. počeo je raditi za londonskog izdavača, Redway i T. Fisher Unwin, gdje je ostao sve do 1902. godine. Tijekom tog razdoblja započeo je pisati svoja prva honorarna djela kao novinar i književni kritičar. Godine 1901. oženio se s Frances Blogg te je s njom ostao do kraja svog života. Godine 1902. »Daily News« mu je dao tjednu kolumnu, a zatim 1905. godine dobiva tjednu kolumnu u »The Illustrated London News«, koju je pisao narednih trideset godina.
Chesterton se prema vlastitim priznanjima kao mladić zainteresirao za okultno, a sa svojim bratom Cecilom eksperimentirao je s prizivanjem duhova.
Sazrijevanjem je, međutim, postajao sve više ortodoksan u svojim kršćanskim uvjerenjima, što je kulminiralo preobraćanjem na katoličanstvo 1922. godine.
Chesterton je bio krupan čovjek, visok 1,93 m, težak 134 kg. Jednom je prilikom prigovorio svom prijatelju, Georgeu Bernardu Shawu: »Gledajući tebe, svatko bi pomislio da Engleskom vlada glad.« Shaw mu je odgovorio: »Gledajući tebe, svatko bi pomislio da si ju ti prouzrokovao.«
Obično je nosio kaput i zgužvan šešir, sa štapom u ruci i cigarom u ustima. Često bi zaboravljao kuda je krenuo, i propuštao bi vlakove koji su ga trebali tamo odvesti. U nekoliko je navrata slao telegrame supruzi s neke daleke (i pogrešne) lokacije, primjerice »Ja sam u Market Harboroughu. Gdje sam ono trebao biti?«, na što bi mu ona odgovorila »Kod kuće.«
Chesterton je obožavao debate i često se u njih upuštao s prijateljima kao što su George Bernard Shaw, Herbert George Wells, Bertrand Russell i Clarence Darrow. Prema njegovoj autobiografiji, on i Shaw glumili su kauboje u nijemom filmu koji nikada nije prikazan. Preminuo je 14. lipnja 1936. godine u svojoj kući u Beaconsfieldu, u Buckinghamshireu. Govor na posmrtnoj misi u Westminsterskoj katedrali održao je Ronald Knox. Chesterton je pokopan na katoličkom groblju u Beaconsfieldu.
Njegov bogat i raznolik stvaralački opus uključuje novinarstvo, poeziju, biografiju, religiozna djela, fantaziju i kriminalističku fikciju.
Jedan je od rijetkih kršćanskih mislilaca kojemu se podjednako dive liberalni i konzervativni kršćani, a i mnogi nekršćani. Chesterton je napisao oko 80 knjiga, nekoliko stotina pjesama, 200-tinjak kratkih priča, 4000 eseja, i nekoliko scenarija. Bio je književni i društveni kritičar, povjesničar, scenarist, teolog i branitelj katoličke crkve, debatirao je i pisao kriminalističke priče, pisao je i članke za Britansku enciklopediju. Njegov najpoznatiji lik je svećenik-istražitelj, otac Brown, koji se pojavljivao samo u kratkim pričama, dok je njegov neosporivo najpoznatiji roman Čovjek koji je bio četvrtak. Uvjereni kršćanin bio je puno prije nego što je prešao na katoličanstvo, a kršćanske se teme i simboli provlače kroz mnoga njegova djela.
Zanimljivost
Gilbert Keith Chesterton i George Bernard Shaw snimili su 1914. godine dva kratka filma s Jamesom Matthewom Barriejem, autorom Petra Pana. Ova fotografija s vanjskog seta western filma »Kako muškarci vole«, koliko je poznato, jedino je što je od tih filmova preostalo.
Gilbert Keith Chesterton je ovaj događaj opisao u svojoj autobiografiji: »Otišli smo do pustoši u Essexu te pronašli našu opremu za Divlji zapad. Ali moglo se osjetiti prilično ogorčenje prema Williamu Archeru; koji je, s istinskim škotskim predosjećajem, stigao onamo prvi te navukao najbolji par hlača ... Nas su ... kotrljali u bačvama, hvatali lasom preko lažnih provalija te naposljetku puštali na slobodu u polju kako bismo lasom lovili divlje ponije, koji su bili toliko pitomi da su trčali za nama umjesto da mi trčimo za njima, i njuškali naše džepove u potrazi za komadićima šećera. Koliko god to bilo nategnuto za povjerovati, također je činjenica kako smo se svi popeli na isti motocikl; čiji su se kotači ispod nas okretali kako bi stvorili iluziju munjevite jurnjave niz planinski prolaz. Kada su ostali napokon nestali preko litice, držeći se za uže, mene su ostavili iza kao neophodni uteg za njegovo učvršćivanje; a Granville-Barker mi je bez prestanka dovikivao neka odglumim samopožrtvovnost i pomirenost sa sudbinom, što sam i učinio s onakvim ludim i osebujnim gestama, kakve su mi samo pale na pamet; i to, ponosan sam što to mogu reći, ne bez općeg pljeska. A cijelo je to vrijeme Barrie, sa svojom malom figurom iza velike lule, stajao ondje na nedokučiv način; i ništa nije moglo iz njega izvući ni najnejasniju naznaku o tome zašto smo bili podvrgnuti tim teškim iskušenjima.«
(na fotografiji: Lord Howard de Walden, William Archer, J. M. Barrie, Gilbert Keith Chesterton i George Bernard Shaw)
Frances Chesterton
Frances Chesterton, rođena kao Frances Alice Blogg (1869.–1938.) bila je engleska autorica stihova, pjesama i školskih predstava. Bila je supruga G. K. Chestertona te je imala veliku ulogu u njegovoj karijeri kao njegov prepisivač i osobni menadžer.
Frances je rođena 28. lipnja 1869. godine, kao prvo od sedmero djece Georgea Williama Blogga i Blanche Keymer. Školovala se u naprednoj školi za dame na Fitzroy Square-u, koju su vodile Rosalie i Minna Praetorius, te u visokoj školi Notting Hill. Otac joj je umro kada je imala četrnaest godina. Kasnije je pohađala i St. Stephen koledž, gdje se dvije godine obučavala za učiteljicu. Podučavala je vjeronauk u Anglikanskoj crkvi u Bedford Park-u. Ondje je postala izuzetno zaokupljena svojim vjerskim životom, čitajući Bibliju i zavjetujući se svecima. Godine 1895. Frances je počela raditi kao tajnica i administratorica u Nacionalnoj obrazovnoj uniji roditelja. Ondje je radila na planiranju i organiziranju konferencija, održavanju govora, i uređivanju njihovih publikacija, sve do svoga braka s G. K. Chestertonom.
Gilberta Keitha Chestertona prvi je put upoznala 1896. godine, a za njega se udala 28. lipnja 1901. godine u St. Mary Abbotsu, u Kensingtonu. Čitavo vrijeme tijekom njihovog braka, Frances ga je poticala na pisanje. Stavivši svoje obveze prema suprugu na prvo mjesto, učinkovito je radila kao njegov menadžer, vodeći dnevnik njegovih sastanaka i upravljajući njegovim financijama, pregovarajući u njegovo ime s izdavačima te zapošljavajući mu daktilografe.
G. K. Chesterton divio se Francesinoj vjeri i načinu na koji ju je živjela čitajući Bibliju, podučavajući vjeronauk i brinući se o bolesnima i starima. Frances ga je upoznala s Presvetim Trojstvom i Isusom. U poemi G. K. Chestertona, Balada o Bijelom Konju, on odaje Frances priznanje za taj učinak u njegovom životu, otkrivajući kako je ona bila razlog njegovog preobraćenja i činjenice da sada poznaje Isusa. “Stoga ove rime donosim tebi Koja si križ donijela meni.”
Frances je primljena u Katoličku crkvu 1. studenog 1926. godine, četiri godine nakon svoga muža. Tijekom njihovog braka, Francesina je vjera prošla iskušenja dok se suočavala s bratovim samoubojstvom, no Chestertoni su u teškim razdobljima jedno drugome pomagali održati odnos s Isusom.
Frances je žudjela za velikom obitelji; no, zbog neplodnosti, nije mogla donijeti nijedno dijete na svijet. Ta je praznina bila ispunjena nadom, koju je tražila kroz Isusovo rođenje. Božićna scena Majke Marije koja drži Isusa bila je slika za kojom je čeznula i koja je nadahnula božićnu temu u njezinim djelima. Često je opisivala ručice i nožice maloga Isusa. Svakog je Božića napisala pjesmu za njihovu božićnu čestitku, od kojih je jedna, “Koliko je daleko do Betlehema?”, kasnije bila objavljena kao hvalospjev “Je li Betlehem daleko?”.
Godine 1909. Chestertoni su se preselili u Beaconsfield, u Buckinghamshireu, gdje su živjeli do svojih smrti. Ona je postala udovica 14. lipnja 1936. godine, a umrla je 12. prosinca 1938. godine.
Na temelju njene oporuke osnovana je humanitarna ustanova Frances Alice Chesterton koja podržava rad Rimokatoličke crkve u župi Beaconsfielda.
***
“Za Chestertona je ideja uzvišene ženstvenosti bila utjelovljena u Frances. Rekao je prijateljici, Fredi Riviere, kako mu je posebno drag jedan neobično smješten prozor u njihovoj kući: ‘Sviđa mi se taj prozor. Kada joj svjetlo padne na kosu, ono daje Frances aureolu zbog koje izgleda poput onoga što zaista i jeste.’” Joseph Pearce “Mudrost i nedužnost”
***
“Bog te je stvorio vrlo pažljivo, Odvojio je zvijezdu za to, Obojao ju je u zeleno i zlatno s poljanama I okružio ju je aureolom sunčeve svjetlosti; Naselio ju je kraljevima, narodima, republikama, I onda je stvorio tebe, vrlo pažljivo. Sva je priroda Božja knjiga, ispunjena Njegovim grubim skicama za tebe.” Pjesma koju je Gilbert Keith Chesterton napisao za Frances Blogg, svoju buduću ženu
***
“Govoreći o svojoj ženi, Gilbert je iskreno zapisao kako se u nju zaljubio na prvi pogled. Ona je gledala pravo u njega tijekom razgovora, a on je sam sebi rekao: ‘Ako ću imati išta s ovom djevojkom, trebao bih pred njom pasti na koljena: ako joj se obratim, ona me nikada ne će obmanuti: ako ju zavolim, nikada se ne će poigravati sa mnom: ako joj poklonim svoje povjerenje, nikada me ne će izdati: ako ju budem čuvao u mislima, ona me nikada ne će zaboraviti.’” Joseph Pearce “Mudrost i nedužnost”
***
Gilbert Keith Chesterton bio je neizlječivi romantičar te je proveo godine i godine svoga života udvarajući svojoj ženi, Frances – zapravo, još dugo nakon što su se oženili.
A ovo joj je napisao u pismu, dok mu je još bila zaručnica:
“OVDJE PRESTAJE MOJE DOSADAŠNJE POSTOJANJE. UZMI GA: DOVELO ME JE K TEBI.”
***
28. lipnja 1869. rođena je Frances Chesterton, supruga Gilberta Keitha Chestertona! Istoga datuma 1901. godine su se i vjenčali. Vjenčali su se na Francesin rođendan, kako bi Gilbert imao samo jedan datum koji će zaboravljati.
***
“Ne mogu tvrditi, da mogu ponuditi bilo kakvo detaljno objašnjenje uznemirenosti tvoje majke, ali priznajem kako me to previše ne iznenađuje. Vidiš, kako stvari stoje, meni je poznat jedan faktor u tome slučaju, i to jedini, kojega si ti potpuno nesvjesna. Ja poznajem tebe … znam jednu stvar zbog koje se osjećam čudno pred tvojom majkom – znam vrijednost onoga što joj oduzimam. Osjećam se (u nekom čudnom trenutku) poput anđela smrti.” Dio pisma kojim je Gilbert Keith Chesterton zaprosio Frances Blogg
***
U srpnju 1938. godine, dvije godine nakon smrti Gilberta Keitha Chestertona, njegova je supruga Frances napisala u pismu:
“Sve mi je teže nastaviti. Osjećaj da mu više nisam potrebna gotovo je neizdrživ. Kako ljubavnici vole, kada više nemaju jedno drugo? Mi smo uvijek bili ljubavnici.”
Umrla je u prosincu 1938. godine.
Chesterton i njegov otac Brown
Otac Brown je izmišljeni detektiv kojega je 1910. godine stvorio veliki engleski čovjek od pera Gilbert Keith Chesterton. Poput Sherlocka Holmesa, on je zasnovan na stvarnoj ličnosti: u Holmesovom slučaju to je bio Dr. Joseph Bell, jedan od profesora koji su Arthuru Conanu Doyleu predavali u medicinskoj školi. U slučaju dobroga oca, radilo se o stvarnom katoličkom svećeniku imena John O'Connor.
Prema predaji Chesterton je upoznao O'Connora 1903. godine u domu zajedničkog prijatelja. Njih su dvojica otišla zajedno u šetnju po jorkširskoj vrištini. Razgovor im je skrenuo na zločine i grijeh. Chesterton je shvatio, da su svećeničke dužnosti ovoga naoko naivnog pripadnika crkve dovodile u dodir sa zlom u zastrašujućem opsegu.
Kada su se vratili, dva studenta s Cambridgea, koji su ondje također bili gosti, za vrijeme O'Connorove odsutnosti iz sobe komentirali su kako im O'Connor djeluje kao dobronamjerna, ali naivna budala koja ne zna ništa o stvarnome zlu u svijetu. Chesterton, koji je poslije rekao kako se još uvijek gotovo tresao zbog nekih stvari koje mu je O'Connor ispričao, postao je istoga trena oduševljen književnim mogućnostima toga paradoksa; naoko bezazlenog svećenika koji zna više o stvarnim zločinima od većine kriminalaca, dok dva nevina djeteta ismijavaju njegovu prividnu nevinost. U stvarnosti, bio je on nevin poput golubice, ali mudar poput zmije.
Sedam godina kasnije (Chesterton nije imao običaj činiti stvari u žurbi) prva zagonetka oca Browna, 'Plavi križ', bila je objavljena u časopisu The Storyteller (rujanski broj, 1910.).
Istražiteljski klub
Istražiteljski klub osnovala je 1930. godine skupina britanskih pisaca kriminalističkih romana, uključujući Agathu Christie, Dorothy L. Sayers, Ronalda Knoxa, Freemana Wills Croftsa, Arthura Morrisona, Johna Rhodea, Jessieja Rickarda, baronesu Emmu Orczy, R. Austina Freemana, G. D. H. Colea, Margaret Cole, E. C. Bentleyja, Henryja Wadea i H. C. Baileyja. Anthony Berkeley bio je najzaslužniji za pokretanje kluba, dok je prvi predsjednik bio G. K. Chesterton. Izmislili su i inicijacijski ritual sa zakletvom, koju je najverojatnije napisao Chesterton ili Dorothy Sayers, a klub je održavao redovne večernje sastanke u Londonu.
Smjernice - Osim večernjih susreta i međusobnog pomaganja oko tehničkih aspekata u njihovim individualnim djelima, članovi kluba složili su se da će se čvrsto držati etičkog kodeksa u svome pisanju, kako bi čitateljima pružili poštenu priliku da otkriju krivca. Ta pravila poštene igre sažeo je jedan od članova, Ronald Knox, u uvodu jedne antologije detektivskih priča. Ona nikada nisu zamišljena kao ništa više od smjernica, pa ih svi članovi nisu uzimali za ozbiljno.
Prvi američki član (iako je tada živio u Ujedinjenom Kraljevstvu) bio je John Dickson Carr, a u članstvo je izabran 1936. godine.
Klub i dalje postoji, iako su pravila poštene igre postala znatno ležernija.
Brojna su djela objavljena pod pokroviteljstvom kluba; većinu ih je napisalo više članova kluba, tako da je svaki napisao jedno ili više poglavlja.
Zakletva - »Obećaješ li da će tvoji detektivi dobro i propisno istraživati zločine koji su im dodijeljeni, koristeći pri tome one umne sposobnosti koje si im po svojoj želji udijelio, a ne oslanjajući se niti koristeći božansko otkrivenje, žensku intuiciju, mumbo jumbo, smicalice, slučajnosti, ili Božje djelo?«
Predsjednici Istražiteljskog kluba
• G. K. Chesterton (1930.-1936.) • E. C. Bentley (1936.-1949.) • Dorothy L. Sayers (1949.-1957.) • Agatha Christie (1957.-1976.) • Lord Gorell (1957.-1963.) • Julian Symons (1976.-1985.) • H. R. F. Keating (1985.-2000.) • Simon Brett (2000.–2015.) • Martin Edwards (2015.-)
Lord Gorell je dijelio predsjedništvo s Agathom Christie, koja je pristala preuzeti ulogu predsjednika, pod uvjetom da se imenuje i supredsjednik koji će biti zadužen za spise kluba.
Deset zapovijedi Istražiteljskog kluba
1. Zločinac mora biti netko tko je spomenut u samom početku priče, ali ne smije biti nitko čije je misli čitatelju omogućeno pratiti. 2. Bilo kakva natprirodna i nadnaravna djelovanja zabranjena su kao uzroci razvoja događaja. 3. Više od jedne tajne sobe ili prolaza nije dozvoljeno. 4. Dosad neotkriveni otrovi ne mogu se koristiti, kao ni bilo kakav uređaj koji će zahtijevati dugačko znanstveno objašnjenje na kraju. 5. Nijedan lik u priči ne smije biti Kinez. [Primjedba urednika: U to vrijeme, u bezvrijednim, masmedijskim misterijima uvijek se je pojavljivao lik kineskog porijekla. Ovo pravilo značilo je da bi pisac trebao izbjegavati klišeje u zapletu, iako, naravno, zvuči rasistički.] 6. Detektivu nikada ne smije pomoći slučajnost, niti smije imati neki neobjašnjivi predosjećaj koji se pokaže ispravnim. 7. Sam detektiv ne smije počiniti zločin. 8. Detektiv ne smije razmatrati dokaze, koji nisu istoga trenutka pruženi na uvid i čitatelju. 9. Glupi detektivov prijatelj, »Watson«, ne smije prikrivati nijednu misao koja mu prođe kroz glavu; njegova inteligencija mora biti malo, ali jako malo, ispod inteligencije prosječnog čitatelja. 10. Braća blizanci, a općenito i dvojnici, ne smiju se pojaviti, osim ako smo unaprijed propisno pripremljeni za njihovo pojavljivanje.