Tajna oca Browna

Tajna-oca-Browna

Naslov: Tajna oca Browna
Naslov originala: The Secret of Father Brown (1927.)
Prevoditelj: prof. Ljubomir Janković
Lektor: dr. sc. Zrinka Dragun
Nakladnik: Ognjište, Zagreb
Godina izdanja: 2015.
Uvez: tvrdi
Broj stranica: 175
Format: 15 x 21 cm
Cijena: 105,00 kuna (besplatna dostava RH)

KUPI KNJIGU

Četvrta knjiga kriminalističkih priča o ocu Brownu sadrži sljedeće priče:

  • Tajna oca Browna
  • Sudčevo ogledalo
  • Čovjek s dvije brade
  • Pjesma o letećim ribama
  • Glumac i alibi
  • Kako je nestao Vaudrey
  • Najgori zločin na svijetu
  • Crveni mjesec s planine Meru
  • Ožalošćeni markiz od Marne
  • Flambeauova tajna

Najgori zločin na svijetu

Otac Brown hodao je po galeriji slika s izrazom, koji je pokazivao, kako onamo nije došao gledati slike. Zaista, on nije htio gledati slike, premda su mu se sviđale. Nije se radilo o tome da je bilo nešto nemoralno ili nepristojno na tim modernim slikama. Bio bi zaista zapaljive naravi, onaj koga bi moglo uzbuditi prikazivanje prekinutih spirala, izvrnutih čunova i slomljenih cilindara, kojima je umjetnost budućnosti inspirirala ljudstvo ili mu prijetila. Istina je da je otac Brown tražio neku svoju mladu prijateljicu, koja je odredila to pomalo neprilično sastajalište, jer je sama bila sklona futurizmu. Mlada prijateljica bila je ujedno i mlada rođakinja; jedna od ono malo rodbine, što ju je otac Brown imao. Zvala se Elizabeth Fane, ili jednostavnije Betty, a bila je dijete sestre, koja je udajom došla u odličnu, ali osiromašenu vlastelinsku obitelj. Kad je osiromašeni vlastelin umro, otac Brown joj je bio i zaštitnik i svećenik, a u neku ruku i skrbnik i ujak. U ovom je času žmirkao po grupama u galeriji, ali nije mogao ugledati poznatu mu smeđu kosu i vedro lice svoje nećakinje. Ipak je vidio neke ljude, koje je poznavao, i mnogo drugih ljudi, koje nije poznavao, među kojima je bilo nekoliko ljudi, koji nisu bili po njegovu ukusu, pa ih nije niti želio upoznati.

Među ljudima, koje svećenik nije poznavao, a koji su pobudili njegovo zanimanje, bio je i vitak i živahan mladić, vrlo lijepo odjeven, inozemnog izgleda, jer dok mu je brada bila obrezana u obliku lopate kao u starog Španjolca, tamna mu je kosa bila tako kratko ošišana, da je bila nalik tijesnoj crnoj kapi. Među ljudima, koje svećenik nije osobito želio upoznati, bila je neka gospođa, koja se jako isticala, odjevena u skerlet, s grivom žute kose, koja je bila odviše dugačka, da se nazove ošišana, a odviše razbarušena, da se bilo kako drugačije nazove. Imala je veliko i grubo lice blijede i nezdrave boje, a kad je nekoga gledala, imala je izražaj baziliska. Kao pratnju vukla je za sobom čovuljka velike brade i vrlo širokog lica i duguljastih pospanih očiju. Izražaj njegova lica bio je veseo i dobrostiv, iako se činilo, da je samo djelomično budan, ali se njegova bikovska šija, gledana odostraga, činila dosta brutalna.

Otac Brown gledao je tu gospođu osjećajući, kako će pojava i dolazak njegove nećakinje biti ugodan kontrast. Ali on ju je iz nekog razloga nastavio gledati sve dotle, dok nije osjetio, da bi bilo čija pojava bila ugodan kontrast. Stoga mu je odlanulo, iako se malo trgnuo kao da se probudio, kad se, čuvši svoje ime, okrenuo i ugledao drugo lice, koje je poznavao.

Bilo je to oštro, ali prijazno lice nekog odvjetnika, koji se zvao Granby, čije su mrlje sijede kose podsjećale na puder s vlasulje: toliko se nisu uklapale u njegovu mladenačku energiju kretanja. Bio je jedan od onih ljudi u velikom gradu, koji poput školske djece trče u svoje urede i iz njih. U ovoj otmjenoj galeriji nije mogao tako trčati, ali se činilo, kao da želi, pa je bio zlovoljan, kad je gledao lijevo i desno, tražeći nekoga, koga poznaje.

»Nisam znao«, reče otac Brown smiješeći se — »da ste zaštitnik nove umjetnosti.«

»Nisam ni ja znao, da ste vi«, uzvrati. »Došao sam ovamo uloviti nekog čovjeka.«

»Nadam se, da će lov biti uspješan«, odgovori svećenik. »Ja činim to isto.«

»Rekao je, da prolazi Kontinentom«, gunđao je pravnik — »te bi li se mogao naći s njim na ovome ludom mjestu.« Časak je razmišljao, a onda najednom rekao: »Znam, da možete čuvati tajnu. Poznajete li Sir Johna Musgravea?«

»Ne«, odgovori svećenik. »Ali ne čini mi se, da je on neka tajna, premda vele, da se krije u nekom dvorcu. Nije li to onaj starac, o kojem toliko pripovijedaju — kako živi u kuli s pravim rešetkama i mostom za spuštanje, i kako ne želi izići iz srednjeg vijeka? Je li on vaš klijent?«

»Nije«, odgovori Granby kratko. »K nama je došao njegov sin, kapetan Musgrave. Ali stvar se u velikoj mjeri tiče starca, a ja ga ne poznajem. Čujte, to je kako rekoh, povjerljivo, ali ja znam, da se u vas mogu pouzdati.« On spusti glas i odvuče svog prijatelja u postranu galeriju, koja je sadržavala slike raznih realnih predmeta i koja je bila razmjerno prazna.

»Taj mladi Musgrave«, reče — »želi kod nas podići veliku svotu na račun onoga što će naslijediti nakon smrti svog starog oca u Northumberlandu. Starac je davno navršio sedamdeset godina, pa će vjerojatno prije ili kasnije umrijeti, ali što će se dogoditi nakon toga? Što će se poslije dogoditi s njegovom gotovinom i dvorcima i rešetkama i sa svime ostalim? To je vrlo lijepo staro imanje, koje još uvijek mnogo vrijedi, ali dosta čudno, nije vezano nasljeđivanjem. Sada vidite, kako stojimo. Pitanje je, kako veli onaj čovjek u Dickensovom djelu, je li starac prijateljski raspoložen?«

»Ako je prijateljski raspoložen prema svome sinu, osjećat ćete se i vi prijateljski prema njemu«, primijeti otac Brown. »Ne, bojim se, da vam ne mogu pomoći. Nikad se nisam susreo sa Sir Johnom Musgraveom, a kako mi se čini, danas se malo ljudi s njim sastaje. Ali jasno je, da imate pravo na odgovor prije nego što mladom čovjeku posudite novac svoje firme. Je li on ona vrsta čovjeka, koji bi mogao završiti razbaštinjen do posljednjeg novčića?«

»Ne znam pravo«, odgovori pravnik. »Vrlo je poznat i igra veliku ulogu u društvu, ali dosta živi u inozemstvu i bio je novinar.«

»No«, reče otac Brown — »to nije zločin. Barem ne uvijek.«

»Glupost!« reče Granby kratko. »Vi znate, na što mislim — on je kao kamen, koji se kotrlja; bio je novinar i predavač i glumac i svašta. Moram doznati, kako stojim ... Eno ga.«

I pravnik, koji je nestrpljivo hodao galerijom, okrene se naglo i poleti u puniju sobu. Žurio je prema vitkom i lijepo odjevenom mladiću kratke kose i neobične brade.

Obojica su se razgovarajući udaljila i nekoliko ih je trenutaka otac Brown pratio svojim kratkovidnim očima. Ali zadahtani i bučni dolazak njegove nećakinje Betty, skrenuo mu je pogled. Na prilično iznenađenje svoga ujaka, odvela ga je ona natrag u prazniju sobu i smjestila ga na sjedalo, koje se ondje nalazilo kao otok u onom moru poda.

»Imam nešto, što vam moram ispričati«, reče ona. »Tako je glupo, da nitko drugi ne bi mogao razumjeti.«

»Ti me zapanjuješ«, reče otac Brown. »Radi li se o onoj stvari, koju mi je tvoja mati počela pripovijedati? Zaruke i ostalo?«

»Poznato vam je«, reče — »kako ona želi, da se zaručim za kapetana Musgravea.«

»Nisam znao«, reče otac Brown rezignirano — »ali čini se, da je kapetan Musgrave odličan predmet razgovora.«

»Mi smo, naravno, vrlo siromašni«, reče ona — »a nije dobro govoriti kako to nije važno.«

»Želiš li se udati za njega?« zapita otac Brown, gledajući ju napola zatvorenim očima.

»Mislila sam, da želim. Barem mi se čini, da sam mislila. Ali me je sada nešto jako potreslo.«

»Pripovijedaj mi sve o tome.«

»Čula sam ga, kako se smije«, reče ona.

»To je izvrsno društveno svojstvo«, odgovori on.

»Vi ne razumijete«, reče djevojka. »Nije bilo ni malo društveno. To je upravo ono — što nije bilo društveno.«

Časak je zastala, a zatim nastavila odlučno:

»Došla sam ovamo vrlo rano i vidjela ga, kako sjedi sasvim sam u sredini galerije, u kojoj se nalaze nove slike, a koja je tada bila posve prazna. On nije imao pojma, da sam ja ili itko drugi u blizini; sjedio je sasvim sam i smijao se.«

»Pa nije čudo«, reče otac Brown. »Ja sam nisam kritičar, ali ako se pogleda na slike kao cjelinu ...«

»O, vi ne želite razumjeti«, reče ona gotovo srdito. »Nije nipošto bilo tako. On nije gledao slike. Gledao je ukočeno ravno gore na strop, ali oči, kao da su mu bile okrenute unutra, i on se tako smijao, da mi se sledila krv.«

Svećenik je ustao i počeo hodati sobom s rukama na leđima. »Ne smiješ se prenagliti u takvom slučaju«, poče. »Ima dvije vrste ljudi — ali sada ne možemo o njemu raspravljati, jer evo ga ovdje.«

Kapetan Musgrave uđe naglo u sobu i brzo je pregleda smiješeći se. Odvjetnik Granby došao je odmah za njim, a na licu mu je bio izraz olakšanja i zadovoljstva.

»Moram vas zamoliti za oproštenje zbog svega, što sam govorio o kapetanu«, reče svećeniku, kad su se zajedno povukli prema vratima. »On je posve razborit momak i sasvim dobro shvaća moje gledište. On me je sam zapitao, zašto nisam otišao na sjever, pa pohodio njegovog starog oca; onda bih iz usta samoga starca mogao čuti, kako je s baštinom. Nije mogao poštenije govoriti, zar ne? Ali njemu se toliko žuri, da se stvar uredi, da mi je ponudio, da me u svome autu pošalje u Musgrave Moss. To je ime imanja. Ja sam mu rekao, kad je već tako ljubazan, da možemo ići zajedno, pa tako polazimo sutra ujutro.«

Dok su govorili, došli su Betty i kapetan zajedno do vrata, pa su u tom okviru izgledali kao neka slika, koja bi se nekim čuvstvenim ljudima sviđala više nego čunovi i cilindri. Oboje su bili vrlo lijepi, i odvjetnik je upravo htio to primjetiti, kad se slika naglo promijenila.

Kapetan James Musgrave gledao je u glavnu galeriju, a njegove oči, nasmijane i pune trijumfa, bile su uprte u nešto, što ga je promijenilo od glave do pete. Otac Brown pogleda okolo, kao da ga je nešto opomenulo, pa ugleda mrko, gotovo zeleno lice one velike žene u skerletnoj haljini, ispod njene lavlje žute kose. Ona je neprestano stajala malo nagnuta, kao kad bik spusti rogove, a izražaj na njenom blijedom, tijestu sličnom licu, bio je tako težak i hipnotičan, da su jedva vidjeli, kako pored nje stoji onaj čovuljak velike brade.

Musgrave pođe u sredinu sobe prema njoj, gotovo kao lijepo odjevena voštana lutka, koja je navijena, da bi mogla hodati. Rekao joj je nekoliko riječi, koje se nisu mogle čuti. Ona nije odgovorila, nego su se zajedno okrenuli i kao u debati hodali dugom galerijom, dok im je u pozadini bio bradati čovuljak bikovske šije, kao kakav groteskan, sablastan paž.

»Sveti Bože!« promrmlja otac Brown, namrštivši se za njima. »Tko je zaboga ta žena?«

»Sretan sam, što mogu reći, da nije moja znanica«, odgovori Granby srditom brbljavošću. »Čini se, kao da bi se malo flertovanje s njom moglo fatalno završiti, zar ne?«

»Ne mislim, da on s njom flertuje, reče otac Brown.

Dok je još govorio, grupa se na kraju galerije okrenula i rastala te se kapetan Musgrave vratio žurnim koracima k njima.

»Eto«, vikao je, govoreći dosta prirodno, premda im se činilo, kao da je promijenio boju. »Strašno sam žalostan, g. Granby, ali sutra ne mogu s vama poći na sjever. Naravno, da ćete usprkos tome uzeti auto. Uzmite ga, molim vas, ja ga ne ću trebati. Ja — ja moram nekoliko dana ostati u Londonu. Povedite nekog prijatelja sa sobom, ako želite.«

»Moj prijatelj, otac Brown ...« poče odvjetnik.

»Ako je kapetan Musgrave zaista tako ljubazan«, reče otac Brown ozbiljno. »Mogu reći, da imam neki interes u istraživanju g. Granbya, pa bi mi bilo vrlo milo, kad bih mogao ići.«

Tako se dogodilo, da je sutradan vrlo elegantan auto, s isto tako elegantnim šoferom, jurio prema sjeveru preko jorkširskih tresetišta, noseći neskladan teret svećenika, koji je bio sličan crnom svežnju, i odvjetnika, koji je običavao trčati okolo na svojim nogama, a ne letjeti na tuđim kotačima.

Svoj su put vrlo ugodno prekinuli u jednoj od velikih dolina West Ridinga, večerajući i spavajući u udobnoj gostionici. Sutradan su rano pošli i vozili se duž northumbrijske obale, sve dok nisu stigli u kraj, koji je bio skupina sipina i bujnih livada. Negdje u sredini toga kraja ležao je stari dvor, koji je ostao kao jedini, a ipak skriveni spomenik starih pograničnih ratova. Naposlijetku su ga našli, kad su pošli putem duž dugog morskog rukava, koji je prodro u kopno i konačno prešao u neku vrstu kanala, koji se završio u jarku oko dvorca. Dvorac je zaista bio dvor, onog četverokutnog oblika s kruništima, što su ga Normani gradili svuda od Galileje do Grampiana. Imao je uistinu rešetku i most za spuštanje, a na to ih je podsjetio događaj, koji je zadržao njihov ulazak.

Naporno su se probijali kroz visoku, oštru travu i čičak do ruba jarka, koji je tekao kao crna vrpca sa suhim lišćem i pjenom na površini poput ebanovine, ukrašene umetcima od zlata. Tek jedan ili dva metra preko crne vrpce nalazila se druga zelena obala i veliki kameni stupovi ulaza. Činilo se, da se vrlo rijetko pristupalo izvana toj samotnoj tvrđavi, jer kad je nestrpljivi Granby preko jarka dozivao nejasne figure iza rešetke, kao da su ove imale velikih teškoća pri spuštanju velikog zahrđalog mosta. Počeo se spuštati, okrećući se nad njima kao veliki toranj, koji pada, a zatim zapne, stršeći u zrak pod opasnim kutom.

Nestrpljivi Granby, koji je skakao po obali, vikao je svome drugu:

»Ne mogu podnijeti tu sporost! Bit će manje posla, ako se preskoči.«

Svojom karakterističnom žestinom skoči i posrnuvši malo stupi sigurno na drugu obalu. Kratke noge oca Browna nisu bile podesne za skakanje. Ali on je po svojoj naravi bio podesniji nego većina drugih ljudi, da pljusne usred vrlo prljave vode. Brzina njegovog druga spasila ga je, da ne upadne jako duboko. Ali dok je bio izvlačen na zelenu, muljevitu obalu, zaustavio se sagnute glave, gledajući u neku osobitu točku na travom obrasloj strmini.

»Proučavate li botaniku?« zapita Granby srdito. »Nemamo više vremena za vaše skupljanje rijetkih biljaka, nakon vašeg zadnjeg pokušaja zaranjanja među čudesa dubine. Dođite, zablaćeni ili ne, mi se moramo predstaviti baronetu.«

Kad su ušli u dvor, primio ih je dosta učtivo neki stari sluga, jedini, koji se mogao vidjeti, pa kad su rekli, po što su došli, bili su uvedeni u dugačku, hrastovinom obloženu sobu, u kojoj su prozori imali rešetke starog oblika. Oružje mnogih stoljeća bilo je simetrično povješano po tamnim zidovima, a potpun oklop iz četrnaestog stoljeća stajao je kao straža pored velikog ognjišta. U drugoj dugoj sobi, iza ove, mogle su se kroz napola otvorena vrata vidjeti tamne boje obiteljskih portreta, povješanih u redovima.

»Čini mi se, da sam ušao u roman, a ne u kuću«, reče pravnik. »Nisam imao pojma, da netko na taj način podržava 'Udolphove tajne'.«

»Da, stari gospodin provodi dosljedno svoju povijesnu mušicu«, odgovori svećenik — »a ove stvari k tome nisu ni krivotvorine. Ovo nije uredio netko, tko misli kako su svi srednjovjekovni ljudi živjeli u isto vrijeme. Neki ljudi ponekad sastavljaju oklope od različitih komada; ali ovaj oklop je pokrivao jednog čovjeka i pokrivao ga je potpuno. Vidite, da je to oprema za turnir iz kasnog doba.«

»Ja mislim, da je on domaćin iz kasnog doba, ako baš hoćete«, gunđao je Granby. »Pušta nas da vraški dugo čekamo.«

»Morate očekivati, da će na ovakvom mjestu sve ići sporo«, reče otac Brown. »Ja mislim, da je vrlo lijepo, što nas uopće prima: dva potpuno strana čovjeka dolaze mu postavljati vrlo intimna pitanja.«

I zaista, kad se pojavio domaćin, nisu imali razloga tužiti se na prijem, nego su osjetili, kako mora biti nešto istinsko u tradicijama obrazovanja i vladanja, kad su mogle bez teškoće održati prirođenu dostojanstvenost u ovoj barbarskoj samoći i nakon tolikih godina ladanjskog života i dosađivanja. Baronet, kao da nije bio ni iznenađen, niti zbunjen rijetkim posjetom; premda su mislili, da nije četvrt stoljeća imao stranca u svojoj kući, on se vladao, kao da je čas prije ispraćao vojvotkinje. Nije pokazivao ni nemira, niti nestrpljivosti, kad su se dotakli vrlo osobnog predmeta svoje misije; nakon kratkog razmišljanja kao da je uvidio opravdanost njihove radoznalosti. Bio je mršav, star gospodin, oštrog pogleda, crnih obrva i dugog podbratka, a premda je pomnjivo zakovrčana kosa, koju je nosio, bila bez sumnje vlasulja, imao je toliko razboritosti, da nosi sijedu vlasulju starijeg čovjeka.

»Što se tiče pitanja, koje vas neposredno zanima«, reče — »odgovor je vrlo jednostavan. Čvrsto sam odlučio, da svoj ukupni imetak predam svome sinu, kao što je moj otac predao meni, i ništa — promišljeno velim: ništa — me ne će navesti, da učinim drugačije.«

»Duboko sam vam zahvalan za ovu informaciju«, odgovori pravnik. »Ali me vaša ljubaznost sokoli, da vam kažem, kako se vrlo odrješito izražavate. Ne bih htio natuknuti, kako je imalo vjerojatno, da bi vaš sin učinio nešto, zbog čega biste posumnjali u njegovu podesnost za taj teret. Ipak, on bi mogao ...«

»Točno«, reče Sir John Musgrave suhoparno — »on bi mogao. Zapravo je podcjenjivanje, kad se kaže, da bi mogao. Hoćete li biti tako dobri i na časak stupiti sa mnom u drugu sobu?«

On ih odvede u sljedeću galeriju, u koju su već bacili pogled, pa ozbiljno stane pred nizom pocrnjelih i mrkih portreta.

»Ovo je Sir Roger Musgrave«, reče pokazujući na čovjeka dugog lica s crnom vlasuljom. »Bio je jedan od najpodlijih lažaca i lopova u lopovskom vremenu Williama Oranskog; izdajica dvojice kraljeva i nešto poput ubojice dviju žena. Ovo je njegov otac, Sir Robert, savršeno pošten stari kavalir. Ovo je njegov sin, Sir James, jedan od najplemenitijih jakobitskih mučenika i jedan od prvih ljudi, koji su pokušali odštetiti crkvu i siromahe. Je li važno, što je Kuća Musgrave, vlast, čast, ugled, što je sve to prelazilo od jednog dobrog čovjeka drugom dobrom čovjeku preko jednog nevaljalog čovjeka? Edward I. vladao je dobro Engleskom. Edward III. je proslavio Englesku. Pa ipak je druga slava došla od prve slave preko sramote i gluposti Edwarda II., koji je plazio pred Gavestonom i pobjegao od Brucea. Vjerujte mi, g. Granby, veličina neke velike kuće i povijesti nešto je više nego ovi slučajni pojedinci, koji ju nastavljaju, čak i onda ako joj ne donose slavu. Naša je baština išla od oca na sina, pa neka i dalje ide od oca na sina. Možete biti uvjereni, gospodo, a možete uvjeriti i moga sina, da ne ću svoj novac ostaviti nekom domu izgubljenih mačaka. Musgrave neka ostavlja Musgraveu, dok se nebo ne sruši.«

»Da«, reče otac Brown zamišljeno — »vidim, što mislite.«

»A nama će biti izuzetno milo«, reče pravnik — »što ćemo tako divno obećanje prenijeti vašem sinu.«

»Možete mu prenijeti obećanje«, reče domaćin ozbiljno. »On je u svakom slučaju siguran, da će dobiti dvor, naslov, zemlju i novac. Samo ima još jedan malen i posve privatan dodatak tom aranžmanu. Ni uz koje uvjete ne želim ga vidjeti, niti s njim govoriti, dokle god živim.«

Pravnik je ostao u istom stavu poštovanja, ali se sada i zablenuo.

»Što, što je zaboga on ...«

»Ja sam osobno gospodin«, reče Musgrave — »kao i čuvar velike baštine. A moj sin je učinio nešto tako strašno, da je prestao biti — ne ću reći gospodin — nego čak i ljudsko biće. Počinio je najgori zločin na svijetu. Sjećate li se, što je rekao Douglas, kad mu je njegov gost Marmion pružio ruku, da se rukuju?«

»Sjećam se«, reče otac Brown.

»Moji su dvorovi od krova do temelja vlasništvo kralja«, reče Musgrave. »Douglasova ruka samo je njegova.«

On se okrene prema drugoj sobi i uvede opet u nju svoje prilično zbunjene goste.

»Nadam se, da ćete se malo okrijepiti«, reče istim mirnim načinom. »Ako ste neodlučni, kamo da idete, bit će mi vrlo milo, da vam ponudim za noć gostoprimstvo dvorca.«

»Hvala vam, Sir Johne«, reče svećenik muklim glasom — »ali ja mislim, da je bolje da odemo.«

»Odmah ću dati da se spusti most«, reče domaćin, i za nekoliko je časaka škripanje te grdne i i apsurdno zastarjele naprave ispunjavalo dvorac, kao buka mlina. Premda je bila zahrđala, ovaj put je dobro funkcionirala, pa su se gosti opet našli na travom obrasloj obali preko jarka.

Granby se najednom strese.

»Koga je đavola to skrivio njegov sin?« vikne.

Otac Brown nije odgovorio. Ali kad su se opet odvezli u svom autu i nastavili put do sela Graystones, koje nije bilo daleko, i gdje su odsjeli u gostionici »Kod sedam zvijezda«, odvjetnik je bio malo iznenađen, kad svećenik nije predložio, da se dalje putuje ili drugim riječima, kad je očito kanio ostati u susjedstvu.

»Ne mogu se odlučiti, da ovako odem«, reče svećenik ozbiljno. »Poslat ću kola natrag, a vi ćete naravno htjeti otići s njima. Na vaše se pitanje odgovorilo, a glasilo je naprosto: može li vaša firma posuditi novaca na izglede mladog Musgravea. Ali se nije odgovorilo na moje pitanje, je li on podesan suprug za Betty. Moram pokušati otkriti, je li uistinu počinio nešto strašno, ili je to samo maštanje starog luđaka.«

»Ali«, prigovori pravnik — »ako želite nešto o njemu doznati, zašto ne pođete do njega? Zašto biste se povlačili po ovoj rupi, u koju on teško da ikada dolazi?«

»Kakva bi korist bila od toga, kad bih pošao k njemu?« zapita svećenik. »Nema smisla otići do uglednog mladog čovjeka u Bond Streetu i reći mu: »Oprostite, ali niste li vi počinili neki zločin, koji je odviše užasan za ljudsko biće? Ako je on dovoljno zao, da ga počini, onda je zacijelo i dovoljno zao, da ga porekne. A mi ne znamo, ni o čemu se radi. Ne, samo je jedan čovjek, koji zna i koji bi u nastupu ekscentričnosti mogao progovoriti. Zasad ću se zadržavati u njegovoj blizini.«

I zaista se otac Brown zadržavao blizu ekscentričnog baroneta i više se puta sastao s njim, pri čemu su obojica bila vrlo učtiva. Baronet je, naime, usprkos svojim godinama bio vrlo snažan i dobar pješak, pa se često mogao vidjeti, kako hoda selom i po poljskim putovima. Već drugi dan nakon svoga dolaska, kad je otac Brown, dolazeći iz gostionice, išao prema kamenjem popločenom trgu, ugledao je tamni i otmjeni lik, kako prolazi prema pošti. Bio je vrlo jednostavno odjeven u crno, ali njegovo oštro lice bilo je još privlačnije na jakoj sunčanoj svjetlosti. Sa svojom srebrnom kosom, crnim obrvama i dugim podbratkom podsjećalo je na Henrya Irvinga ili nekog drugog glasovitog glumca. Usprkos sijedoj kosi, i stas i lice odavali su snagu, dok je svoj štap nosio više kao kijaču nego kao štaku. Pozdravio je svećenika i govorio istim onim otvorenim načinom, koji je karakterizirao njegove jučerašnje izjave.

»Ako se još zanimate za moga sina«, rekao je, izgovarajući riječ »sin« ledenom ravnodušnošću — »ne ćete ga više vidjeti. Upravo je napustio Englesku. Među nama govoreći, rekao bih, da je pobjegao.«

»Zaista«, reče otac Brown s ozbiljnim pogledom.

»Neki ljudi, za koje nikada nisam čuo, imenom Grunov, dosađivali su mi pitanjima o njegovu boravištu«, reče Sir John — »i ja sam došao, da im brzojavim, da mu je adresa, koliko mi je poznato, poste-restante Riga. Jučer sam to došao učiniti, ali sam pet minuta zakasnio na poštu. Hoćete li se dugo ovdje zadržavati? Nadam se, da ćete me opet posjetiti.«

Kad je svećenik ispričao odvjetniku svoj kratki razgovor s Musgraveom u selu, odvjetnik je bio i zbunjen i zainteresiran.

»Zašto je kapetan pobjegao?« zapita. »Tko su ti ljudi, koji ga traže? Tko su ti Grunovi?«

»Što se tiče prvog pitanja, ne znam«, odgovori otac Brown. »Možda je njegov tajanstveni grijeh došao na svjetlost. Rekao bih, da ga zbog toga oni ljudi ucjenjuju. Što se tiče trećeg pitanja, mislim, da znam. Ona strašna, debela žena žute kose zove se Madame Grunov, a onaj čovuljak važi kao njen suprug.«

Sutradan se otac Brown vratio umoran te je bacio svoj crni svežanj od kišobrana kao hodočasnik, koji odlaže svoju palicu. Činilo se, da je bio malo potišten. Ali radilo se o onome, što se tako često zbivalo kod njegovih kriminalnih traganja. Nije to bila depresija neuspjeha, nego depresija uspjeha.

»Priličan je to udarac«, reče muklim glasom — »ali sam trebao na to pomišljati. Trebao sam na to pomišljati, čim sam prvi put ušao i vidio, kako ona stvar ondje stoji.«

»Što ste vidjeli?« zapita Granby nestrpljivo.

»Vidio sam, da je ondje samo jedan oklop«, odgovori otac Brown.

Nastade tišina, u kojoj je odvjetnik samo buljio u svog prijatelja, našto prijatelj nastavi:

»Neki dan sam upravo htio svojoj nećakinji reći, da ima dva tipa ljudi, koji se mogu smijati, kad su sami. Gotovo bi se moglo reći, da je čovjek, koji to čini, ili vrlo dobar ili vrlo zao. Vidite, on povjerava šalu ili Bogu, ili vragu. Ali u svakom slučaju ima unutrašnji život. Dakle, stvarno postoje ljudi koji povjeravaju šale vragu. Oni ne mare, što nitko ne čuje šalu; što se ne može nikome bez opasnosti dopustiti, da zna za tu šalu. Njima je dovoljna sama šala, samo ako je dovoljno zla i opaka.«

»A o čemu vi to govorite?« zapita Granby. »O kome govorite? Tko je ta osoba, koja dijeli neku opaku šalu s njegovim sotonskim veličanstvom?«

Otac Brown ga pogleda uz neprijatan smiješak.

»Ah«, reče — »upravo u tome je šala!«

Opet nastade tišina, ali se ovaj put činilo, da tišina nije prazna, već puna i surova; činilo se, da se na njih spušta kao suton, koji postepeno prelazi u mrak. Otac Brown govorio je dalje mirnim glasom, sjedeći, s laktovima na stolu.

»Propitao sam se o obitelji Musgrave«, reče. »Oni su žilavi i dugovječni, pa mislim, da biste čak i pod običnim okolnostima dugo čekali na svoj novac.«

»Na to smo pripravni«, odgovori odvjetnik — »ali to ne može vječno trajati. Starcu je gotovo osamdeset godina, premda još obilazi okolo, a ljudi se u ovoj gostionici smiju i vele, kako ne misle da će ikada umrijeti.«

Otac Brown skoči naglo, što mu se rijetko događalo, ali ostavi ruke na stolu, nagne se naprijed i upre oči u lice svoga prijatelja.

»To je ono«, klikne tihim, ali uzbuđenim glasom. »To je jedini problem. To je jedina prava teškoća. Kako će umrijeti? Kako će, zaboga, umrijeti?«

»Što, zaboga, mislite?« zapita Granby.

»Ja mislim«, dolazio je svećenikov glas iz sobe, koja je postajala tamna — »da znam, koji je zločin počinio James Musgrave.«

Glas mu je bio tako jezovit, da je Granby jedva suzdržao drhtanje; promrmljao je još neko pitanje.

»To je zaista bio najgori zločin na svijetu«, reče otac Brown. »Barem su ga takvim smatrale mnoge zajednice i civilizacije. Od najdrevnijih vremena uvijek se to najstrašnije kažnjavalo. Bilo kako mu drago, sad znam, što je mladi Musgrave zaista učinio i zašto je to učinio.«

»A što je učinio?« zapita odvjetnik.

»Ubio je svoga oca«, odgovori svećenik.

Sad je opet odvjetnik ustao sa stolice, pa se namrštenog čela zagledao preko stola.

»Ali otac mu je u dvorcu«, vikne oštrim glasom.

»Otac mu je u jarku«, reče svećenik — »i ja sam bio lud, što to nisam odmah shvatio, čim me je nešto zasmetalo kod onog oklopa. Ne sjećate li se, kakva je bila ona soba? Kako je brižljivo bila namještena i dekorirana? Na jednoj strani kamina visjele su ukrštene dvije sjekire za boj, a dvije ukrštene sjekire za boj bile su i na drugoj strani. Na jednom zidu bio je okrugli škotski štit, a okrugli škotski štit bio je i na drugom zidu. Jednu stranu ognjišta čuvao je jedan potpun oklop, dok je na drugoj strani bio prazan prostor. Ništa me ne će navesti, da povjerujem, kako je čovjek, koji je onu sobu uredio u tako pretjeranoj simetriji, ostavio onu jednostranost. Bezuvjetno je ondje bio još jedan oklopnik. Što se dogodilo s njim?«

Časak je zastao, a onda nastavi mirnijim tonom:

»Ako razmislite, plan je bio vrlo dobar i riješio je problem, što da se učini s tijelom. Tijelo bi moglo satima, čak i danima biti u onom potpunom turnirskom oklopu, dok sluge dolaze i odlaze, sve dok se ubojici nije pružila prilika da ga u gluho doba noći naprosto izvuče i spusti u jarak, a da ni ne prijeđe preko mosta. Čim bi tijelo u vodi sasvim istrunulo, ostao bi samo kostur u oklopu iz četrnaestog stoljeća, a ne bi bilo nikakvo čudo, kad bi se takvo što našlo u jarku drevnog pograničnog dvorca. Nije bilo vjerojatno, da će itko ondje nešto tražiti, ali kad bi i tražio, našao bi doskora samo ono. A nešto mi je to i potvrdilo. Bilo je to onda, kad ste rekli, da tražim rijetku biljku. Vidio sam tragove dviju nogu, utisnute tako duboko u čvrstvo tlo, da sam bio uvjeren, kako je taj čovjek bio ili vrlo težak ili je nešto nosio, što je bilo vrlo teško. Uostalom, imam još jedan zaključak, koji slijedi iz onog malog incidenta, kad sam izveo svoj dražesni i spretni skok.«

»Meni se vrti u glavi«, reče Granby — »ali počinjem razabirati, što sva ta mòra znači. Što je to s vama i s vašim spretnim skokom?«

»Danas sam na pošti«, reče otac Brown — »potvrdio izjavu, koju mi je baronet jučer dao, da je dan prije bio ondje odmah, nakon što se pošta zatvorila — to jest ne samo onoga dana, kad smo stigli, nego i upravo u ono vrijeme, kad smo stigli. Zar ne vidite, što to znači? To znači, da je bio odsutan, kad smo stigli, i da se vratio, dok smo mi čekali, i to je razlog, zašto smo tako dugo čekali. A kad sam to uvidio, ugledao sam sliku, koja je sve rekla.«

»No«, reče drugi nestrpljivo — »a što je to?«

»Starac od osamdeset godina može hodati«, reče otac Brown. »Starac može i mnogo hodati, kad švrlja okolo po poljskim putovima. Ali starac ne može skakati. Bio bi još nespretniji od mene. Ali ako se baronet vratio, dok smo čekali, morao je ući onako, kako smo i mi ušli — preskočivši jarak — jer most se tek kasnije spustio. Gotovo bih pomislio, da ga je sam pokvario, kako bi zadržao nepoćudne posjetitelje, sudeći po brzini, kojom se popravio. Ali to nije važno. Kad sam vidio tu zamišljenu sliku, kako crni lik sa sijedom kosom skače lako preko jarka, odmah sam znao, da je to bio mlad čovjek, prerušen u starca. Eto, sad imate cijelu pripovijest.«

»Vi mislite«, reče Granby polagano — »da je taj mili mladić ubio svoga oca, sakrio leš najprije u oklopu, a zatim u jarku, pa se prerušio i tako dalje?«

»Bili su gotovo sasvim jednaki«, reče svećenik. »Po obiteljskim portretima možete vidjeti, kako je velika sličnost bila u obitelji. Velite, da se prerušio. Ali u nekom smislu svako odijelo je imalo svrhu, da ga preruši. U starog se prerušio vlasuljom, a u mladog neobičnom bradom. Kad se obrijao i metnuo vlasulju na svoju ošišanu glavu, izgledao je upravo kao njegov otac, s malim dotjerivanjem. Sad naravno razumijete, zašto je onako neobično ljubazno nudio, da dođete sutradan ovamo u autu. Zato, što je on sam te noći došao vlakom. Došao je prije vas, počinio svoj zločin, prerušio se i bio spreman za pravnička pregovaranja.«

»Ah«, rekao je Granby zamišljeno, »pravnička pregovaranja! Vi mislite, naravno, da bi pravi stari baronet pregovarao prilično drugačije.«

»On bi vam jednostavno rekao, da kapetan ne će dobiti ni pare«, reče otac Brown. »Taj plan, makar kako to čudno zvučalo, bio je zapravo jedini način, kako bi ga spriječio, da vam to ne kaže. Ali ja želim, da dobro shvatite lukavštinu onoga, što vam je pripovijedao. Njegov je plan služio u isti čas raznim svrhama. Oni su ga Rusi ucjenjivali zbog neke lopovštine; mislim zbog izdajstva za vrijeme rata. Jednim udarcem im je umakao i vjerojatno ih je poslao, da ga love po Rigi. Ali najuspjelije od svega bilo je ono, kad je rekao, da svog sina priznaje baštinikom, ali ne ljudskim bićem. Ne vidite li, dok mu je to osiguralo posudbu novca na temelju očekivanog nasljedstva, da je to pružalo i neki odgovor na ono, što bi doskora postalo najveća teškoća od svih.«

»Ja vidim više teškoća«, reče Granby, »na koju mislite?«

»Mislim na ovo: kad sin nije razbaštinjen, onda je čudno, da se otac i sin nikad ne sastaju. Tome je doskočila teorija progonstva. Tako je, kako velim, ostala samo jedna teškoća, koja sad vjerojatno zbunjuje gospodina. Kako će starac umrijeti?«

»Ja znam, kako bi trebao umrijeti«, reče Granby.

Otac Brown kao da se malo zamislio, pa nastavi:

»Pa ipak ima u tome još nešto. U toj je teoriji bilo nečega, što je on volio na neki više — da, više teoretski način. Davalo mu je bolesno intelektualno zadovoljstvo, kad vam je pripovijedao u jednoj ulozi, kako je počinio zločinstvo u drugoj ulozi — kad ga je uistinu počinio. To sam mislio, kad sam govorio o paklenoj ironiji, o šali s đavolom. Mogu li vam nešto reći, što će zvučati kao paradoks? Katkad je i u samom srcu pakla užitak reći istinu. A nadasve, kad se kaže tako, da ju svatko nepravilno shvati. Zato ga je veselila lakrdija, da se pretvara da je netko drugi, pa da zatim sebe opiše onako crnog — kakav je i bio. I zato ga je moja nećakinja čula, kako se sam samcat smije u galeriji slika.«

Granby se malo trgne, kao čovjek, koji se odjednom vratio običnim stvarima.

»Vaša nećakinja«, klikne. »Nije li ju njena mati htjela udati za Musgravea? Pitanje bogatstva i položaja, mislim.«

»Da«, reče otac Brown suhoparno — »njena je mati uvijek bila za razumnu udaju.«