Sitnice koje život znače

Sitnice

Naslov: Sitnice koje život znače
Naslov originala: Tremendous Trifles (1909.)
Ilustracije: Gilbert Keith Chesterton, preuzete iz knjige
Edmund Clerihew Bentley: Biography for Beginners
Prevoditelj: dr. sc. Zrinka Dragun
Nakladnik: Ognjište, Zagreb
Godina izdanja: listopad, 2018.
Uvez: tvrdi
Broj stranica: 260
Format: 15 x 21 cm
Cijena: 147,00 kuna (besplatna dostava RH)

KUPI KNJIGU

Trideset i devet neobičnih eseja o običnim, svakodnevnim stvarima, što ih je Chesterton objavljivao u obliku kolumni u novinama Daily News, te ih je 1909. godine uz dopuštenje nakladnika objavio kao knjigu.

Naslovi eseja:

  • Sitnice koje život znače
  • Komadić krede
  • Tajna vlaka
  • Savršena igra
  • Neobični kočijaš
  • Nezgoda
  • Zašto je dobro imati jednu nogu
  • Kraj svijeta
  • Na trgu bastille
  • O ležanju u krevetu
  • Dvanaest muškaraca
  • Vjetar i stabla
  • Ljubitelj Dickensa
  • U naopakoj zemlji
  • Što sam pronašao u svome džepu
  • Zmajeva baka
  • Crveni anđeo
  • Toranj
  • Kako sam upoznao predsjednika
  • Div
  • Veliki čovjek
  • Pravovjerni brijač
  • Kazalište - igračka
  • Tragedija novčića od dva penija
  • Vožnja taksijem diljem domovine
  • Dva zvuka
  • Nekoliko policajaca i pouka
  • Lav
  • Čovječanstvo: međuigra
  • Male ptice koje ne žele pjevati
  • Zagonetka bršljana
  • Pompozni putnici
  • Pretpovijesna željeznička postaja
  • Sotonist
  • Letimičan pogled na moju zemlju
  • Donekle nevjerojatna priča
  • Prodavaonica duhova
  • Balada o neobičnom gradu
  • Zagonetka svečane povorke


… prvi prijevod na hrvatski jezik …

Citati iz knjige:

Pustolovina je šampanjac života.

... postoji samo jedna pouzdana definicija duševno zdravog čovjeka. To je čovjek koji može imati tragediju u svome srcu, a komediju u svojoj glavi.


Smisao je demokracije privući na glasanje one ljude koji nikada ne bi imali drskosti sami vladati: a (prema kršćanskoj etici) ljudi koji bi trebali vladati su upravo oni ljudi koji nemaju drskosti to učiniti.


Tada sam iznenada uvidio kako postoji simbolična podjela koja može naći usporedbu u biologiji. Hrabri ljudi su kralješnjaci; oni svoju blagost nose na površini, a svoju čvrstoću u sredini. Ali ove moderne kukavice, svi su oni rakovi; sva je njihova tvrdoća na površini, a njihova je mekoća unutra.


Oni mislioci koji ne mogu vjerovati ni u jednog boga često ističu kako bi njima ljubav prema ljudskom rodu sama po sebi bila dovoljna; a možda i bi, kada bi ju imali. To što bi se moglo nazvati ljubavlju prema ljudskom rodu prilično je stvarno; u našem vremenu ona postoji gotovo isključivo među onim ljudima koje nazivamo neobrazovanima; a uopće ne postoji među ljudima koji o njoj govore.


... bez bijele boje, moje smiješne male slike bile bi jednako besmislene kao što bi bio i svijet kada u njemu ne bi bilo dobrih ljudi.


O pala i zanemarena! O ti što ležiš Umirući u močvarama – umrijeti nećeš, Tvoji su bogataši posjednici tajni i pohlepe silne, Tvoji su siromasi proganjani poput prašine, Prazni, bez iznenađenja i gnjeva – U njihovim očima više ni Boga nema, Tvoje kohorte se slamaju – tvoji zapovjednici padaju, Kažem ti, umrijeti nećeš.


Svoj novinarski rad, kojim zarađujem novce, ne obavljam s takvom strahovitom ustrajnošću, kao onaj posao kojim ne zarađujem ništa.


Možda je čudan prizor vidjeti kako slijepac vodi slijepca; ali Engleska pruža još čudniji. Engleska nam pokazuje kako slijepac vodi ljude koji vide.


Ponekad si zamišljam kako je svaki veličanstveni grad morao biti izgrađen noću. U svakom slučaju, jedino je noću svaki dio veličanstvenog grada veličanstven. Sva je arhitektura veličanstvena arhitektura nakon zalaska sunca; možda je arhitektura uistinu noćna umjetnost, poput umjetnosti vatrometa.


Tada sam iznenada vidio, kao na nekoj jasnoj slici, da je moderni svijet neizmjerni i uzburkani ocean, pun fantastičnih i živih stvari. I vidio sam kako je preko cijele njegove površine proširen tanki, vrlo tanki prekrivač od leda, od opakog bogatstva i lažljivog novinarstva. I dok sam stajao ondje u tami gotovo sam mogao zamisliti da ga čujem kako se lomi.


To je ono što život čini istovremeno tako sjajnim i tako neobičnim. Mi se nalazimo u krivome svijetu. Dok sam mislio kako je to pravi grad, bio mi je dosadan; kada sam saznao da je krivi, bio sam sretan. Tako nas i lažni optimizam, moderna sreća, umaraju jer nam govore da se uklapamo u ovaj svijet. Istinska sreća je u tome što se ne uklapamo. Mi dolazimo s nekog drugog mjesta. Mi smo se izgubili.


Jer zamršenost života proizlazi iz toga što u njemu postoji previše zanimljivih stvari da bismo mogli biti valjano zainteresirani za bilo koju od njih; ono što nazivamo njegovom trivijalnošću zapravo su komadići bezbrojnih priča; običan i beznačajan život zapravo je poput deset tisuća napetih detektivskih priča pomiješanih žlicom.


Škrtci ustaju rano ujutro; a provalnici, tako sam obaviješten, ustaju noć prije.


... jer su najdragocjenije stvari u ljudskom statusu neopozive stvari – brak, na primjer.


Moć bogatstva, a posebno ta moć u svom najgorem izdanju, raste u modernom svijetu.


Svijet nikada neće gladovati zbog manjka čuda; već samo zbog manjka čuđenja.


Logički je moguće – (prati me sada pažljivo, Parkinsone!) – logički je moguće igrati kroket previše dobro, a da bi se u njemu uopće uživalo. Ako bi mogao gurnuti ovu plavu kuglu kroz ona udaljena vratašca jednako lako kao što bi ju mogao podići rukom, tada ju ne bi gurnuo kroz ta vratašca ništa više nego što ju podižeš rukom; to ne bi bilo vrijedno truda. Kada bi mogao igrati nepogrešivo, tada uopće ne bi niti igrao. Onoga trenutka kada igra postane savršena, igra nestaje.


Ne možete postići da vam izraste brada u jednom trenutku strasti.


... ako čovjek ima uglavnom vrlo bezbrižan i sretan svakodnevni život, tada mislim kako imamo pravo tražiti od njega da ne pravi planine od krtičnjaka.


Sve u novinama, što ne predstavlja staru ljudsku ljubav prema oltaru ili domovini, predstavlja staru ljudsku ljubav prema ogovaranju.


Daleko je lakše vjerovati u milijun bajki nego vjerovati u jednoga čovjeka koji ne voli bajke.


Jedini je način da nešto volimo spoznaja da to možemo izgubiti.


Kada ljudi počnu govoriti kako su materijalne okolnosti samostalno stvorile moralne okolnosti, time su spriječili svaku mogućnost ozbiljnih promjena. ... I ništa ne će biti nikada poboljšano u ovome dobu ili zemlji, dok ne uvidimo da moralne istine dolaze prve.


Jedino se sjećam kako mi je rekao sljedeće riječi: "Čovjek danas ne može napredovati vukući se naokolo s rukama u svojim džepovima." Ja sam odvratio prilično očiglednom drskošću, kako je čovjek možda napredovao držeći ruke u džepovima drugih ljudi; na što je on počeo raspravljati o moralnoj evoluciji, pa pretpostavljam kako je ono što sam rekao sadržavalo nešto istine.


Poezija umjetnosti sadržana je u promatranju jednog jedinog tornja; poezija prirode u gledanju jednog stabla; poezija ljubavi u obožavanju jedne žene; poezija religije u štovanju jedne zvijezde.


... granice su nešto najljepše na svijetu. Voljeti nešto znači voljeti njegove granice; zbog toga će se djeca uvijek igrati na rubu nečega. Dvorce grade uz rub mora, a jedino što ih može spriječiti da hodaju po rubu travnjaka su javni proglasi i privatna surovost. Jer kada smo došli do kraja neke stvari, došli smo do njenog početka.


A jeziva stvar u vezi svih pravosudnih dužnosnika, čak i onih najboljih, u vezi svih sudaca, prekršajnih sudaca, odvjetnika, detektiva i policajaca, nije to da su zli (neki od njih su dobri), nije to da su glupi (nekolicina ih je prilično inteligentna), već je jednostavno to da su se na sve to navikli. Strogo govoreći, oni ne vide zatvorenika na optuženičkoj klupi; sve što oni vide je uobičajeni čovjek na uobičajenom mjestu. Oni ne vide strašno sudište; oni vide samo svoju vlastitu radionicu.


I što sam više o tome razmišljao, činilo mi se sve bolnije izvjesno kako se najvažnije i najtipičnije moderne stvari ne mogu obavljati uz pjevanje. Čovjek, na primjer, ne može biti veliki financijer i pjevati; jer da bi čovjek bio veliki financijer, najvažnije je da drži jezik za zubima.


Imam svoje sumnje o svoj toj stvarnoj vrijednosti planinarenja, penjanja na vrh svega i gledanja svega s visoka. Sotona je bio najslavniji alpski vodič, kada je odveo Isusa na vrh iznimno visoke planine i pokazao mu sva zemaljska kraljevstva. Ali Sotonin užitak u stajanju na vrhu nije uživanje u prostranstvu i veličini, već uživanje u promatranju sićušnosti, u činjenici da svi ljudi izgledaju kao kukci pod njegovim nogama. Stvari izgledaju velike kada ih promatramo iz doline; s razine zemlje stvari izgledaju visoke; ja sam dijete prizemnosti i nemam potrebu za tim slavljenim alpskim vodičem.


Kruna od ruža istovremeno je i kruna od trnja.


Kako nebeske stvari mogu biti previše nebeske, ili zemaljske stvari previše zemaljske? Kako čovjek može biti previše dobar, ili previše veseo? Ne razumijem.


Govorimo o divljim životinjama, ali najdivljija životinja je čovjek.


... žuriti kroz svoje vrijeme odmora najneprofesionalniji je od svih postupaka.


Da, svakako, divimo se bršljanu, tako dubokom, tako toplom, tako punom blage sumornosti i groteskne nježnosti. Divimo se bršljanu; i pomolimo se Bogu u Njegovoj milosti, da bršljan ne ubije drvo.


... bio je to hotel Babilon. Bio je to savršeni simbol svega što bih htio srušiti svojim rukama, kada bih mogao. Podignut od strane razotkrivenog pljačkaša, osmišljen je kako bi bio pomodni i raskošni dom neotkrivenih pljačkaša. U ljudskom domu brojna su zdanja; ali postoji klasa ljudi koja se ne osjeća normalno nigdje drugdje osim u hotelu Babilon ili u tamnici Dartmoor.


Ne možete nikako provođenjem revolucije uspostaviti demokraciju. Morate uspostaviti demokraciju kako biste proveli revoluciju.


Ljudi će vam reći, na primjer, da je teologija postala razrađena i složena zato što je mrtva. Vjerujte mi, da je bila mrtva nikada ne bi postala složena; jedino iz živog drveta raste previše grana.


Dok zurim u gradski zvonik, razmišljam s nekom vrstom osmijeha o nekim svojim prijateljima u Londonu koji su prilično sigurni kakva će djeca postati ako im osigurate ono što oni nazivaju "pravom životnom sredinom." Nezgodna je to stvar, životna sredina, jer ponekad djeluje pozitivno, a ponekad negativno, a najčešće između toga dvoga. Prekrasna životna sredina može navesti dijete da zavoli ljepotu; a može izazvati i da mu ljepota dosadi; najvjerojatnije će se dva učinka pomiješati i poništiti jedan drugoga. Zapravo, najvjerojatnije životna sredina neće činiti gotovo nikakvu razliku.


Plašljivost djeteta ili divljaka posve je razumna; njih uznemiruje ovaj svijet, jer ovaj je svijet vrlo uznemirujuće mjesto. Ne vole biti sami, jer biti sam neosporno je i uistinu strašna zamisao. Barbari strahuju pred nepoznatim iz istoga razloga iz kojega ga agnostici štuju – jer je to činjenica. Bajke, stoga, nisu odgovorne za stvaranje straha kod djece, niti bilo kakvog oblika straha; bajke ne daju djetetu ideju o zlu niti o ružnoći; to već postoji u djetetu, zato što već postoji i u svijetu. Bajke ne daju djetetu njegovu prvu predodžbu o bauku. Ono što bajke daju djetetu njegova je prva jasna predodžba o mogućem porazu bauka.


Neprestano govoreći o okolišu i vidljivim stvarima, neprestano govoreći o ekonomiji i fizičkim nužnostima, oslikavajući i održavajući svježe obojenom vječitu sliku o željeznoj mašineriji i nemilosrdnim strojevima, o čeličnim tračnicama i kamenim tornjevima, moderni materijalizam naposljetku stvara taj strašan dojam u kojemu je istina postavljena naopako. Napokon je postignut rezultat. Muškarac ne govori ono, što je trebao reći, "Trebaju li oženjeni muškarci podnositi posao modernih trgovačkih pomoćnika?" Muškarac govori, "Trebaju li se trgovački pomoćnici ženiti?" Trijumf je upotpunio nenadmašnu opsjenu materijalizma. Rob ne govori, "Jesu li me ovi okovi dostojni?" Rob govori znanstveno i zadovoljno, "Jesam li ja dostojan ovih okova?"


Nema potrebe da raspredam o suštinskoj zavodljivosti Hansom kočije – te jedine istinski plemenite moderne stvari koju će naše doba, kada ju bude prosuđivalo, svečano postaviti uz Partenon. Ona je doista moderna po tome što je istovremeno i skrovita i brza. Hansom kočija u kojoj sam se ja vozio bila je moderna s ta dva gledišta; bila je također vrlo moderna i po tome što je podbacila. Ali ona je osim toga i engleska; ne može ju se naći u inozemstvu; ona pripada predivnoj, romantičnoj zemlji u kojoj se gotovo svi pretvaraju da su bogatiji nego što jesu te se tako i ponašaju. Udobna je, pa ipak i smiona; a ta kombinacija predstavlja samu dušu Engleske.


Zar ne vidiš," rekao sam, "da su bajke u svojoj suštini prilično uvjerljive i izravne; dok su ova vječna književna djela o modernom životu u svojoj prirodi u biti nevjerojatna? Narodna predaja znači da je duša zdrava, dok je svemir divlji i prepun čuda. Realizam znači da je svijet dosadan i ispunjen rutinom, dok je duša bolesna i vrišti. Problem bajke je – što će zdrav čovjek učiniti s fantastičnim svijetom? Problem modernog romana je – što će luđak učiniti s dosadnim svijetom? U bajkama svemir postaje lud; no junak ne poludi. U modernim romanima junak je lud i prije nego što knjiga počne te pati zbog grube postojanosti i okrutne razumnosti svemira. U izvrsnoj priči o 'Zmajevoj baki,' u svim ostalim Grimmovim pričama, pretpostavlja se da će mladić koji kreće u svoje pohode posjedovati sve temeljne vrline; da će biti hrabar, ispunjen vjerom, razuman, da će poštovati svoje roditelje, držati svoju riječ, spašavati jednu vrstu ljudi, usprotiviti se drugoj vrsti, 'parcere subjectis et debellare,' itd. Zatim, uzimajući razumnost kao središte, pisac se zabavlja zamišljajući što bi se dogodilo kada bi cijeli svijet posve poludio, kada bi Sunce pozelenjelo, a Mjesec poplavio, kada bi konji imali šest nogu, a divovi dvije glave. Ali vaša moderna književnost uzima ludilo za svoje središte. Stoga ona gubi zanimanje čak i luđaka. Luđak sam sebi nije neočekivan, jer on je posve ozbiljan; to je ono što ga čini luđakom. Čovjek koji misli da je komad stakla, sebi je jednako dosadan kao i komad stakla. Čovjek koji misli da je pile, sebi je jednako običan kao i pile. Jedino razumnost može vidjeti čak i mahnitu poeziju u ludilu. Stoga su te mudre stare priče učinile junaka običnim, a priču neobičnom. Ali vi ste učinili junaka neobičnim, a priču običnom – toliko običnom – o, toliko strašno običnom.


Zar misliš da ja idem u Francusku kako bih vidio Francusku? Zar misliš da ja idem u Njemačku kako bih vidio Njemačku? Uživat ću u objema; ali nisu one ono što tražim. Ja tražim Battersea. Cijela svrha putovanja nije u tome da kročiš u stranu zemlju; u tome je da napokon kročiš u svoju vlastitu zemlju, kao da se radi o stranoj zemlji. Dakle, upozoravam te da je ova Gladstone torba zbijena i teška, i da ću ju, ako izustiš onu riječ 'paradoks,' baciti na tvoju glavu. Ja nisam stvorio svijet, i ja ga nisam učinio paradoksalnim. To nije moja krivica, to je istina, jedini način da dođeš u Englesku je da iz nje odeš.


Naša je civilizacija odlučila, i to odlučila izuzetno pravedno, kako je utvrđivanje krivnje ili nedužnosti ljudi previše važna stvar, a da bi bila povjerena osposobljenim ljudima. Ona želi osvijetliti tu strašnu stvar, ona traži odgovor od ljudi koji ne poznaju zakon ništa više nego što ga ja poznajem, ali koji mogu osjetiti ono što sam ja osjetio na porotničkoj klupi. Kada želi katalogizirati knjižnicu, ili otkriti solarni sustav, ili bilo kakvu besmislicu te vrste, ona koristi stručnjake. Ali kada želi da bude obavljeno nešto što je zaista ozbiljno, okuplja dvanaest nasumičnih običnih ljudi. Istu je stvar učinio, ako se dobro sjećam, Utemeljitelj kršćanstva.


Prilijepio sam se nosom na staklo vrlo male i nejasno osvijetljene trgovine igračaka u jednoj od najsivljih i najsiromašnijih ulica Batterseaja. Ali, koliko god taj četverokut svjetla bio nejasan, bio je ispunjen (kao što mi je jednom reklo jedno dijete) svim bojama što ih je Bog ikada načinio. Te igračke siromaha bile su poput djece koja ih kupuju; sve su bile prljave; ali sve su bile sjajne. Što se mene tiče, ja smatram sjajnost važnijom od čistoće; budući da se prva odnosi na dušu, a druga na tijelo. Morate me ispričati; ja sam demokrat; znam da sam izvan mode u modernom svijetu.


Jedna je od mudrih i strašnih istina koju otkriva ovo crtanje na smeđem papiru ta, da je bijela doista boja. Nije to tek puki izostanak boje; to je sjajna i optimistična stvar, jednako vatrena kao crvena, jednako konačna kao crna. Kada vaša olovka, da se tako izrazim, iznjedri vatreno crvenu boju, ona crta ruže; kada iznjedri vatreno bijelu boju, onda crta zvijezde. A, na primjer, jedna od dvije ili tri nepokorne istine najboljeg religijskog morala, stvarnoga kršćanstva, upravo je ta ista stvar; glavna je tvrdnja religijskog morala da je bijela doista boja. Vrlina nije izostanak grijeha ili izbjegavanje moralnih opasnosti; vrlina je nešto živo i odvojeno, poput boli ili nekog naročitog mirisa. Milosrđe ne znači ne biti okrutan ili poštedjeti ljude osvete ili kazne; ono označava nešto jednostavno i pozitivno, poput sunca što ga je čovjek ili vidio ili nije vidio. Čednost ne označava suzdržavanje od seksualnih prijestupa; ona označava nešto plamteće, nalik Ivani Orleanskoj. Ukratko, Bog slika mnogim bojama; ali On nikada ne slika tako raskošno, zamalo sam rekao tako drečavo, kao kada slika bijelom bojom.


Ali nemojmo posezati za antikvarnošću kada je riječ o Dickensu, jer Dickens nije antikvitet. Dickens ne gleda unatrag, već unaprijed; mogao bi gledati na našu modernu svjetinu sa satirom, ili duhovitim gnjevom, ali bi ih volio gledati. Mogao bi išibati našu demokraciju, ali bilo bi to stoga što je, kao demokrat, od nje puno tražio. Nećemo sve njegove knjige uvezati pod naslovom 'Stara prodavaonica rijetkosti.' Radije ćemo ih sve uvezati pod naslovom 'Velika očekivanja.' Gdjegod čovječanstvo bilo, on bi htio da se s njime suočimo i nešto od njega učinimo, progutamo ga svetim kanibalizmom i upijemo probavom diva. Moramo prihvatiti te izletnike onako kako bi ih on bio prihvatio, i iščupati iz njih njihovu tragediju i njihovu lakrdiju. Sjećate li se sada što je anđeo rekao kod Isusovog groba? 'Zašto tražite živoga među mrtvima? On nije ovdje; on je uskrsnuo.


Postajem pravovjeran," rekao sam, "jer sam došao, ispravno ili pogrešno, nakon naprezanja svoga uma do granica izdržljivosti, do starog uvjerenja kako je hereza gora čak i od grijeha. Pogreška je veća prijetnja nego zločin, jer pogreška donosi na svijet zločin. Imperijalist je gori od gusara. Jer imperijalist vodi školu za gusare; on gusarstvo poučava nezainteresirano i bez odgovarajuće naknade. Slobodni ljubavnik je gori nego raskalašenjak. Jer raskalašenjak je ozbiljan i nesmotren čak i u svojoj najkraćoj ljubavi; dok je slobodni ljubavnik oprezan i neodgovoran čak i u svojoj najdužoj privrženosti. Mrzim moderno dvoumljenje jer je opasno.


Svakako sam bio optužen zbog nečega što ili je ili nije bilo prekršaj. Pušten sam zato što sam dokazao da sam gost u velikoj kući. Zaključak se čini bolno jasnim; ili nabacivanje nožem u osamljenoj šumi nije dokaz nečasnosti, ili je poznanstvo s bogatim čovjekom dokaz nedužnosti. Zamislimo vrlo siromašnu osobu, siromašniju čak i od novinara, nekog građevinskog ili neizučenog radnika, koji luta u potrazi za poslom, često mijenjajući svoj smještaj, često, možda, ne uspijevajući platiti stanarinu. Zamislimo da je bio očaran zelenom radošću drevne šume. Zamislimo da je on bacao noževe na stabla i da nije mogao dati opis mjesta prebivanja, osim da je izbačen iz posljednjeg. Dok sam hodao kući kroz oblačni i purpurni sumrak, pitao sam se kako bi on prošao.


Moji najbolji prijatelji svi su ili neizmjerni skeptici ili prilično neobuzdani vjernici, pa se tako naša rasprava tijekom ručka okrenula prema najekstremnijim i najstrašnijim idejama. A cijela je prepirka na kraju završila ovime: da je upitno može li čovjek uopće biti siguran u bilo što. Ja mislim da može biti siguran, jer ako je (kao što sam rekao svome prijatelju, bijesno vitlajući praznom bocom) intelektualno nemoguće razmatrati sigurnost, što je uopće ta sigurnost koju je nemoguće razmatrati? Ako nikada nisam iskusio takvu stvar kao što je sigurnost, ne mogu čak ni reći da neka stvar nije sigurna. Slično tome, ako nikada nisam iskusio takvu stvar kao što je zelena boja, ne mogu čak ni reći da moj nos nije zelen. Što se mene tiče, mogao bi biti onoliko zelen, koliko je to uopće moguće, ako doista nemam nikakvo iskustvo sa zelenom bojom. I tako smo vikali jedni na druge i protresli prostoriju; jer metafizika je jedina istinski osjećajna stvar.