Polemiziranje o kršćanstvu

Polemiziranje-o-kršćanstvu

Naslov: Polemiziranje o kršćanstvu
Naslov originala: The Blatchford controversies (1903.)
Ilustracije: Gilbert Keith Chesterton
Prevoditelj: dr. sc. Zrinka Dragun
Nakladnik: Ognjište, Zagreb
Godina izdanja: 2019.
Uvez: tvrdi
Broj stranica: 76
Format: 14,5 x 18,5 cm
Cijena: 84,00 kune (besplatna dostava RH)

KUPI KNJIGU

Četiri kratka eseja, u kojima je Chesterton u sažetom obliku te uz različite slikovite prikaze izrazio ono što je pet godina kasnije razvio u Pravovjerju. U svim njegovim djelima nema ničega što je nabijenije mislima od ovih eseja.

Naslovi eseja:

  • Kršćanstvo i racionalizam
  • Zašto vjerujem u kršćanstvo
  • Čuda i moderna civilizacija
  • Vječno junaštvo sirotinjskih četvrti


… prvi prijevod na hrvatski jezik …

Citati iz knjige:

Dakle, kao što sam već rekao, odmah sam se na početku suočio s tom poteškoćom da je spominjanje razloga zbog kojih vjerujem u kršćanstvo, u mnogim slučajevima, tek ponavljanje onih argumenata što ih g. Blatchford, na neki čudni način, čini se smatra argumentima protiv kršćanstva. Njegova je knjiga doista bogata i snažna. On je nedvojbeno postavio ta četiri velika topa o kojima sam govorio. Nemam što prigovoriti na račun veličine i streljiva tih topova. Samo kažem kako je, nekom čudnom slučajnošću podešavanja, ta četiri komada topništva usmjerio prema sebi. Da nisam tako čovječan, rekao bih: "Gospodo iz Sekularističke straže, pucajte prvi."


Ali ono što očigledno nije razumno stajalište, ono što, zapravo, ne bi bilo daleko od toga da bude proglašeno suludim stajalištem, bilo bi reći kako čovjekova odrpanost, kao i njegovo zapanjujuće propadanje, dokazuje kako ne postoji nešto takvo poput konjaka. To je upravo ono što sekularist pokušava reći. On pokušava dokazati kako ne postoji nešto takvo poput natprirodnog iskustva, pokazujući na ljude koji su se zbog toga iskustva odrekli svega. On pokušava dokazati kako nešto takvo ne postoji, dokazujući kako postoje ljudi koji žive isključivo od toga i ni od čega drugog.


G. Blatchford je osobno, međutim, savršeno sažeo svoju patetičnu vjeru u modernu civilizaciju. Na jako je zabavan način opisao kako bi teško bilo uvjeriti engleskog sudca u modernoj sudnici u istinitost Uskrsnuća. Naravno, on je posve u pravu; bilo bi to nemoguće. Ali izgleda da mu ne pada na pamet kako mi kršćani možda i ne osjećamo takvo pretjerano poštovanje prema engleskim sudcima kao što ga osjeća g. Blatchford osobno. Iskustva Osnivača kršćanstva možda su nas ostavila u maglovitoj sumnji u nepogrešivost sudskog sustava.


Kratki su dani čovjeka rođenog od žene, i ispunjeni mukama; ali on je plemenitije i sretnije biće nego što bi na temelju toga mogao biti predočen. Neću se udostojati odgovoriti čak ni g. Blatchfordu kada pita "kako" čovjek rođen u prljavštini i grijehu može živjeti plemenitim životom. Poznajem mnoge koji to čine, u neposrednoj blizini moje kuće, u Batterseaju, pa se ne zamaram previše time kako je to moguće postići. Čovjek u sebi uvijek ima nešto što okolnosti ne mogu nadvladati. Da, postoji sloboda koja nikada nije bila okovana. Postoji sloboda koja je ljude činila sretnima u tamnicama, kao što ih može činiti sretnima i u sirotinjskim četvrtima. To je sloboda uma, odnosno, to je jedina sloboda s kojom g. Blatchford ratuje. Ono što su svi tirani ostavljali, on bi ugušio. Ono što nijedan tamničar nikada ne bi mogao zanijekati zatvoreniku, Nunquam bi zanijekao.


Nije dovoljno reći 'Kršćani su vršili progone; dolje s kršćanstvom.' Ništa više nego što je dovoljno reći, 'Konfucijanac mi je ukrao četku za kosu; dolje s konfucijanizmom.' Mi želimo znati je li razlog iz kojega je konfucijanac ukrao četku za kosu bio razlog osobit za konfucijance ili razlog zajednički mnogim drugim ljudima.


Priča o Kristu vrlo je uobičajena u legendama i u književnosti. Jednako je i s pričom o dvoje ljubavnika što ih razdvoji sudbina. Jednako je i s pričom o dvojici prijatelja koji se poubijaju zbog žene. Ali, zar ćemo ozbiljno tvrditi kako dvojicu prijatelja, budući da se te dvije priče često pojavljuju kao legende, nikada nije razdvojila ljubav, niti su okolnosti ikada razdvojile dvoje ljubavnika? Svakako je prihvatljiva ta jednostavna činjenica kako su te dvije priče česte zbog toga što su takve situacije silno vjerojatne i ljudske, i zbog toga što je naša priroda stvorena na takav način da ih čini gotovo neizbježnima. Zašto ne bi bila istina kako je naša priroda stvorena na takav način da čini izvjesne duhovne događaje neizbježnima?


Ali ako bi nam prišao čovjek (kao što će nam mnogi uskoro prilaziti) i rekao, "Ja sam nova vrsta čovjeka. Ja sam nadčovjek. Odrekao sam se milosrđa i pravde"; mi bismo mu trebali odgovoriti, "Nesumnjivo si nova vrsta, ali nisi se približio savršenom čovjeku, jer on je već bio u Božjem umu. Pali smo s Adamom, a uzdići ćemo se s Kristom; ali radije bismo pali sa Sotonom, nego se uzdigli s tobom.


Kao da mi je stalo jesam li u zatvoru ili nisam, ako posvuda moram vući okove.


Ako postoji biće poput Boga, i ako se On može obratiti djetetu, i ako je Bog razgovarao s djetetom u vrtu, dijete bi, naravno, reklo kako Bog živi u vrtu. Ne bih zbog toga smatrao manje vjerojatnim da je to istina. Ako dijete kaže: "Bog je posvuda; neopipljiva srž koja jednako prožima i podržava sve komponente svemira" – ako bi mi se, dakle, dijete obratilo gore navedenim riječima, pomislio bih kako je puno vjerojatnije da je bilo s guvernantom nego s Bogom.


Ali ako bi nam prišao čovjek (kao što će nam mnogi uskoro prilaziti) i rekao, "Ja sam nova vrsta čovjeka. Ja sam nadčovjek. Odrekao sam se milosrđa i pravde"; mi bismo mu trebali odgovoriti, "Nesumnjivo si nova vrsta, ali nisi se približio savršenom čovjeku, jer on je već bio u Božjem umu. Pali smo s Adamom, a uzdići ćemo se s Kristom; ali radije bismo pali sa Sotonom, nego se uzdigli s tobom.


Nije dovoljno reći 'Kršćani su vršili progone; dolje s kršćanstvom.' Ništa više nego što je dovoljno reći, 'Konfucijanac mi je ukrao četku za kosu; dolje s konfucijanizmom.' Mi želimo znati je li razlog iz kojega je konfucijanac ukrao četku za kosu bio razlog svojstven konfucijancima ili razlog zajednički mnogim drugim ljudima.


Jer kakva god bila Božanska Tajna, probijala ona povremeno granice silovito se izlijevajući u naš svijet (kao što su svi narodi vjerovali) ili ne, ona barem leži na onome mjestu koje je najudaljenije od cjepidlaka i njihovih definicija, a najbliže srebrnim dušama tihih ljudi, ljepoti grmlja, i čovjekovoj ljubavi prema svome rodnom mjestu.


U ovome ću se trenutku ograničiti na hrabro priznanje g. Blatchforda kako racionalist osporava sva čuda u jednakoj mjeri. On ih ne propituje. On se ne pretvara da je agnostik kada su ona u pitanju. On ne odgađa svoju presudu dok čuda ne budu dokazana. On ih osporava. Suočen s tom zapanjujućom dogmom, upitao sam g. Blatchforda zašto misli da se čuda ne događaju. On je odgovorio kako Svemirom upravljaju zakoni. Taj odgovor očigledno nije ni od kakve koristi. Jer ne možemo neku stvar proglasiti nemogućom zato što svijetom upravljaju zakoni, osim ako znamo koji su to zakoni. Zna li g. Blatchford sve o svim zakonima u Svemiru? A ako ne poznaje zakone, kako uopće može znati išta o iznimkama?


Jer kakva god bila Božanska Tajna, probijala ona povremeno granice silovito se izlijevajući u naš svijet (kao što su svi narodi vjerovali) ili ne, ona barem leži na onome mjestu koje je najudaljenije od cjepidlaka i njihovih definicija, a najbliže srebrnim dušama tihih ljudi, ljepoti grmlja, i čovjekovoj ljubavi prema svome rodnom mjestu.


Ako postoji biće poput Boga, i ako se On može obratiti djetetu, i ako je Bog razgovarao s djetetom u vrtu, dijete bi, naravno, reklo kako Bog živi u vrtu. Ne bih zbog toga smatrao manje vjerojatnim da je to istina. Ako dijete kaže: "Bog je posvuda; neopipljiva srž koja jednako prožima i podržava sve komponente svemira" – ako bi mi se, dakle, dijete obratilo gore navedenim riječima, pomislio bih kako je puno vjerojatnije da je bilo s guvernantom nego s Bogom.


Postoji samo jedno filozofsko pitanje u vezi čuda i to jedno jedino. Mnogi sposobni moderni racionalisti očigledno ga ne mogu čak ni naslutiti. Najsiromašniji momak na Oxfordu u srednjem vijeku bio bi to shvatio. (Bilješka. Budući da bi posljednja rečenica mogla djelovati čudno u našem "prosvijećenom" dobu, mogu objasniti kako su za vrijeme "okrutne vladavine srednjovjekovnog praznovjerja," siromašni momci bili obrazovani na Oxfordu u izrazito nesmotrenoj mjeri. Hvala Bogu, pa mi živimo u boljim vremenima.)