Nevjerica oca Browna

Nevjerica-oca-Browna1

Naslov: Nevjerica oca Browna

Naslov originala: The Incredulity of Father Brown (1926.)

Prevoditelj: prof. Lidija Lebinec

Lektor: dr. sc. Zrinka Dragun

Nakladnik: Ognjište, Zagreb

Godina izdanja: 2015.

Uvez: tvrdi

Broj stranica: 193

Format: 15 x 21 cm

Cijena: 105,00 kuna

KUPI KNJIGU

Treća knjiga kriminalističkih priča o ocu Brownu sadrži sljedeće priče:

  • Uskrsnuće oca Browna
  • Nebeska strijela
  • Pseće proročanstvo
  • Čudo Mjesečevog srpa
  • Prokletstvo zlatnog križa
  • Bodež s krilima
  • Zla kob Darnawayevih
  • Duh Gideona Wisea

… prvi prijevod na hrvatski jezik …

Bodež s krilima

U jednom razdoblju njegovog života, ocu Brownu bilo je teško objesiti šešir na vješalicu, a da pritom ne osjeti laganu drhtavicu. Porijeklo te neobične osjetljivosti bilo je, zapravo, samo detalj u mnogo zamršenijim događajima; ali bio je to, možda, jedini detalj koji mu je, u njegovom zaposlenom životu, preostao da ga podsjeća na cijeli taj događaj. Daljnje porijeklo te osjetljivosti moglo se pronaći u činjenicama koje su navele doktora Boynea, medicinskog časnika povezanog s policijskim snagama, da pošalje po svećenika toga posebno ledenog jutra u prosincu.

Doktor Boyne bio je krupan, tamni Irac, jedan od onih zbunjujućih Iraca koji se mogu pronaći diljem svijeta, koji će pričati o znanstvenom skepticizmu, materijalizmu i cinizmu nadugačko i naširoko, ali im ni u snu ne će pasti na pamet da spomenu bilo što vezano uz vjerske rituale izvan konteksta tradicionalne religije svoje domovine. Bilo bi teško reći je li njihova vjera samo površna glazura ili ima duboke temelje; ali najvjerojatnije obuhvaća oboje, uz gomilu materijalizma između. U svakom slučaju, čim je pomislio da bi se moglo raditi o stvarima te vrste, pozvao je oca Browna, iako nije krio kako mu on u tom slučaju i nije bio prvi izbor.

»Nisam baš siguran da želim vas, znate«, bio je njegov pozdrav. »Još nisam ni u što siguran. Ubijte me ako znam je li ovo slučaj za liječnika, ili policajca, ili svećenika.«

»Pa«, reče otac Brown sa smiješkom, »s obzirom da ste vi i policajac i liječnik, onda sam ja ovdje u manjini.«

»Priznajem da ste vi ono što političari nazivaju upućenom manjinom«, odvrati liječnik. »Mislim, znam da se povremeno bavite i našim dijelom posla, uz svoj vlastiti. Ali prilično je teško reći je li ova stvar u vašoj domeni ili u našoj, ili jednostavno u domeni Povjerenstva za ludilo. Upravo smo primili poruku od čovjeka koji živi ovdje u blizini, u onoj bijeloj kući na brijegu, kojom traži zaštitu od proganjanja s namjerom ubojstva. Proučili smo činjenice koliko smo mogli, a možda je najbolje da vam ispričam cijelu priču, kako se navodno dogodila, od samoga početka.«

»Čini se da se čovjek imenom Aylmer, bogati zemljoposjednik u Zapadnoj zemlji, oženio prilično kasno u životu te imao tri sina: Philipa, Stephena i Arnolda. Ali dok je još bio neoženjen i mislio da ne će imati nasljednika, posvojio je dječaka, kojega je smatrao vrlo bistrim i obećavajućim, a koji se zvao John Strake. Njegovo porijeklo je nejasno; neki kažu da je bio napušteno dijete; neki da je bio ciganče. Mislim da potonja pretpostavka ima veze s činjenicom da se Aylmer u svojim starim danima počeo baviti svim mogućim okultnim stvarima, uključujući i čitanje iz dlana i astrologiju, a njegova tri sina kažu kako ga je Strake u tome ohrabrivao. Ali oni su, osim toga, rekli i gomilu drugih stvari. Rekli su kako je Strake bio strahoviti nikogović, a napose dobar lažljivac; genijalno je izmišljao laži, u djeliću sekunde, a ispričao bi ih tako da je mogao i istražitelja odvesti na krivi trag. Ali to je možda i prirodna predrasuda, u svjetlu onoga što se dogodilo.«

»Možda više ili manje možete zamisliti što se dogodilo. Starac je gotovo sve ostavio svome posvojenom sinu; a kad je umro, tri njegova prava sina osporila su oporuku. Rekli su da je njihov otac bio zastrašivanjem prisiljen predati sve, te da je, što ne žele naglašavati previše, bio otjeran u ludilo. Rekli su kako je Strake imao čudne i lukave načine da dopre do njega, usprkos medicinskim sestrama i obitelji, te kako ga je terorizirao na samrtnoj postelji. U svakom slučaju, čini se da su nešto dokazali o mentalnom stanju umrlog čovjeka, jer je sud poništio oporuku, a sinovi su sve naslijedili. Govorilo se da je Strake podivljao, zaklevši se kako će ubiti svu trojicu, jednoga za drugim, i kako ih ništa ne će moći obraniti od njegove osvete. I sada treći ili posljednji od ta tri brata, Arnold Aylmer, traži policijsku zaštitu.«

»Treći i posljednji«, reče svećenik, ozbiljno ga promatrajući.

»Da«, reče Boyne. »Ostala dvojica su mrtva.« Nastala je tišina prije nego je nastavio. »Upravo tu se javlja sumnja. Nema dokaza da su ubijeni, ali možda jesu. Najstariji, koji je preuzeo položaj zemljoposjednika, navodno je počinio samoubojstvo u vrtu. Drugoga, koji se bavio proizvodnjom, udario je po glavi stroj u njegovoj tvornici; možda je jednostavno krivo zakoračio i pao. Ali ako ih je Strake zbilja ubio, onda je svakako vrlo lukav u tome što čini i kako se iz toga izvuče. S druge strane, još je vjerojatnije da je cijela stvar zapravo samo manija proganjanja koja se temelji na slučajnostima. Evo, što ja želim. Želim da netko razuman, tko nije službena osoba, ode tamo i razgovara s gospodinom Arnoldom Aylmerom i da ga urazumi. Vi znate kako se ponaša čovjek koji pati od zabluda, a kako izgleda čovjek koji govori istinu. Želim da mu vi budete čuvar, prije nego što mi preuzmemo stvar u svoje ruke.«

»Čini se prilično čudnim«, reče otac Brown, »što ju dosad već niste preuzeli. Ako i postoji nešto u cijeloj toj stvari, izgleda da to traje već dugo vremena. Postoji li neki poseban razlog zašto bi on baš sada poslao po vas, više nego u neko drugo vrijeme?«

»To mi je palo na pamet, kao što možete zamisliti«, odgovori doktor Boyne. »Dao nam je razlog, ali priznajem da je baš to jedna od stvari zbog kojih se pitam nije li sve skupa samo hir nekog napola ludog čudaka. Izjavio je kako su svi njegovi sluge odjednom otišli u štrajk i napustili ga, pa je bio prisiljen pozvati policiju da pazi na njegovu kuću. A raspitujući se, saznao sam kako su svi sluge zaista otišli iz te kuće na brijegu; a naravno, grad je pun pričâ, i to vrlo jednostranih, usuđujem se reći. Njihova strana priče jest ta da im je poslodavac postao gotovo nemoguć sa svojom nervozom i strahovima i strogošću; da je tražio od njih da čuvaju kuću kao stražari ili da budu dežurni poput medicinskih sestara u bolnici; da nikad nisu imali mira, jer on nikada nije smio ostati sâm. I tako su svi glasno izjavili da je lud i otišli. Naravno, to ne dokazuje da on zaista jeste lud; ali čini se prilično neobično da u današnje vrijeme muškarac očekuje od svoga sluge ili sluškinje da se ponašaju poput naoružanih stražara.«

»I tako«, reče svećenik uz osmijeh, »sad želi da se policajac ponaša kao njegova sluškinja, jer se njegova sluškinja ne želi ponašati kao policajac.«

»I meni se to činilo prilično nevjerojatno«, složi se liječnik, »ali ne mogu preuzeti odgovornost za glatko odbijanje prije nego pokušam napraviti kompromis. A vi ste taj kompromis.«

»Vrlo dobro«, reče otac Brown jednostavno. »Otići ću i javiti mu se sada, ako želite.«

Brežuljkasti kraj koji je okruživao gradić bio je okovan ledom, a nebo je bilo vedro i hladno poput čelika, osim na sjeveroistoku, gdje su se počeli pojavljivati oblaci sa žarkim rubovima. Nasuprot tim tamnim i zlokobnim bojama, kuća na brijegu blistala je nizom blijedih stupova, stvarajući kratku kolonadu klasične vrste. Vijugava cesta vodila je do nje prelazeći zavoj u dolini i ponirući u gomilu tamnoga grmlja. Ali baš prije nego što je dosegla grmlje, činilo se kao da zrak postaje sve hladniji i hladniji, kao da se približavao kući od leda na Sjevernom polu. Ali on je bio iznimno praktičan čovjek i nikada nije doživljavao takve fantazije kao bilo što drugo, nego samo fantazije. Samo je virnuo prema velikom olovnom oblaku koji se vukao iznad kuće i vedro primijetio: »Padat će snijeg.«

Kroz niska ukrašena željezna ulazna vrata s talijanskim uzorkom, ušao je u vrt, u kojemu se osjećala osamljenost, koja se osjeća kad se poremeti uobičajeni red. Tamnozeleno raslinje bilo je sivo od blijedog praha mraza, korov je obrubio nestajuće uzorke gredica za cvijeće poput pocijepanog okvira; a kuća je izgledala kao da je do polovine urasla u šumu žbunja i grmlja. Vegetacija se sastojala uglavnom od crnogorice ili vrlo otpornih biljaka; i iako je bila gusta i bujna, bila je previše sjevernjačka da bi se mogla nazvati raskošnom. Moglo bi ju se opisati kao arktičku džunglu. U nekom smislu to je i bila, zajedno s kućom, s nizom stupova i klasičnom fasadom, one vrste koja bi mogla imati pogled na Mediteran; ali koja je sada propadala na vjetru Sjevernog mora. Klasični ukras tu i tamo samo je naglašavao taj kontrast; karijatide i izrezbarene maske iz komedijâ ili tragedijâ gledale su iz kuteva zgrade na sivu zbrku vrtnih staza; ali su im lica izgledala zaleđeno. Kao da su se i same spirale i zavijuci stisnuli od hladnoće.

Otac Brown popeo se stepenicama obraslima travom do kvadratične verande, omeđene velikim stupovima, i pokucao na vrata. Oko četiri minute kasnije, pokucao je ponovno. Onda je mirno stajao, strpljivo čekajući, leđima okrenut vratima i gledao van prema krajoliku na koji je polako padao mrak. Smračivalo se pod sjenom jednoga od onih ogromnih oblaka koji su doletjeli sa sjevera; i dok je gledao prema van, iza stupova na verandi, koji su izgledali ogromni i crni iznad njega u sumraku, vidio je sjajni obrub velikog oblaka kako lebdi iznad krova i naginje se nad verandu poput baldahina. Veliki baldahin sa svojim blijedim iskrzanim rubovima izgledao je kao da tone sve dublje i dublje u vrt, sve dok od onoga što je donedavno bilo čisto i blijedo zimsko nebo nije preostalo samo nekoliko srebrnih traka i krpica poput bolešljivog sutona. Otac Brown je čekao, ali iznutra se nije čuo ni glas.

Onda je hitro sišao niz stepenice i pošao oko kuće, pogledati postoji li još koji ulaz. Na kraju ga je i našao — pokrajnja vrata na ravnome zidu, pa je pokucao i na njih te čekao i ispred njih. Onda je probao kvaku i otkrio da su vrata zaključana ili nekako zapečaćena; zatim je krenuo uz tu stranu kuće, razmišljajući kakve još mogućnosti postoje i pitajući se je li se ekscentrični gospodin Aylmer zabarikadirao preduboko u kući, pa ne može čuti da ga netko zove; ili bi se možda zabarikadirao još i više, pretpostavljajući kako svaki poziv mora biti izazov osvetoljubivog Strakea. Moguće je da su sluge otključale samo jedna vrata kad su jutros otišle te da ih je njihov gospodar ponovno zaključao; ali što god da je on učinio, nije bilo vjerojatno da su oni, u svom trenutnom raspoloženju, previše marili za njegovu zaštitu. Nastavio je istraživati oko kuće: cijeli posjed nije bio jako velik, iako je djelovao malo pretenciozno; i za nekoliko trenutaka shvatio je da je napravio cijeli krug. Trenutak kasnije otkrio je ono što je pretpostavljao i tražio. Francuski prozor jedne sobe, sa spuštenim zastorima i zasjenjen puzavim biljkama, bio je malo otvoren, nesumnjivo slučajno, i tako se našao u središnjoj sobi, udobno namještenoj na starinski način, sa stubištem koje je vodilo prema gore s jedne strane i vratima koja su vodila van s druge strane. Odmah nasuprot njemu bila su druga vrata s crvenim staklom, pomalo kičastim za današnje vrijeme; bilo je to nešto nalik figuri odjevenoj u crveno, izlivenoj u jeftinom staklu. Na okruglom stolu zdesna stajala je neka vrsta akvarija — velika posuda puna zelenkaste vode, u kojoj su se ribe i slična stvorenja micale kao u spremniku; a odmah nasuprot nalazila se biljka slična palmi, s vrlo velikim zelenim listovima. Sve to izgledalo je vrlo prašno i ranoviktorijanski, pa je telefon, vidljiv u zastrtom udubljenju u zidu, bio gotovo iznenađenje.

»Tko je to?« začuo se oštar glas, prilično sumnjičav, iza staklenih vrata.

»Mogu li vidjeti gospodina Aylmera?« upita svećenik, gotovo se ispričavajući.

Vrata su se otvorila i gospodin u tamnozelenoj kućnoj haljini izašao je, s ispitivačkim pogledom. Kosa mu je bila raščupana i neuredna, kao da je bio u krevetu ili živio u stanju polaganog ustajanja, ali oči nisu bile samo budne, već vrlo žive, a neki bi rekli i uzbunjene. Otac Brown znao je da su takve suprotnosti prilično moguće kod čovjeka koji je već pomalo poludio, bilo zbog umišljanja ili zbog stvarne opasnosti. Imao je profinjeno orlovsko lice, gledano iz profila, ali kad bi se pogledalo cijelo lice, prvi dojam bio je da mu je smeđa brada neuredna, čak divlja. »Ja sam gospodin Aylmer«, reče, »ali mičem se s puta očekivanim posjetiteljima.«

Nešto u nemirnom oku gospodina Aylmera nagnalo je svećenika da odmah prijeđe na stvar. Ako je tom čovjeku proganjanje bilo jedina manija, onda je bilo manje vjerojatno da će mu to zamjeriti.

»Pitao sam se«, reče otac Brown blago, »je li istina da vi nikada ne očekujete posjetitelje.«

»Imate pravo«, odgovori njegov domaćin smireno. »Ja uvijek očekujem jednog posjetitelja. A on može biti i posljednji.«

»Nadam se da nije tako«, reče otac Brown, »ali barem mi je laknulo što mogu zaključiti da baš i ne ličim na njega.«

Gospodin Aylmer stresao se od pomalo divljeg smijeha. »Nikako ne izgledate kao on«, reče.

»Gospodine Aylmer«, reče otac Brown iskreno, »ispričavam se što sam tako slobodan, ali neki prijatelji ispričali su mi o vašoj nevolji i zamolili me da vidim mogu li nešto učiniti za vas. Istina je da imam nekog iskustva u sličnim situacijama.«

»Ovakvih situacija još nije bilo«, reče Aylmer.

»Hoćete reći«, primijeti otac Brown, »da tragedije koje su se dogodile u vašoj nesretnoj obitelji nisu bile uobičajeni smrtni slučajevi?«

»Hoću reći da čak nisu bile ni uobičajena, normalna ubojstva«, odgovori drugi. »Čovjek koji nas progoni do smrti dolazi iz pakla i njegova je moć iz pakla.«

»Sve zlo ima isto porijeklo«, reče svećenik ozbiljno. »Ali kako znate da to nisu bila normalna ubojstva?«

Aylmer odgovori gestom kojom je gostu ponudio stolac; onda i sam polako sjedne na drugi, mršteći se, s rukama na koljenima; ali kad je podigao pogled, izraz lica bio mu je blaži i pažljiviji, a glas prilično ljubazan i staložen.

»Gospodine«, reče, »ne želim da pomislite kako sam ja nekakav nerazuman čovjek. Došao sam do tih zaključaka razložno, jer, nažalost, baš razložnost i dovodi do toga. Čitao sam vrlo mnogo o takvim temama; jer ja sam bio jedini koji je naslijedio očevu stipendiju za pomalo mračna područja, a otad sam naslijedio i njegovu knjižnicu. Ali ovo što vam govorim ne temelji se na onome što sam pročitao, već na onome što sam vidio.«

Otac Brown kimne, a drugi nastavi, birajući riječi: »U slučaju moga starijeg brata, najprije nisam bio siguran. Nije bilo tragova ni otisaka stopala na mjestu gdje je pronađen ustrijeljen, a pištolj je bio ostavljen pokraj njega. Ali upravo je bio primio prijeteće pismo, svakako od našeg neprijatelja, jer je bilo označeno znakom nalik bodežu s krilima, što je bio jedan od njegovih paklenskih kabalističkih trikova. A sluškinja je rekla kako je vidjela da se nešto pomiče duž vrtnog zida, u sumrak, a što je bilo preveliko da bi bilo mačka. Tu ću se zaustaviti; sve što mogu reći jest to da, ako je ubojica došao, uspjelo mu je ne ostaviti nijedan trag njegovog dolaska. Ali kad je umro moj brat Stephen, bilo je drukčije; i otad znam. Stroj je radio na otvorenoj skeli ispod tvorničkog tornja; ja sam se popeo na platformu trenutak nakon što je on pao pod željezni čekić koji ga je udario; nisam vidio da ga je udarilo bilo što drugo, već sam vidio ono što sam vidio.«

»Gusti tvornički dim valjao se između mene i tvorničkog tornja; ali kroz njegove sam pukotine, na vrhu vidio tamnu ljudsku figuru, umotanu u nešto što je izgledalo poput crnog ogrtača. Onda je sumporni dim ponovno sve zaklonio; a kad se raščistio, pogledao sam prema udaljenom dimnjaku — nije bilo nikoga. Ja sam razuman čovjek, i pitat ću sve razumne ljude kako je dospio na taj vrtoglavi nepristupačni toranj i kako je sišao s njega.«

Zurio je u svećenika poput sfinge koja čeka odgovor; a onda je, nakon tišine, naglo rekao: »Mozak moga brata bio je zdrobljen, ali tijelo mu nije bilo previše oštećeno. A u džepu smo mu pronašli jednu od onih upozoravajućih poruka s datumom prethodnog dana i s pečatom bodeža s krilima.«

»Siguran sam«, nastavi on ozbiljno, »da simbol bodeža s krilima nije samo proizvoljan ili slučajan. Ništa u vezi s tim odvratnim čovjekom nije slučajno. Sav je dobro osmišljen; iako užasno mračno i zamršeno. Um mu nije ispleten samo od razrađenih planova, već od svih mogućih tajnih jezika i znakova, i nijemih signala i slika bez riječi, koje predstavljaju imena bezimenih stvari. On je najgora vrsta čovjeka koja postoji na svijetu: on je zli mistik. I sada, ja ne zamišljam da razumijem sve što se prenosi tim simbolom; ali izgleda mi sigurno kako mora imati veze sa svime što je bilo izvanredno, čak i nevjerojatno, u njegovim potezima dok je kružio oko moje nesretne obitelji. Zar ne postoji veza između ideje o krilatom oružju i tajne kojom je Philip ustrijeljen na vlastitom travnjaku, bez ijednog otiska stopala koji bi pomaknuo makar jednu vlat trave? Zar ne postoji veza između krilatog bodeža koji leti poput strelice s perjem i one figure koja je stajala na udaljenom vrhu oborenog dimnjaka, odjevena u ogrtač, kao da ima krila?«

»Hoćete reći«, reče otac Brown pažljivo, »kako je on u stalnom stanju lebdenja.«

»Simon Magus je to radio«, odvrati Aylmer, »a jedno od uobičajenih predviđanja u Srednjem vijeku bilo je upravo ono da će Antikrist moći letjeti. U svakom slučaju, na dokumentu je bio leteći bodež; i bez obzira je li mogao letjeti ili nije, svakako je mogao raniti.«

»Jeste li primijetili na kakvom je to bilo papiru?« upita otac Brown. »Na običnom papiru?«

Sfingino lice naglo je prasnulo u smijeh.

»Možete vidjeti kako izgleda«, reče Aylmer mračno, »jer sam i ja jutros dobio jedan.«

Naslonio se u svome naslonjaču, dok su mu dugačke noge bile ispružene ispod zelenog kućnog ogrtača, koji mu je bio malo prekratak, a neobrijana mu se brada odmarala na prsima. Bez drugih pokreta, zavukao je ruku duboko u džep ogrtača i izvadio šuštav komad papira. Cijelo njegovo držanje odavalo je neku vrstu oduzetosti, koja je izgledala i kao ukočenost i kao malaksalost. Ali sljedeća svećenikova primjedba neobično ga je uzbudila.

Otac Brown treptao je na svoj kratkovidni način gledajući papir koji mu je čovjek predao. Bio je to jedinstven papir, grub, ali ne običan, kao da je istrgnut iz mape nekog umjetnika; a na njemu je crvenom tintom bio nacrtan bodež ukrašen krilima poput Hermesovog štapa, s napisanim riječima: »Smrt dolazi dan nakon ovoga, kao što je došla i tvojoj braći.«

Otac Brown bacio je papir na pod i uspravio se u svome stolcu.

»Ne smijete dopustiti takvim stvarima da vas ošamute«, reče oštro. »Ti nas vragovi uvijek pokušavaju učiniti bespomoćnima čineći nas beznadnima.«

Na njegovo iznenađenje, razbuđujući val preplavio je ispruženu figuru, koja je skočila iz svoga naslonjača kao da je izronila iz sna.

»Imate pravo, imate pravo!« krikne Aylmer, s pomalo jezovitom živahnošću, »a vragovi će otkriti da ja nisam baš tako beznadan, a ni tako bespomoćan. Možda ja imam više nade i bolju pomoć nego što možete i zamisliti.«

Stajao je s rukama u džepovima, mršteći se na svećenika, koji je na trenutak posumnjao, tijekom te napete tišine, da je dugotrajna briga i opasnost narušila čovjekovo duševno zdravlje. Ali kad je progovorio, zvučao je trezveno.

»Vjerujem da su moja nesretna braća pogriješila jer su koristila pogrešno oružje. Philip je nosio revolver i tako je njegova smrt proglašena samoubojstvom. Stephen je imao policijsku zaštitu, ali je također imao i osjećaj za ono što bi ga učinilo smiješnim; te nije mogao dopustiti policajcu da se popne ljestvama za njim na skelu na kojoj je trebao stajati samo trenutak. Obojica su bila sklona podsmjehivanju, reagirajući nevjericom na čudni misticizam kojemu se moj otac priklonio u svojim zadnjim danima. Ali ja sam uvijek znao kako se u mome ocu krije mnogo više nego što su oni mogli razumjeti. Istina je kako je proučavajući magiju potpao pod utjecaj crne magije; crne magije tog varalice Strakea. Ali moja braća nisu bila u pravu u vezi protuotrova. Protuotrov za crnu magiju nije ni sirovi materijalizam niti svjetovna mudrost. Protuotrov za crnu magiju je bijela magija.«

»To poprilično ovisi o tome«, reče otac Brown, »što podrazumijevate pod bijelom magijom.«

»Mislim na srebrnu magiju«, reče drugi prigušenim glasom, poput nekoga tko otkriva tajnu. A onda, nakon tišine, doda: »Znate li na što mislim kad kažem srebrna magija? Ispričajte me na trenutak.«

Okrenuo se i otvorio središnja vrata s crvenim staklom i otišao u hodnik iza njih. Kuća je imala manje dubine nego što je Brown očekivao; umjesto da su se vrata otvorila prema unutarnjim sobama, hodnik koji su otkrila završavao je drugim vratima koja su vodila u vrt. Vrata jedne sobe nalazila su se s jedne strane hodnika; nesumnjivo je, rekao je svećenik sam sebi, to bila vlasnikova spavaća soba iz koje je izjurio u svome kućnom ogrtaču. S te strane nije bilo više ničega, osim obične vješalice za šešire, s običnom gomilom prljavih starih šešira i ogrtača; ali na drugoj strani nalazilo se nešto zanimljivije: vrlo taman, stari hrastov ormarić za posuđe u kojemu je bilo nešto stare srebrnine, a iznad kojega je visio trofej ili ukras od starog oružja. U tom je trenutku Arnold Aylmer zastao, podigavši pogled prema dugačkom starinskom pištolju s otvorom u obliku zvona.

Vrata na kraju hodnika bila su jedva otvorena, a kroz pukotinu se vidio trak bijele dnevne svjetlosti. Svećenik je imao vrlo brze nagone kad se radilo o prirodnim stvarima, a nešto u neuobičajenoj blistavosti te bijele linije govorilo mu je što se je vani dogodilo. Bilo je to nešto što je predvidio dok je prilazio kući. Protrčao je pokraj svoga preplašenog domaćina i otvorio vrata, da bi se suočio s nečim što je istovremeno bilo i blijedo i blistavo. Ono što je vidio kako sjaji kroz pukotinu nije bila samo odbojna bjelina dnevne svjetlosti, već privlačna bjelina snijega. Svuda uokolo, cijeli krajolik bio je prekriven tim sjajnim bljedilom, koje je u isto vrijeme izgledalo i prastaro i nevino.

»U svakom slučaju, evo bijele magije«, reče otac Brown vedrim glasom. A onda, okrenuvši se natrag prema hodniku, promrmlja: »I srebrne magije, pretpostavljam«, jer bijeli sjaj dodirivao je srebro svojom raskoši i tu i tamo obasjavao stari čelik tamnog oružja. Raščupana glava tmurnog Aylmera izgledala je kao da ima aureolu od srebrne vatre, kada se okrenuo s licem u sjeni i s neobičnim pištoljem u ruci.

»Znate li zašto sam odabrao ovo starinsko oružje?« upita. »Jer ga mogu napuniti ovakvim mecima.«

Uzeo je malu apostolsku žlicu iz kuhinjskog ormarića i divljački odlomio figuricu koja se nalazila na vrhu. »Vratimo se u drugu sobu«, doda.

»Jeste li ikad čitali o Dundeejevoj smrti?« upita kad su ponovno sjeli. Oporavio se od trenutne usplahirenosti zbog svećenikovog nemira. »Graham od Claverhousea, znate, onaj koji je proganjao sljedbenike Sporazuma protiv kralja u Škotskoj i koji je imao crnog konja koji je mogao prijeći ravno preko ponora. Zar ne znate da se njega moglo ustrijeliti jedino srebrnim metkom, jer je prodao dušu vragu? To je jedna utješna stvar u vezi s vama; vi barem dovoljno znate da biste vjerovali u vraga.«

»O, da«, odgovori otac Brown, »ja vjerujem u vraga. Ali ne vjerujem u Dundeeja. Mislim na legende o Dundeeju i Sporazumu, i njegovom konju iz noćne more. John Graham bio je jednostavno profesionalni vojnik u sedamnaestom stoljeću, prilično bolji od ostalih. Ako ih je progonio, bilo je to zato što je pripadao vojsci, a ne zato što je bio čudovište. Prema mome iskustvu, takav hvalisavi vojnik ne bi prodao dušu vragu. Štovatelji vraga koje sam ja poznavao bili su potpuno drukčiji. Ne ću spominjati imena, jer bi to moglo izazvati društvene nemire, pa ću za primjer uzeti čovjeka iz Dundeejevog vremena. Jeste li ikada čuli za Dalrymplea iz Staira?«

»Ne«, otresito će drugi.

»Čuli ste za ono što je činio«, reče otac Brown, »a to je bilo gore od ičega što je Dundee ikada napravio; pa ipak je izbjegao ozloglašenost, i to zbog zaborava. On je bio čovjek koji je počinio pokolj kod Glencoea. Bio je vrlo učen čovjek i mudar odvjetnik, državnik s vrlo ozbiljnim i velikim idejama o državništvu, tih čovjek s vrlo profinjenim i umnim licem. To je tip čovjeka koji prodaje dušu vragu.«

Aylmer je napola ustao iz svoga naslonjača, s gorljivom željom da se složi.

»Bože dragi! U pravu ste«, krikne. »Profinjeno umno lice! To je lice Johna Strakea.«

Na to se podigao i stajao promatrajući svećenika radoznalom usredotočenošću. »Ako biste mogli malo pričekati«, reče, »nešto bih vam pokazao.«

Ponovno je otišao kroz središnja vrata, zatvorivši ih za sobom; a svećenik je pretpostavio da je otišao do staroga ormarića za posuđe ili u svoju spavaću sobu. Otac Brown ostao je sjediti, odsutno zureći u tepih, na koji je padao slabašan crveni odsjaj sa stakla na vratima. U jednome trenutku izgledao je sjajno poput rubina, a u drugome bi ponovno potamnio, kao da je sunce u tom olujnom danu skakalo s jednog oblaka na drugi. Ništa se nije micalo, osim vodenih stvorenja koja su plutala amo-tamo u mutnoj zelenoj posudi. Otac Brown je duboko razmišljao.

Minutu ili dvije kasnije, ustao je i tiho kliznuo do udubljenja s telefonom, odakle je nazvao svoga prijatelja doktora Boynea, u njegovo službeno sjedište. »Htio sam vam ispričati o Aylmeru i njegovim poslovima«, reče tiho. »To je čudna priča, ali rekao bih da ima nečega u njoj. Da sam na vašem mjestu, poslao bih neke ljude ovamo, i to odmah; četvoricu ili petoricu, mislim, da okruže kuću. Ako se nešto i dogodi, vjerojatno će biti nešto iznenađujuće u načinu bijega.«

Nakon toga se vratio i ponovno sjeo, zureći u tamni tepih, koji je opet sjajio krvavo-crveno pod svjetlom sa staklenih vrata. Nešto u tom pročišćenom svjetlu potaknulo je njegov um da odluta prema određenim graničnim područjima razmišljanja, prema prvom bijelom danjem svjetlu prije nego se uopće pojave boje, i svoj onoj tajnovitosti koja se naizmjence skriva i otkriva u simbolu prozora i vrata.

Neljudski urlik u ljudskome glasu začuo se iza zatvorenih vrata, gotovo istovremeno sa zvukom pucnja. Prije nego je odjek pucnja zamro, vrata su se divljački otvorila i njegov domaćin zateturao je u sobu, u ogrtaču koji je od ramena bio napola razderan i s dugim pištoljem koji mu se dimio u ruci. Činilo se da mu se trese svaki ud, no djelomično se tresao i od neprirodnog smijeha.

»Slava neka je Bijeloj Magiji!« krikne. »Slava neka je srebrnom metku! Progonitelj iz pakla prevršio je mjeru i moja braća su napokon osvećena!«

Srušio se u naslonjač, a pištolj mu je iskliznuo iz ruke i pao na pod. Otac Brown projurio je kraj njega, provukao se kroz staklena vrata i krenuo hodnikom. Kad je stigao do spavaće sobe, stavio je ruku na kvaku na vratima, napola namjeravajući ući; onda je na trenutak zastao, kao da nešto ispituje — a onda je potrčao prema vanjskim vratima i otvorio ih.

Na snježnom polju, koje je maloprije bilo tako prazno, ležao je jedan crni objekt. Na prvi pogled izgledao je kao ogromni šišmiš. Na drugi pogled vidjelo se da je to, ipak, ljudska figura; čovjek je pao na lice, a cijela glava bila mu je pokrivena širokim crnim šeširom koji mu je davao pomalo latinoamerički izgled; dok su na crna krila podsjećala dva preklopa ili široka rukava ogromnog crnog ogrtača, možda slučajno raširena u svoj svojoj dužini, na svaku stranu. Obje ruke bile su skrivene, iako je otac Brown mislio kako može otkriti položaj jedne od njih te je ugledao blizu nje, pod rubom ogrtača, odsjaj nekakvog metalnog oružja. No, glavni dojam bio je začudno nalik jednostavnim pretjerivanjima heraldike; poput crnog orla prikazanog na bijeloj površini. Ali kad je koraknuo oko njega i virnuo pod šešir, svećenik je nakratko vidio i lice, koje je zaista bilo kakvim ga je njegov domaćin nazvao — profinjeno i umno, čak skeptično i isposničko: lice Johna Strakea.

»No, eto«, promrmlja otac Brown. »Zaista izgleda kao nekakav veliki vampir koji je pao na tlo poput ptice.«

»Kako je drukčije mogao doći?« začuo se glas s vrata i otac Brown je još jednom ugledao Aylmera kako tamo stoji.

»Zar nije mogao hodati?« odvrati otac Brown dvosmisleno.

Aylmer ispruži ruku i gestom zaokruži bijelim krajolikom.

»Pogledajte ovaj snijeg«, reče dubokim glasom u kojemu je bilo i čudnoga uzbuđenja. »Nije li snijeg bez prljavštine — čist poput bijele magije, kako ste ju vi nazvali? Ima li kilometrima na njemu ikakve mrlje, osim ove gadne crne gomile koja je ovdje pala? Nema otisaka stopala, osim nekolicine vaših i mojih; nijedni drugi ne približavaju se kući, niotkuda.

Na to je, s usredotočenim i radoznalim izrazom, na trenutak pogledao malog svećenika i rekao: »Reći ću vam još nešto. Ogrtač s kojim leti predugačak je da bi se u njemu hodalo. On nije bio pretjerano visok muškarac i ogrtač bi se za njim vukao poput kraljevskog plašta. Raširite ga preko njegovog tijela, ako želite, pa ćete vidjeti.«

»Što se dogodilo vama dvojici?« upita otac Brown naglo.

»Bilo je previše brzo za opisati«, odgovori Aylmer. »Pogledao sam kroz vrata i baš sam se okretao, kad se oko mene odjednom uzburkao zrak kao da je odnekud došao vjetar i kao da me nosi nekakav kotač što se sam okreće u zraku. Nekako sam se okrenuo i ispalio naslijepo; a onda nisam vidio ništa, samo ovo što i vi sada vidite. Ali moralno sam siguran kako vi ovo ne biste vidjeli, da u svome pištolju nisam imao srebrni metak. Tamo u snijegu sad bi ležalo drugo tijelo.«

»Uzgred«, primijeti otac Brown, »hoćemo li ga ostaviti da leži tamo na snijegu? Ili želite da ga odnesemo u vašu sobu — pretpostavljam da je ono tamo u hodniku vaša soba?«

»Ne, ne«, odgovori Aylmer užurbano, »moramo ga ostaviti ovdje dok ne dođe policija. Osim toga, prošao sam i kroz previše ovakvih stvari i u ovome trenutku ne mogu podnijeti više. Što god se još dogodilo, ja ću prvo popiti piće. Nakon toga, ako žele, mogu me i objesiti.«

U središnjoj prostoriji, između biljke palme i posude s ribama, Aylmer se stropoštao u naslonjač. Skoro je prevrnuo posudu dok je teturao u sobu, ali uspjelo mu je pronaći bocu s brendijem, nakon što je gurnuo ruku naslijepo u nekoliko ormarića i kuteva. Ni u jednome trenutku nije izgledao kao metodična osoba, ali u ovome trenutku njegova smetenost bila je dovedena do krajnje granice. Popio je piće dugačkim gutljajem i počeo govoriti prilično uzbuđeno, kao da želi razbiti tišinu.

»Vidim da ste još uvijek sumnjičavi«, reče, »iako ste vidjeli tu stvar svojim očima. Vjerujte mi, bilo je još nečega u pozadini svađe između Strakeovog duha i duha kuće Aylmer. Osim toga, vi i ne možete biti nevjernik. Vi bi morali podržavati sve stvari koje glupi ljudi nazivaju praznovjerjima. Recite, zar ne mislite kako ima nečega u pričama starih žena o sreći i čarolijama i tome slično, uključujući i srebrne metke? Što kažete na to kao katolik?«

»Kažem da sam agnostik«, odgovori otac Brown sa smiješkom.

»Gluposti«, reče Aylmer nestrpljivo. »Vaš je posao vjerovati u razne stvari.«

»Pa, i vjerujem u neke stvari, naravno«, potvrdi otac Brown, »i baš stoga, naravno, u neke druge ne vjerujem.«

Aylmer se nagnuo naprijed i promatrao ga s čudnom silinom, gotovo kao da ga želi opčiniti.

»Vjerujete vi«, reče. »Vjerujete vi u sve. Svi mi vjerujemo u sve, čak i kad sve poričemo. Poricatelji vjeruju. Nevjernici vjeruju. Zar ne osjećate u svome srcu da te suprotnosti zapravo uopće nisu oprečne; da postoji svemir u kojemu su sve one sadržane? Duša se okreće na zvjezdanom kotaču i sve stvari se ponovno vraćaju; možda smo se Strake i ja borili u mnogim oblicima, zvijer protiv zvijeri i ptica protiv ptice, a možda ćemo se boriti zauvijek. Ali s obzirom da tražimo i trebamo jedni druge, ta vječna mržnja zapravo predstavlja vječnu ljubav. Dobro i zlo okreću se na kotaču, koji predstavlja jednu te istu stvar. Zar ne shvaćate u svome srcu, zar ne vjerujete iza svih svojih vjerovanja, kako postoji samo jedna stvarnost i kako smo mi njezine sjene; i kako su sve stvari samo različiti vidovi jedne stvari: središta u kojem se ljudi pretapaju u Čovjeka, a Čovjek u Boga?«

»Ne«, reče otac Brown.

Vani se počeo spuštati sumrak, u onoj fazi snježne večeri kada zemlja izgleda sjajnije od neba. Na verandi glavnog ulaza, otac Brown mogao je nejasno vidjeti krupnu figuru, vidljivu kroz napola zastrt prozor, kako stoji. Nehajno je virnuo prema francuskim prozorima, kroz koje je zapravo i ušao, te je vidio da su zatamnjeni dvjema jednako nepomičnim figurama. Unutarnja vrata s obojenim staklom stajala su lagano odškrinuta; i u kratkom hodniku mogao je vidjeti krajeve dvaju dugačkih sjena, produženih i iskrivljenih igrom večernjeg svjetla, ali svejednako nalik sivim karikaturama muških likova. Doktor Boyne već je učinio ono što mu je bilo rečeno u telefonskoj poruci. Kuća je bila okružena.

»Koja je korist od toga što govorite 'Ne'?« bio je uporan domaćin, još uvijek hipnotički zureći. »Vidjeli ste dio te vječne drame vlastitim očima. Vidjeli ste kako je John Strake prijetio Arnoldu Aylmeru da će ga ubiti crnom magijom. Vidite Arnolda Aylmera živog, dok upravo razgovara s vama. Pa ipak ne vjerujete.«

»Ne, ne vjerujem«, reče otac Brown i ustane iz svoga stolca poput čovjeka odlučnog da završi svoj posjet.

»Zašto ne?« upita drugi.

Svećenik je samo malo podigao glas, ali u svakom kutu sobe zazvonio je poput zvonca. »Zato što vi niste Arnold Aylmer«, reče. »Znam ja tko ste vi. Vaše ime je John Strake; i ubili ste posljednjega od tri brata, koji sada leži vani na snijegu.«

Bijeli krug pojavio se oko zjenica drugog čovjeka; činilo se kao da prodornim očima pokušava zadnji puta opčiniti svoga sugovornika. Onda je učinio nagli pokret postrance; kada je to napravio, vrata iza njega otvorila su se i krupni istražitelj u jednostavnoj odjeći tiho je stavio jednu ruku na njegovo rame. Drugu ruku držao je spuštenu, ali u njoj se nalazio revolver. Čovjek se divlje ogledavao oko sebe i u svim kutevima tihe sobe vidio je muškarce u jednostavnoj odjeći.

Te večeri otac Brown vodio je još jedan, duži razgovor s doktorom Boyneom, o tragediji obitelji Aylmer. Tada više nije bilo nikakve sumnje u središnju činjenicu cijeloga slučaja, jer John Strake priznao je svoj identitet, pa i svoje zločine; jedino bi bilo ispravnije reći kako se hvalisao svojim pobjedama. U usporedbi s činjenicom da je zaokružio svoj cjeloživotni rad smrću posljednjeg Aylmera, sve ostalo, uključujući i samo njegovo postojanje, činilo mu se potpuno nevažnim.

»Taj čovjek je neka vrsta monomana«, reče otac Brown. »Ne zanima ga ništa drugo; čak ni neko drugo ubojstvo. Zbog toga sam njegov dužnik; jer sam se ovoga poslijepodneva više puta morao smirivati razmišljanjem. Kao što vam je nesumnjivo palo na pamet, umjesto raspredanja o toj divljoj, ali domišljatoj bajci o krilatim vampirima i srebrnim mecima, mogao je jednostavno ispaliti običan olovni metak u mene i napustiti kuću. Uvjeravam vas da mi je to više puta palo na pamet.«

»Pitam se zašto to nije učinio«, primijeti Boyne. »Ne razumijem to; ali još uvijek ne razumijem niti išta drugo. Kako ste, za ime svijeta, vi to otkrili i što ste zapravo otkrili?«

»Oh, pa vi ste me opskrbili vrlo vrijednim informacijama«, odvrati otac Brown skromno, »posebno jednom informacijom koja je bila zaista važna. Mislim na izjavu kako je Strake bio vrlo inventivan i maštovit lažljivac, koji je u stvaranju svojih laži snažno koristio svoj um. Možda mu je ovdje jedina greška bila ta što je odabrao nadnaravnu priču; zamislio je kako ću ja, zbog toga što sam svećenik, povjerovati u bilo što. Mnogi zamišljaju slične stvari.«

»Ali nikako ne mogu shvatiti gdje je početak, a gdje je kraj«, reče liječnik. »Zbilja morate početi otpočetka.«

»Početak je bio onaj kućni ogrtač«, reče otac Brown jednostavno. »To je bila jedna od najboljih maski koje sam ikada vidio. Kad sretnete čovjeka u kući, odjevenoga u kućni ogrtač, gotovo automatski pretpostavite da je on u vlastitoj kući. I ja sam to pretpostavio; ali nakon toga su se počele događati čudne male stvari. Kada je uzeo pištolj i isprobao ga, držao ga je udaljenog od sebe za dužinu cijele ruke, kao što bi uradio čovjek koji se želi uvjeriti da nepoznato oružje nije napunjeno; a naravno da bi znao jesu li pištolji u njegovom vlastitom hodniku napunjeni ili nisu. Nije mi se svidio način na koji je tražio brendi ili kako se gotovo zaletio u akvarij s ribama. Za čovjeka koji u sobi ima tako osjetljivu stvar, postane već mehanička navika izbjegavati je. Ali to su možda bila i moja zamišljanja; prva prava stvar bila je sljedeća. Došao je iz malog hodnika između dvaju vrata; a u tom se hodniku nalaze još samo jedna vrata koja vode u sobu; pa sam pretpostavio da je to spavaća soba iz koje je upravo izišao. Probao sam kvaku; ali bilo je zaključano. To mi se učinilo čudnim; pa sam pogledao kroz ključanicu. Soba je bila potpuno prazna, očito napuštena; nije bilo ni kreveta, baš ničega. Zato znam da nije došao ni iz jedne od soba, već izvana, izvan kuće. A kad sam to uvidio, mislim da sam vidio cijelu sliku.«

»Jadni Arnold Aylmer nesumnjivo je spavao, a možda je i živio na gornjem katu te je sišao odjeven u svoj kućni ogrtač i prošao kroz crvena staklena vrata. Na kraju hodnika, crnog na zimskom danjem svjetlu, ugledao je neprijatelja svoje kuće. Vidio je visokog bradatog muškarca s crnim šeširom širokog oboda i u velikom lepršavom crnom ogrtaču. Nakon toga, više nije vidio mnogo od ovdašnjeg svijeta. Strake je skočio na njega te ga je ili ugušio ili probo; ne možemo sa sigurnošću reći do istrage. Onda je, stojeći u uskom hodniku između vješalice za šešire i staroga ormarića za posuđe te gledajući pobjedonosno u posljednjeg od svojih neprijatelja, čuo nešto što nije očekivao. Čuo je korake u salonu iza hodnika. To sam bio ja — ulazio sam kroz francuski prozor.«

»Njegova maškarada bila je čudo brzine. Nije se radilo samo o prerušavanju, već o cijeloj priči — improviziranoj priči. Skinuo je svoj veliki crni šešir i ogrtač i obukao kućni ogrtač mrtvog čovjeka. Onda je napravio nešto užasno; u svakom slučaju, nešto što se meni čini odvratnijim od svega ostalog. Objesio je leš poput kaputa na jednu od vješalica za šešir. Ogrnuo ga je u svoj dugački ogrtač te shvatio da ogrtač visi prilično ispod njegovih peta; glavu mu je sasvim pokrio svojim širokim šeširom. Bio je to jedini mogući način da ga sakrije u taj mali hodnik sa zaključanim vratima; ali vrlo mudar način. Osobno sam prošao pokraj te vješalice i nisam primijetio ništa osim same vješalice. Mislim da ću se zbog te svoje nesvjesnosti uvijek iznova ježiti.«

»Možda je sve mogao ostaviti na tome; ali ja sam mogao otkriti leš svakoga trenutka; i, s obzirom da je visio baš tamo gdje je visio, leš je gotovo pozivao na objašnjenje. Zato se on odlučio na hrabriji potez u kojem je sâm otkrio tijelo i sâm sve i objasnio.«

»Tada se u tom čudnom i zastrašujuće plodnom umu rodila priča o zamjeni; o obratu uloga. Već je prisvojio ulogu Arnolda Aylmera. Zašto onda njegov mrtvi neprijatelj ne bio preuzeo ulogu Johna Strakea? Sigurno je bilo nečega u toj zbrci što je potaknulo maštu toga mračnog maštovitog čovjeka. Bilo je to poput nekakvog zastrašujućeg bala pod maskama na kojem su dva smrtna neprijatelja bila prerušena jedan u drugoga. Samo što je taj bal zapravo bio bal smrti: i jedan od plesača bio je mrtvac. Zato mogu zamisliti toga čovjeka kako slaže priču u svojoj glavi i mogu ga zamisliti kako se pri tome smiješi.«

Otac Brown zurio je u prazno svojim velikim sivim očima koje su, kada nisu bile zamućene zbog njegovog čestog treptanja, bile jedine primjetljive na njegovom licu. Nastavio je govoriti jednostavno i ozbiljno: »Sve dolazi od Boga; a iznad svega, razum i mašta i veliki darovi uma. Oni su sami po sebi dobri; i ne smijemo zaboraviti njihovo porijeklo, čak ni kada se izvitopere. Dakle, ovaj je čovjek imao u sebi vrlo plemenitu moć zbog koje je mogao biti izopačen; moć pričanja priča. Bio je izvrstan pisac; jedino što je izokrenuo svoju moć izmišljanja priča u praktična i zla djela; kako bi prevario ljude lažnim činjenicama umjesto da im pruži istinite priče. Sve je počelo s prevarom staroga Aylmera razrađenim isprikama i genijalno detaljiziranim lažima; ali čak su i to, na početku, mogle biti samo bajke i besmislice djeteta koje isto tako može reći da je vidjelo engleskog kralja ili kralja vilenjaka. To je u njemu raslo kroz porok koji nadživljuje sve druge poroke — ponos; postajao je sve taštiji zbog svoje sposobnosti da izmišlja vlastite priče i razvija sve više detalja u njima. To su mladi Aylmeri mislili kad su govorili kako je uvijek mogao začarati njihova oca; i to je bila istina. Bila je to vrsta začaranosti kakvu je pripovjedačica priča uspijevala baciti na tiranina iz Tisuću i jedne noći. I na kraju, hodao je svijetom ponosan poput pjesnika i s lažnom, no neobjašnjivom, hrabrošću velikog lažljivca. Uvijek je mogao smisliti još priča iz Tisuću i jedne noći, ako bi mu se glava našla u opasnosti. A danas mu je glava bila u opasnosti.«

»Ali siguran sam, kako sam već rekao, da je u tome uživao i kao u fantaziji, i kao u zavjeri. Dao si je u zadatak ispričati istinitu priču na pogrešan način: tretirati mrtvaca kao živoga čovjeka, a živog čovjeka kao mrtvaca. Već se odjenuo u Aylmerov kućni ogrtač; nastavio je želeći ući i u Aylmerovo tijelo i dušu. Gledao je taj leš kao da je njegov vlastiti dok je ležao tamo na snijegu. Onda ga je raširio na onaj čudan način kako bi podsjećao na pticu koja se spušta na plijen, i nije ga obavio samo svojim tamnim, lepršavim ogrtačem, već i čitavom mračnom bajkom o crnoj ptici koju može ubiti samo srebrni metak. Ne znam je li srebrno svjetlucanje na ormariću ili snijeg koji je blistao pokraj vrata podsjetio njegov snažno umjetnički temperament na temu bijele magije i bijelog metala koji se koristi protiv čarobnjaka. Ali odakle god stiglo, on je to učinio svojim, poput pjesnika; a učinio je to vrlo brzo, poput praktičnog čovjeka. Završio je promjenu i zamjenu uloga zavitlavši tijelo van na snijeg kao da se radi o Strakeu. Učinio je sve kako bi razradio jezivu priču o Strakeu kao o nečemu što lebdi svugdje u zraku, o harpiji s brzim krilima i kandžama smrti; kako bi objasnio odsustvo otisaka stopala i ostalih stvari. Zbog jednog dijela njegove umjetničke drskosti zaista mu se divim. Jer, jednu od kontradikcija ovoga slučaja on je preokrenuo u argument; rekao je kako je to što je čovjeku ogrtač bio predugačak dokaz da nikada nije hodao po zemlji poput običnog smrtnika. Ali gledao me je jako čvrsto dok je to govorio; i nešto mi je govorilo kako je u tome trenutku pokušao izvesti vrlo veliku obmanu.«

Doktor Boyne izgledao je zamišljeno. »Jeste li do onda već otkrili istinu?« upita. »Nešto je vrlo čudno i blisko intuiciji, čini mi se, bilo u vezi osjećaja o njegovom identitetu. Ne znam bi li bilo čudnije tako nešto otkriti brzo ili polako. Pitam se kad ste posumnjali, a kad ste bili sigurni.«

»Mislim da sam zaista posumnjao kad sam vas nazvao telefonom«, odgovori njegov prijatelj. »A nije bilo potaknuto ničim drugim nego crvenim svjetlom sa zatvorenih vrata koje je sjalo, pa tamnilo na tepihu. Izgledalo je poput lokvice krvi koja postaje sve vidljivija dok traži osvetu. Zašto bi se tako mijenjala? Znao sam da sunce nije izašlo; to je moglo biti samo zbog toga jer su se druga vrata u pozadini otvarala i zatvarala prema vrtu. Ali da je izišao van i tada ugledao svoga neprijatelja, već bi tada podigao uzbunu; a metež je počeo tek nakon nekog vremena. Počeo sam misliti kako je izišao van kako bi nešto napravio ... nešto pripremio ... ali, u kojem sam trenutku postao siguran, to je već druga stvar. Znao sam da me je na kraju pokušao hipnotizirati, kontrolirati me crnom magijom očiju poput talismana i glasa koji izgovara čarolije. Tako je činio sa starim Aylmerom, bez sumnje. Ali nije bila stvar samo u načinu kako je govorio, nego u onome što je govorio. To je bila i religija i filozofija crne magije.«

»Bojim se da sam ja praktičan čovjek«, reče liječnik s grubim humorom, »i ne zanimaju me previše ni religija, niti filozofija.«

»Ne ćete postati praktičan čovjek sve dok vas ne budu zanimale«, reče otac Brown. »Gledajte, doktore; vi me prilično dobro poznajete; mislim da znate da nisam zadrti fanatik. Znate da znam kako postoje sve moguće vrste ljudi u svim religijama; dobri ljudi u lošim i loši ljudi u dobrim. Ali postoji još jedna mala činjenica koju sam naučio baš zato što sam praktičan čovjek: sasvim praktična stvar, koju sam pokupio iskustvom, poput trikova sa životinjama ili naziva dobrih vina. Gotovo nikada nisam upoznao kriminalca koji filozofira, a da nije filozofirao o orijentalizmu i ponovnom pojavljivanju i reinkarnaciji, o kotaču sudbine i o zmiji koja guta vlastiti rep. U praksi sam otkrio kako su štovatelji te zmije prokleti; puzat će na trbusima i jest će prašinu; a još se nije rodio nitkov ni razvratnik koji ne bi mogao govoriti o takvoj vrsti duhovnosti. Možda tako ne bi trebalo biti u stvarnim korijenima te religije; ali ovdje, u našem zaposlenom svijetu, to je religija nitkova; i znao sam kako i u ovome slučaju o njoj govori nitkov.«

»Dakle«, reče Boyne, »mogao sam si i misliti da nitkov može ispovijedati koju god vjeru zaželi.«

»Da«, potvrdi otac Brown, »može ispovijedati bilo koju vjeru; zapravo, može se pretvarati u bilo kojoj vjeri, jer je sve bilo pretvaranje. Da se radilo samo o mehaničkom licemjerju i ničemu drugom, nesumnjivo bi to mogao izvesti obični mehanički licemjer. Bilo kakva maska može se staviti na bilo kakvo lice. Svatko može naučiti određene fraze ili riječima izraziti kako ima određene stavove. Mogu izaći na ulicu i izjaviti da sam veslijanski metodist ili sandemanac, samo, bojim se, s ne baš uvjerljivim naglaskom. Ali ovdje govorimo o umjetniku; a da bi umjetnik uživao, maska do neke granice mora biti sraštena s licem. Ono što čini prema van mora donekle odgovarati nečemu u njegovoj nutrini; može ostvariti svoje djelovanje samo koristeći sadržaje svoje duše. Pretpostavljam da je mogao reći kako je veslijanski metodist; ali nikada ne bi mogao biti elokventni metodist kao što je mogao biti elokventni mistik i fatalist. Govorim o vrsti ideala o kakvima takav čovjek razmišlja ako zaista pokušava biti idealist. Takva mu je bila i čitava igra sa mnom — da bude što veći idealist; a kad god takav čovjek to pokuša, obično otkrijete o kakvoj se vrsti ideala zapravo radi. S takvog čovjeka može kapati usirena krv; ali uvijek će biti u stanju reći vam prilično iskreno kako je budizam bolji od kršćanstva. Zapravo, reći će vam iskreno kako je budizam kršćanskiji od kršćanstva. Već je to dovoljno da baci gadnu i sablasnu sjenu na njegovo poimanje kršćanstva.«

»Duše mi«, reče liječnik, smijući se, »ne mogu shvatiti optužujete li ga ili ga branite.«

»Ne znači da ga branim ako kažem da je genij«, reče otac Brown. »Daleko od toga. A čista je psihološka činjenica da će umjetnik izdati samoga sebe nekom vrstom iskrenosti. Leonardo da Vinci nije mogao crtati kao da ne zna crtati. Čak i kad bi pokušao, to je uvijek bila snažna parodija nečega slabašnog. Ovaj čovjek napravio bi nešto previše strašno i predivno od jednog veslijanskog metodista.«

Kad je svećenik ponovno krenuo prema svome domu, hladnoća se još pojačala, ali bila je nekako opojna. Stabla su se uzdizala poput srebrnih svijećnjaka neke hladne Svijećnice pročišćenja. Hladnoća je bila oštra, poput srebrnog mača čiste boli koji je jednom probo samo srce čistoće. Ali hladnoća nije ubijala, osim u smislu ubijanja svih smrtnih prepreka prema našem besmrtnom i nemjerljivom življenju. Blijedo zeleno nebo u sumraku, s jednom zvijezdom nalik betlehemskoj zvijezdi, nekom čudnom kontradikcijom izgledalo je poput pećine jasnoće. Činilo se kao da bi mogla postojati zelena peć hladnoće koja sve stvari vraća u život poput topline, i što dublje poniru u te hladne kristalne boje, sve su više svijetle poput krilatih stvorenja i bistre poput obojenog stakla! Odzvanjalo je to istinom i odvajalo istinu od pogrešaka sječivom poput leda; ali sve što je preostalo nikada prije nije djelovalo toliko živo. Činilo se kao da je sva radost bila dragulj u srcu ledenog brijega. Svećenik je jedva razumio vlastito raspoloženje dok je napredovao sve dublje i dublje u zeleni suton, ispijajući sve dublje i dublje gutljaje te djevičanske životnosti u zraku. Neka zaboravljena zbrka i morbidnost kao da su ostale iza njega, izbrisane kao što je snijeg izbrisao tragove stopala krvavog čovjeka. Dok se probijao kući kroz snijeg, mrmljao je sam sebi: »A ipak je bio u pravu o postojanju bijele magije; kada bi samo znao gdje da ju potraži.«