Nedužnost oca Browna

Nedužnost-oca-Browna

Naslov: Nedužnost oca Browna
Naslov originala: The Innocence of Father Brown (1911.)
Prevoditelj: prof. Lidija Lebinec
Lektor: dr. sc. Zrinka Dragun
Nakladnik: Ognjište, Zagreb
Godina izdanja: 2015.
Uvez: tvrdi
Broj stranica: 225
Format: 15 x 21 cm
Cijena: 105,00 kuna (besplatna dostava RH)

KUPI KNJIGU

Prva knjiga kriminalističkih priča o ocu Brownu sadrži sljedeće priče:

  • Plavi križ
  • Tajni vrt
  • Čudna stopala
  • Leteće zvijezde
  • Nevidljivi čovjek
  • Čast Israela Gowa
  • Pogrešan oblik
  • Grijesi princa Saradina
  • Božji čekić
  • Apolonovo oko
  • Znak slomljenog mača
  • Tri alatke smrti


… novi prijevod na hrvatski jezik …

Tri alatke smrti

I zbog svoga zanimanja, kao i zbog svoga uvjerenja otac Brown znao je bolje od većine da svaki čovjek, nakon što umre, postaje dostojanstven. Ali čak je i on osjetio ubod neprimjerenosti kad su ga probudili u zoru i rekli da je Sir Aaron Armstrong ubijen. Bilo je nečeg apsurdnog i neprikladnog u povezivanju tajanstvenog nasilja s osobom koja je bila tako divno zabavna i popularna. Jer, Sir Aaron Armstrong bio je zabavan toliko da ga se moglo smatrati komičarem; a popularan na takav način da je gotovo postao legenda. Bilo je to kao čuti da se Sunny Jim objesio; ili da je gospodin Pickwick umro u Hanwellu. Jer, iako je Sir Aaron bio filantrop, i kao takav bavio se tamnijom stranom našeg društva, ponosio se time što je to činio u najsjajnijem mogućem stilu. Njegovi politički i društveni govori bili su prožeti anegdotama i »glasnim smijehom«; njegovo tjelesno zdravlje bilo je izvrsno; njegova etika bila je optimizam; a problem opijanja (što mu je bila omiljena tema) rješavao je besmrtnom, čak monotonom vedrinom, što je tako često značajka uspješnih potpunih trezvenjaka.

Zvanična priča o njegovom obraćenju bila je poznata na puritanskim propovjedaonicama, a govorila je o tome kako je, još kao dječak, prešao sa škotske teologije na škotski viski i kako se izdignuo nad jedno i nad drugo i postao (kako je on to skromno govorio) ono što je sada. No, zbog njegove široke bijele brade, anđeoskog lica i sjajnih naočala, kao i bezbrojnih večera i kongresa na kojima se pojavljivao, bilo je teško povjerovati da je ikada bio nešto tako morbidno poput pijandure ili kalvinista. Za njega je čovjek imao osjećaj da je jedan od najozbiljnijih veselih ljudskih sinova.

Živio je u ruralnom dijelu Hampsteada u lijepoj kući, visokoj, ali ne i širokoj — modernom i jednostavnom tornju. Najuži od njegovih uskih dijelova nadvisivao je strmu zelenu padinu kraj željezničke pruge i uvijek se tresao od vlakova koji su prolazili. Sir Aaron Armstrong, kako je sam bučno objasnio, nije imao živaca. Ali koliko god često je vlak znao stresti tu kuću, toga jutra priča se okrenula i kuća je bila ta koja je stresla vlak.

Mašina je usporila i zaustavila se baš na dijelu gdje se ugao kuće sudarao s oštrom kosinom zemlje. Zaustavljanje većine mehaničkih stvari mora biti polagano; ali ovaj puta je zbog živog uzroka bilo vrlo naglo. Čovjek, potpuno odjeven u crno, čak (tako je ostalo u sjećanju) do jezivog detalja crnih rukavica, pojavio se na prijevoju iznad mašine i mahao svojim crnim rukama poput neke žalobne vjetrenjače. Teško da bi to, samo po sebi, zaustavilo vlak, čak i kad bi se polako kretao. Ali iz čovjeka se probio krik, o kojemu se kasnije pričalo kao o nečem potpuno neprirodnom i novom. Bio je to jedan od onih krikova koji su stravično upečatljivi, čak i kad ne možemo utvrditi što čovjek viče. Ali u ovom slučaju riječ je bila »Ubojstvo!«

Ali strojovođa se kune da bi zaustavio vlak čak i da je čuo samo jezivi i jasni urlik, a ne i riječ.

Kad je vlak stao, već bi i najpovršniji pogled mogao upiti mnoge značajke ove tragedije. Čovjek u crnom na zelenoj strmini bio je Magnus, sluga Sir Aarona Armstronga. Barun se u svome optimizmu često znao smijati crnim rukavicama nesretnog sluge; ali sad mu se zaista nitko nije imao namjeru smijati.

Čim su istražitelji stigli blizu zadimljene živice, vidjeli su, skotrljano skoro do samog dna nasipa, tijelo staroga čovjeka u žutom ogrtaču s vrlo istaknutim tamnocrvenim rubom. Komad užeta omotao mu se oko noge, vjerojatno u žaru borbe. Vidjela se i mrlja od krvi, iako vrlo mala; ali tijelo je bilo savijeno ili slomljeno i u položaju sasvim nemogućem za bilo koje živo stvorenje. Bio je to Sir Aaron Armstrong. Nakon još nekoliko uzburkanih trenutaka stigao je i veliki bradati muškarac, kojega su neki putnici mogli pozdraviti kao tajnika mrtvog čovjeka, Patricka Roycea, nekad dobro poznatog u boemskom društvu i čak slavnog boemskog umjetnika. Na neodređeniji, ali zbog toga možda i uvjerljiviji način, pokazao je istu agoniju i tugu kao i sluga. Do trenutka kad je i treća osoba iz tog domaćinstva, Alice Armstrong, kćerka mrtvog čovjeka, teturajući i njišući se stigla u vrt, strojovođa je morao krenuti dalje. Začula se zviždaljka, vlak je ispustio paru i krenuo na sljedeću stanicu po pomoć.

Oca Browna brzo su pozvali na zahtjev Patricka Roycea, velikog tajnika, bivšeg boema. Royce je po rođenju bio Irac; od one vrste opuštenih katolika koji se nikada ne sjete svoje vjere dok se ne nađu u nekom problemu. Ali Royceov poziv možda ne bi bio toliko neodložan da jedan od službenih istražitelja nije bio prijatelj i poštovalac neslužbenog istražitelja Flambeaua; a bilo je nemoguće biti prijatelj Flambeauu, a ne čuti bezbrojne priče o ocu Brownu. Stoga, kad je mladi istražitelj (koji se zvao Merton) poveo malog svećenika preko polja do željezničke pruge, njihov je razgovor bio povjerljiviji nego što se moglo očekivati između dvojice potpunih stranaca.

»Koliko ja vidim«, reče gospodin Merton iskreno, »to se uopće ne može smisleno objasniti. Ne postoji nitko na koga bih sumnjao. Magnus je ozbiljna stara budala; prevelika budala da bi bio ubojica. Royce je bio barunov najbolji prijatelj godinama; a njegova kćerka ga je bez sumnje obožavala. Osim toga, sve je i previše apsurdno. Tko bi ubio takvog vedrog starog momka poput Armstronga? Tko bi mogao umočiti svoje ruke u krv čovjeka koji drži govore nakon večera? To bi bilo kao ubiti Djeda Mraza.«

»Da, bila je to vesela kuća«, potvrdi otac Brown. »Kuća je bila vesela dok je on bio živ. Mislite li da će biti vesela i sad kad je mrtav?«

Merton se malo zbunio i promotrio svoga pratioca oštrim okom. »Sad kad je mrtav?« ponovi.

»Da«, nastavi svećenik ravnodušno, »on je bio veseo. Ali, je li prenosio to svoje veselje na druge? Iskreno, je li itko u toj kući bio veseo, osim njega?«

Prozor u Mertonovu umu pustio je unutra onu čudnu svjetlost iznenađenosti, pri kojoj nam se prvi puta otkriju stvari koje smo, zapravo, cijelo vrijeme znali. On je često posjećivao Armstrongove, zbog sitnih policijskih poslova za tog filantropa; i sad, kad je počeo razmišljati, shvatio je da je ta kuća zapravo bila prilično depresivna. Sobe su bile vrlo visoke i vrlo hladne; ukrasi skromni i provincijalni; hodnici puni propuha bili su osvijetljeni električnim svjetlom koje je bilo bljeđe od mjesečine. I, iako su starčevo tamnocrveno lice i srebrna brada sjali poput vatrometa u svakoj sobi ili hodniku, za sobom nisu ostavljali nimalo topline. Bez sumnje je ta sablasna neugoda u kući djelomično bila posljedica velike živahnosti i oduševljenja njezinog vlasnika; nisu mu bili potrebni štednjaci ni lampe, govorio je, jer je sa sobom nosio vlastitu toplinu. Ali kad se Merton sjetio ostalih stanara, morao je priznati da su i oni bili u sjeni svoga gospodara. Ćudljivi sluga sa svojim čudovišnim crnim rukavicama, u tvidu, kratke brade; ali ta brada boje sijena bila je upadljivo prošarana sjedinama, a na širokom čelu urezale su se prerane bore. Bio je dobroćudan, ali to je bila nekakva žalosna dobroćudnost, gotovo slomljenog srca — oko sebe je širio osjećaj da je napravio nekakvu veliku životnu pogrešku. Što se tiče Armstrongove kćerke, bilo je gotovo nevjerojatno da mu je ona uopće kćerka; bila je toliko blijeda i gracilna. Bila je lijepa, ali u samoj njezinoj građi postojao je nekakav drhtaj kao kod stabla jasena. Merton se ponekad pitao je li to podrhtavanje u njoj bilo zbog blizine prolazećih vlakova. »Vidite«, reče otac Brown, skromno zatreptavši, »nisam siguran da je Armstrongovo veselje uopće bilo tako veselo — za druge ljude. Vi kažete da nitko ne bi mogao ubiti tako sretnog starog čovjeka, ali ja nisam baš siguran; ne nos inducas in tentationem (»Ne uvedi nas u napast«). Kad bih ja nekoga ubio«, dodao je jednostavno, »usuđujem se reći da bi to bio neki optimist.«

»Zašto?« upita Merton, zabavljajući se. »Mislite li da ljudi ne vole veselost?«

»Ljudi vole često smijanje«, odgovori otac Brown, »ali ne mislim da vole stalan osmijeh. Veselost bez humora je vrlo zamorna stvar.«

Neko vrijeme su u tišini hodali duž vjetrovitog travnatog nasipa pokraj pruge, i baš kad su stigli pod veliku sjenu visoke Armstrongove kuće, otac Brown odjednom reče, poput čovjeka koji samo razmatra neku uznemirujuću misao, ali nije ozbiljno uvjeren u nju: »Naravno, pijenje samo po sebi nije ni dobro ni loše. Ali ponekad si ne mogu pomoći, a da ne pomislim kako ljudi poput Armstronga s vremena na vrijeme požele čašu vina da ih rastuži.«

Mertonov nadređeni, prosjedi i sposobni istražitelj imenom Gilder, stajao je na zelenom nasipu i čekao mrtvozornika, razgovarajući s Patrickom Royceom, čija su ga široka ramena i oštra brada i kosa natkriljivali poput tornja. To je bilo još očitije jer je Royce uvijek hodao s nekom vrstom moćne pogrbljenosti, pa je izgledao kao da se svojim sitnim klerikalnim i domaćinskim dužnostima posvećuje na težak i ponizan način, poput bizona koji vozi go-kart.

Ugledavši svećenika, podigao je glavu s neuobičajenim zadovoljstvom i odveo ga nekoliko koraka u stranu. U međuvremenu, Merton se obratio starijem istražitelju s poštovanjem, ali ne bez određenog dječačkog nestrpljenja.

»Dakle, gospodine Gilder, jeste li imalo odmakli u razrješavanju zagonetke?«

»Nema tu zagonetke«, odvrati Gilder, pogledavši vrane ispod svojih sanjarskih kapaka.

»E pa, za mene ima, u svakom slučaju«, reče Merton, smiješeći se.

»Jednostavno je, dečko moj«, primijeti stariji istražitelj, gladeći svoju sijedu, šiljastu bradu. »Tri minute nakon što ste otišli po Royceovog svećenika, sve se objasnilo. Znate onog bljedolikog slugu u crnim rukavicama koji je zaustavio vlak?«

»Uvijek bih ga prepoznao. Nekako se ježim od njega.«

»No«, nastavi Gilder, »kad je vlak ponovno krenuo, i taj čovjek je otišao. Prilično hladnokrvan zločinac, ne mislite li tako? Pobjeći istim vlakom koji je krenuo po policiju?«

»Čini se da ste prilično sigurni«, primijeti mladić, »da je on zaista ubio svoga gospodara?«

»Da, sine moj, prilično sam siguran«, odgovori Gilder suho, »iz nevažnog razloga što je nestao s dvadeset tisuća funti u papirima koji su se nalazili u stolu njegovog gospodara. Ne, jedina stvar koja može biti teška jest saznati kako ga je ubio. Lubanja se čini razbijena nekim velikim oružjem, ali u blizini nismo pronašli nikakvo oružje, a ubojici bi bilo nezgodno ponijeti ga sa sobom, osim kad bi oružje bilo toliko malo da ga se ne bi primijetilo.«

»Možda je oružje bilo preveliko da bi ga se primijetilo«, reče svećenik čudno zahihotavši.

Gilder je razmišljao o toj ludoj primjedbi, a onda prilično strogo upita Browna kako to misli.

»Glupavo je to tako reći, znam«, reče otac Brown, ispričavajući se. »Zvuči kao bajka. Ali jadni Armstrong ubijen je ogromnom palicom, velikom zelenom palicom, prevelikom da bi se vidjela, a nazivamo ju zemlja. Slomio se na ovom zelenom nasipu na kojem mi upravo stojimo.«

»Kako to mislite?« upita brzo istražitelj.

Otac Brown okrene svoje široko lice prema uskoj fasadi kuće i beznadno zatrepće. Slijedeći njegov pogled, ugledali su odmah na vrhu tog inače skrivenog dijela kuće otvoren tavanski prozor.

»Zar ne vidite«, objasni on, pokazujući prema tamo na malo čudan način, poput djeteta, »da je bio bačen od tamo?«

Gilder je namršteno proučavao prozor, a onda reče: »Dakako, moguće je. Ali ne vidim zašto ste tako sigurni u to.«

Brown širom otvori svoje sive oči. »Pa«, reče, »oko noge mrtvog čovjeka omotan je komad užeta. Zar ne vidite tamo gore u kutu prozora drugi dio užeta?«

Na toj visini ta je stvar izgledala kao mala čestica prašine ili kose, ali goropadni stari inspektor bio je zadovoljan. »U pravu ste, gospodine«, reče ocu Brownu, »to vam moram priznati.«

Gotovo u istome trenutku kad je to rekao, posebni vlak s jednim vagonom skrenuo je njima s lijeve strane i, zaustavivši se, izbacio još jednu grupu policajaca, usred kojih se vidjelo otužno lice odbjeglog sluge Magnusa.

»Bože! Uhvatili su ga«, krikne Gilder i krene naprijed u novom uzbuđenju.

»Imate li novac!« vikne prvom policajcu.

Čovjek ga je pogledao s čudnim izrazom na licu i rekao: »Ne.« A onda dodao: »Barem ne ovdje.«

»Tko je ovdje inspektor, molim vas?« upita čovjek imenom Magnus.

Kad je progovorio, svi su odjednom shvatili kako je njegov glas mogao zaustaviti vlak. Bio je to čovjek sumorna izgleda, ravne crne kose, bezbojnog lica, a na očima i ustima mogao se primijetiti pomalo istočnjački izgled. Njegovo porijeklo i ime zaista su bili dvojbeni, još otkako ga je Sir Aaron »spasio« konobarenja u londonskom restoranu i (kako su neki govorili) još nekih zloglasnih stvari. Ali koliko mu je lice bilo mrtvo, toliko mu je glas bio živ. Ili zbog točnosti pri govorenju stranog jezika ili zbog poštovanja prema svome gospodaru (koji je bio pomalo gluh), Magnusov ton imao je posebnu zvučnu i prodornu kvalitetu, pa je cijela skupina poskočila kad je progovorio.

»Uvijek sam znao da će se ovo dogoditi«, reče glasno s drskom neprimjerenošću. »Moj jadni stari gospodar rugao mi se što nosim crno; ali ja sam uvijek govorio da moram biti spreman za njegov pogreb.«

I učini kratkotrajan pokret sa svoje dvije ruke u crnim rukavicama.

»Naredniče«, reče inspektor Gilder, gnjevno promatrajući crne ruke, »ne mislite li staviti lisičine ovome čovjeku; izgleda mi prilično opasno.«

»Pa, gospodine«, reče narednik, s istim začuđenim izrazom na licu, »nisam siguran da možemo.«

»Kako to mislite?« upita drugi oštro. »Niste li ga uhitili?«

Uska usta razvukla su se u prijezirni osmijeh, a zvižduk nadolazećeg vlaka kao da je odrazio tu porugu.

»Uhitili smo ga«, odgovori narednik tmurno, »baš kad je izlazio iz policijske stanice u Highgateu, gdje je položio sav novac svoga gospodara na brigu inspektora Robinsona.«

Gilder je gledao slugu u potpunom zaprepaštenju. »Zašto ste, za ime svijeta, to učinili?« upita Magnusa.

»Da ga osiguram od lopova, naravno«, odgovori čovjek smireno.

»Naravno«, reče Gilder, »novac Sir Aarona mogao je biti siguran i u rukama obitelji Sir Aarona.«

Zadnji dio njegove rečenice izgubio se u buci vlaka koji je prolazio ljuljajući se i kloparajući; ali kroz svu tu nesnosnu buku kojoj je ta nesretna kuća stalno bila izložena, mogli su čuti slogove Magnusova odgovora, u svoj njihovoj zvonkoj jasnoći: »Nemam razloga imati povjerenja u obitelj Sir Aarona.«

Svi nepomični muškarci osjetili su da se, poput duha, pojavila neka nova osoba; a Merton se jedva iznenadio pogledavši gore preko ramena oca Browna i vidjevši blijedo lice Armstrongove kćeri. Još je uvijek bila mlada i prelijepa na neki nevini način, ali kosa joj je bila tako prašnjavo, sivkasto smeđa da se činilo kako je na nekim dijelovima posve sijeda.

»Pazite što govorite«, reče Royce mrko, »uplašit ćete gospođicu Armstrong.«

»Nadam se«, reče muškarac jasnim glasom.

Dok je žena drhtala, a svi ostali razmišljali, on nastavi: »Ja sam donekle naviknut na drhtanje gospođice Armstrong. Već godinama je gledam kako se trese. Neki kažu da se tresla od hladnoće, a neki da se tresla od straha, no ja znam da se tresla od mržnje i opakog bijesa — dva demona koji su jutros imali svoju gozbu. Dosad bi već pobjegla sa svojim ljubavnikom i svim novcem da nije bilo mene. Otkad ju je moj jadni stari gospodar spriječio da se uda za tog pijanduru i nitkova ...«

»Stanite«, reče Gilder vrlo strogo. »Mi nemamo ništa s vašim obiteljskim problemima ili sumnjama. Ako nemate neki praktični dokaz, samo vaše mišljenje ...«

»Oh, dat ću vam ja praktični dokaz«, prereže ga Magnus, svojim oštrim naglaskom. »Morat ćete me pozvati na svjedočenje, gospodine inspektore, i ja ću morati reći istinu. A istina je ovo: trenutak nakon što je starac krvareći bačen kroz prozor, otrčao sam na tavan i pronašao njegovu kćerku kako briše pod, a crveni nož još joj je bio u ruci. Dopustite mi da i to predam vlastima.« Iz svoga stražnjeg džepa izvadio je dugački nož s drškom od roga, a na njemu je bila razmazana krv, i uljudno ga je pružio naredniku. Onda se opet povukao natrag, a njegove uske oči gotovo su se izgubile kad se nasmiješio široko poput Kineza.

Merton je osjetio gotovo fizičku mučninu pri pogledu na njega; i promrmljao je Gilderu: »Sigurno biste prije povjerovali riječima gospođice Armstrong nego njegovim?«

Otac Brown odjednom podigne svoje lice, toliko nevjerojatno svježe da je izgledalo kao da se je tog trena umio. »Da«, reče, isijavajući nedužnost, »ali protivi li se riječ gospođice Armstrong njegovoj?«

Djevojka ispusti zvuk poput sitnog cvileža; svi su je pogledali. Figura joj je bila ukočena, kao da je paralizirana; samo joj je lice uokvireno blijedom smeđom kosom bilo živo i strahovito iznenađeno. Stajala je kao netko na koga su bacili laso i htjeli ga ugušiti.

»Taj čovjek«, reče gospodin Gilder ozbiljno, »zapravo kaže da vas je pronašao s nožem u ruci, potpuno neosjetljivu, nakon ubojstva.«

»I govori istinu«, odgovori Alice.

Sljedeće čega su bili svjesni bilo je da je Patrick Royce glasno dostupao pravo u njihov krug i izgovorio čudne riječi: »No, ako moram ići, najprije ću si priuštiti malo zadovoljstva.«

Zamahnuo je širokim ramenom i željeznom šakom tresnuo Magnusovo bljutavo mongolsko lice, srušivši ga na tratinu poput ribe na suhom. Dva ili tri policajca odmah su stavili ruke na Roycea; ali ostalima se činilo kao da su se svi razumni razlozi ispremiješali, a svemir se pretvorio u bezumnu lakrdiju.

»Nemojte to raditi, gospodine Royce«, reče Gilder strogo. »Uhitit ću vas za napad.«

»Ne, ne ćete«, odgovori tajnik glasom poput željeznog gonga, »uhitit ćete me za ubojstvo.«

Gilder je uznemireno pogledao srušenog čovjeka; ali s obzirom da je ta bijesna osoba već uspravno sjedila i brisala malo krvi s, inače, neozlijeđenog lica, samo je kratko rekao: »Kako to mislite?«

»Istina je, kao što ovaj tip kaže«, objasni Royce, »da se gospođica Armstrong onesvijestila s nožem u ruci. Ali nije zgrabila nož da bi napala svoga oca, već da bi ga obranila.«

»Da bi ga obranila«, ponovi Gilder mračno. »Od koga?«

»Od mene«, odgovori tajnik.

Alice ga je pogledala s potpuno zbunjenim izrazom na licu; a onda je rekla dubokim glasom: »Nakon svega, ipak mi je drago što si hrabar.«

»Dođite gore«, reče Patrick Royce izmučeno, »i pokazat ću vam cijelu prokletu stvar.«

Tavan, koji je bio tajnikov privatni prostor (i prilično malo mjesto za tako velikog usamljenika), zaista je pokazivao sve znakove nasilne drame. Blizu središta poda ležao je veliki revolver kao da ga je netko bacio; bliže s lijeve strane nalazila se otkotrljana boca viskija, otvorena, ali ne sasvim prazna. Stolnjak sa stolića ležao je razvučen i zgažen, a jedan dio užeta, poput onoga nađenog na mrtvom tijelu, bio je divljački bačen preko prozorskog okna. Dvije vaze bile su razbijene na rubu kamina, a jedna na tepihu.

»Bio sam pijan«, reče Royce; i ta jednostavnost u prerano ostarjelom čovjeku nekako je odavala osjećaj prvog dječjeg grijeha. »Svi znate za mene«, nastavi on promuklo, »svi znaju kako je počela moja priča, a tako može i završiti. Nekad su me nazivali pametnim čovjekom, a mogao sam biti i sretan; Armstrong je spasio ostatak moga uma i tijela od gostionica, i uvijek je bio dobar prema meni na svoj način, jadan čovjek! Jedino mi nije dopustio da oženim Alice; i uvijek će se govoriti kako je bio u pravu. Naravno, možete izvući vlastite zaključke, a sigurno ne biste željeli da idem u detalje. Tamo u kutu je moja boca viskija, napola prazna; to je moj revolver, prazan na tepihu. Uže s moje kutije pronađeno je na lešu i s moga je prozora leš bačen na travu. Ne morate zvati istražitelje da povežete događaje moje tragedije; radi se o prilično uobičajenom korovu ovoga svijeta. Predajem se i idem na vješala; i, Bože moj, to je valjda dovoljno!«

Na diskretan, ali ipak vidljiv znak, policija je okružila velikog čovjeka da ga odvede; ali njihova nenametljivost bila je pomalo narušena nevjerojatnom pojavom oca Browna, koji je klečao na koljenima na tepihu pokraj vrata, kao da je usred kakve neplemenite molitve. S obzirom da mu je bilo posve svejedno kako izgleda, bez obzira na svoj društveni status, ostao je u svome položaju, ali je okrenuo sjajno okruglo lice prema društvu, izgledajući kao četveronožac s vrlo smiješnom ljudskom glavom.

»Ma, zbilja«, reče dobrodušno, »to nikako ne će proći, znate. Na početku ste rekli da nije pronađeno nikakvo oružje. A sad ih pronalazimo i previše; nož kojim se ubada, uže kojim se davi i pištolj kojim se puca; a on na kraju slomi vrat pri padu kroz prozor! Ne će to ići. Nije ekonomično.« I strese glavom poput konja na paši.

Inspektor Gilder otvorio je usta u namjeri da kaže nešto ozbiljno, ali prije nego je to uspio, groteskna figura na podu nastavila je rječito govoriti.

»A sada nešto o tri prilično nemoguće stvari. Prvo, ove rupe na tepihu, koje su nastale od šest metaka. Zašto bi, za ime svijeta, itko pucao u tepih? Pijani čovjek odmah puca u glavu svoga neprijatelja, jer mu se ona ceri. Ne svađa se sa svojim nogama, niti se bori sa svojim papučama. A onda, tu je i uže« — i, završivši s tepihom, govornik podigne ruke i stavi ih u džep, ali i dalje nesmetano klečeći na koljenima — »na kakvim bi drogama morao netko biti da pokuša staviti uže čovjeku oko vrata, ali mu ga na kraju stavi oko noge? Royce ni u kojem slučaju nije bio toliko pijan, inače bi sada spavao kao klada. I, najjednostavnije od svega, boca viskija. Vi kažete da se alkoholičar borio za bocu viskija i onda ju, pobijedivši, otkotrljao u kut, prolivši polovicu i ostavivši ostatak. To je posljednje što bi alkoholičar napravio.«

Čudno se uspravio na noge i rekao samooptuženom ubojici tonom u kojem se osjetilo čisto kajanje: »Jako mi je žao, gospodine dragi, ali vaša priča je čista glupost.«

»Gospodine«, reče Alice Armstrong dubokim glasom se obrativši svećeniku, »mogu li na trenutak razgovarati samo s vama?«

Ta molba prisilila je komunikativnog svećenika da se povuče iz društva i prije nego što je uspio išta reći u susjednoj sobi, djevojka je počela govoriti s čudnom odlučnošću.

»Vi ste pametan čovjek«, reče, »i pokušavate spasiti Patricka, znam. Ali nema koristi od toga. Srž svega ovoga je crna i što više stvari saznate, više će ih biti protiv tog jadnika kojeg volim.«

»Zašto?« upita Brown, smireno je promatrajući.

»Zato«, odgovori ona s istom smirenošću, »jer sam ga ja osobno vidjela kada je počinio zločin.«

»Ah!« reče Brown, ne pomaknuvši se, »a što je učinio?«

»Bila sam u sobi do njih«, objasni ona, »oboja vrata bila su zatvorena, ali odjednom sam čula glas, kakav nikada u svom životu nisam čula, kako urla »Pakao, pakao, pakao«, stalno iznova, a onda su se oboja vrata stresla od prve eksplozije revolvera. Pucaljka je opalila još triput prije nego što sam uspjela otvoriti vrata i ugledati cijelu sobu ispunjenu dimom; ali pištolj se pušio u ruci moga jadnog, ludog Patricka; i vidjela sam vlastitim očima kako okida zadnji ubitačni pucanj. Onda je skočio na moga oca, koji se u užasu držao za rub prozora i pokušao ga zadaviti užetom, koje mu je prebacio preko glave, ali koje je skliznulo preko njegovih ramena skroz do stopala. Tamo mu se zategnulo oko jedne noge, pa ga je Patrick vukao za njega kao manijak. Zgrabila sam nož s tepiha i, požurivši među njih, uspjela prerezati uže prije nego sam se onesvijestila.«

»Tako znači«, reče otac Brown, s istom ukočenom uljudnošću. »Hvala vam.«

Dok se djevojka slomila prisjećajući se svega, svećenik je ukočeno otišao u susjednu sobu, gdje su Gilder i Merton bili sami s Patrickom Royceom, koji je sjedio na stolcu, s lisičinama na rukama. Tad je pokorno rekao inspektoru:

»Smijem li u vašoj prisutnosti nešto reći uhićeniku; i smije li na trenutak skinuti te smiješne lisičine?«

»On je vrlo snažan muškarac«, reče Merton ispod glasa. »Zašto želite da ih skinemo?«

»Pa, mislio sam«, odgovori svećenik ponizno, »da bih možda mogao imati tu veliku čast da mu stisnem ruku.«

Obojica istražitelja samo su zurila u njega, a otac Brown doda: »Zar im ne ćete ispričati što se dogodilo, gospodine?«

Čovjek na stolcu stresao je svojom razbarušenom glavom, a svećenik se nestrpljivo okrenuo.

»Onda ću ja«, reče. »Privatni životi mnogo su važniji od javnog ugleda. Ja ću spasiti živog, a neka mrtvi pokopaju mrtve.«

Prišao je zlokobnom prozoru i bacio pogled kroz njega, nastavivši govoriti.

»Rekao sam vam da je u ovome slučaju previše komada oružja, a samo jedna smrt. Sad vam kažem da to uopće nije bilo oružje i da nije bilo upotrijebljeno kako bi izazvalo smrt. Sve te grozne alatke, laso, krvavi nož, eksplodirajući pištolj, bili su instrumenti neobične milosti. Nisu bili upotrijebljeni da ubiju Sir Aarona, nego da ga spase.«

»Da ga spase!« ponovi Gilder. »A od čega?«

»Od njega samog«, reče otac Brown. »On je bio suicidalni manijak.«

»Što?« zavapi Merton ne vjerujući. »A sva ta religija veselosti ...«

»Okrutna je to religija«, reče svećenik, gledajući kroz prozor. »Zašto ga nisu mogli pustiti da se malo isplače, poput njegovih predaka prije njega? Njegovi planovi su otvrdnuli, stavovi su mu postali hladni; iza te vesele maske bio je prazan um nevjernika. Na kraju se, kako bi zadržao svoju urnebesno smiješnu javnu sliku, ponovno vratio opijanju koje je davno napustio. Ali u iskrenom trezvenjaku postoji ogroman strah od alkoholizma: jer on zamišlja i očekuje onaj psihološki pakao na koji stalno upozorava druge. Taj je strah prerano zaskočio jadnog Armstronga i do danas ujutro već se doveo u takvo stanje da je sjedio ovdje i plakao kako je u paklu, tako luđačkim glasom da ga njegova kćerka nije prepoznala. Bio je opsjednut smrću i majmunskim trikovima ludog uma oko sebe je razbacao smrt u mnogim oblicima — spremnu omču, revolver svoga prijatelja i nož. Royce je slučajno ušao i reagirao je u sekundi. Zavitlao je nož na tepih iza sebe, zgrabio revolver i, nemajući vremena da ga isprazni, ispucao je metak za metkom u pod. Samoubojica je spazio četvrti oblik smrti te je skočio k prozoru. Spasilac je učinio jedino što je mogao učiniti — potrčao je za njim s lasom i pokušao ga uhvatiti za ruku i nogu. A onda je nesretna djevojka utrčala unutra i, pogrešno shvativši borbu, požurila osloboditi svoga oca. Najprije je samo zahvatila jadnog Roycea po zglobovima, i eto vam objašnjenja za ono malo krvi što se pojavila u ovom slučaju. Ali, naravno, primijetili ste da je ostavio trag krvi, ali ne i rane, na sluginom licu? Malo prije no što je jadna žena pala u nesvijest, oslobodila je oca, pa je uspio otrčati do prozora i baciti se s njega u vječnost.«

Zavladala je duga tišina, polako isprekidana metalnim zvukovima dok je Gilder otključavao lisičine na rukama Patricka Roycea, kojemu je rekao: »Mislim da ste trebali reći istinu, gospodine. Vi i mlada dama vrijedite više od onoga što će pisati u obavijesti o Armstrongovoj smrti.«

»Koga briga za obavijest«, reče Royce grubo. »Zar ne vidite da je to bilo zato što ona ne smije saznati?«

»Ne smije saznati što?« upita Merton.

»Pa, da je ubila svoga oca, budalo!« rikne drugi. »On bi sad bio živ da nije bilo nje. Izludjelo bi je kad bi to saznala.«

»Ne, mislim da ne bi«, primijeti otac Brown, uzevši svoj šešir. »Ja mislim da bi joj trebalo reći. Ni najsmrtonosnije pogreške ne truju život kao grijesi; u svakom slučaju, mislim da oboje sad možete biti sretniji. Ja se moram vratiti u školu za gluhe.«

Kad je izašao na travu uzbibanu od vjetra, poznanik iz Highgatea zaustavio ga je i rekao:

»Mrtvozornik je stigao. Istraga samo što nije počela.«

»Ja se moram vratiti u školu za gluhe«, reče otac Brown. »Žao mi je što ne mogu ostati na istrazi.«