LJUBAV I PRIJATELJSTVO

i drugi rani radovi

Mladenačka djela Jane Austen - Svezak drugi

Naslov originala: Love & Freindship

 Jane Austen

(napisano između 1790. i 1793.)

(prvi put objavljeno 1922.)

PREDGOVOR PRVOME IZDANJU

U nedavnoj novinskoj raspri o gluposti i istovjetnosti običaja svih ljudskih generacija koje su prethodile našoj, netko je rekao kako se u svijetu Jane Austen od dame očekivalo da se onesvijesti kada bi primila bračnu ponudu. Onima koji su doista pročitali bilo koje djelo Jane Austen, to će se povezivanje ideja činiti pomalo komičnim. Elizabeth Bennett, na primjer, primila je dvije bračne ponude od dvojice vrlo samouvjerenih, pa čak i oholih obožavatelja; i posve sigurno nije pala u nesvijest. Bilo bi bliže istini reći kako su to učinili oni. Ali, u svakom slučaju, moglo bi biti zabavno onima koje takve stvari zabavljaju, a možda čak i poučno onima kojima je takva pouka potrebna, znati kako bismo rana djela Jane Austen, koja su ovdje objavljena prvi put, mogli nazvati satirom legende o dami koja pada u nesvijest. "Čuvaj se napada nesvjestice ... iako ponekad mogu biti osvježavajući i ugodni, na kraju će se ipak, vjeruj mi, ako se budu prečesto ponavljali i to u neprikladnim razdobljima, pokazati štetnim za tvoje zdravlje." Takve je riječi umiruća Sophia uputila ojađenoj Lauri; a ima suvremenih kritičara koji ih uspijevaju navesti kao dokaz da je cijelo društvo u prvoj dekadi devetnaestog stoljeća bilo u nesvijesti. Ali zapravo, cijeli je smisao tog malog skeča da preplavljenost osjećajnošću nije izvrgnuta podsmijehu zato što je bila činjenica, čak ni u smislu mode, već je satirizirana isključivo zato što je bila izmišljena. Laura i Sophia prikazane su upravo smiješno nestvarno tim padanjem u nesvijest koje nije svojstveno pravim damama. Te oštroumne modernjake, koji kažu da su stvarne dame doista padale u nesvijest, zapravo su prevarile Laura i Sophia te im oni vjeruju usprkos Jane Austen. Oni vjeruju, ne ljudima toga razdoblja, već najbesmislenijim romanima toga razdoblja, kojima čak ni ljudi toga razdoblja koji su ih čitali nisu povjerovali. Progutali su svu svečanost Tajni Udolpha¹, a da nikada nisu razumjeli šalu Northangerske opatije.

Jer ako ta mladenačka djela Jane Austen posebice nagovještavaju neko od njenih kasnijih djela, ona svakako nagovještavaju satiričku stranu Northangerske opatije. O njihovoj priličnoj značajnosti u tome pogledu nešto bih mogao reći uskoro; ali bit će dobro prije toga započeti s nekoliko riječi o samim ovim djelima kao predmetima književne povijesti. Svi znaju da je ova spisateljica ostavila nedovršeni fragment, u međuvremenu objavljen pod imenom "Watsonovi", te dovršenu priču naslova "Lady Susan", u pismima, koju je ona osobno očigledno odlučila ne objaviti. Bilo kakvo davanje prednosti nečemu je predrasuda, u onome smislu da je to stvar osobnog ukusa koji nije moguće kontrolirati; ali priznajem kako smatram čudnom povijesnom slučajnošću da je nešto što je, usporedno gledano, suhoparno kao "Lady Susan", već objavljeno, dok nešto što je, usporedno gledano, tako puno života kao "Ljubav i prijateljstvo" nije nikad dosad objavljeno. To je barem književna neobičnost, što su takve književne rijetkosti bile gotovo slučajno sakrivene. Nedvojbeno je posve ispravno procijenjeno kako možemo otići predaleko u pražnjenju koša za smeće jednoga genija na glavu javnosti; te da je u nekom smislu koš za smeće jednako svet kao i grob. No, ne prisvajajući si nimalo više prava u ovoj stvari nego što ga itko drugi ima u skladu sa svojim ukusom, nadam se da će mi biti dopušteno reći kako bih barem ja spremno ostavio "Lady Susan" u košu za smeće, ako bi to značilo da mogu prikupiti dijelove "Ljubavi i prijateljstva" za svoj privatni album; poput nečega čemu bih se smijao ponovno i ponovno, kao što se čovjek smije čitajući velike burleske Peacocka² ili Maxa Beerbohma³.

Jane Austen ostavila je sve što je posjedovala svojoj sestri Cassandri, uključujući ove i druge rukopise; a njihov drugi svezak, koji sadrži upravo ove, ostavila je Cassandra svome bratu, admiralu sir Francisu Austenu. On ga je dao svojoj kćeri Fanny, koja ga je potom ostavila svome bratu Edwardu, koji je bio rektor Barfrestonea u Kentu te otac gđe. Sanders, čijoj mudroj odluci dugujemo objavljivanje ovih prvih maštarija njene pratetke; koju bi moglo biti zbunjujuće ovdje nazvati njenom velikom pratetkom⁴. Svatko će procijeniti za sebe; ali ja osobno mislim kako je dodala nešto temeljno važno književnosti i povijesti književnosti; te kako postoje silne količine tiskanih materijala, koji redovno nailaze na odobravanje te se objavljuju uz djela svih velikih autora, a koji su daleko manje karakteristični i daleko manje značajni od ovih nekoliko dječjih dosjetki.

Jer "Ljubav i prijateljstvo", uz nešto sličnih odlomaka u pridruženim fragmentima, stvarno je urnebesna burleska; nešto puno bolje od onoga što su dame toga vremena nazivale dopadljivim urnebesom. To je jedna od onih stvari koje možemo bez oklijevanja čitati s užitkom jer su s užitkom i napisane; drugim riječima, još su bolje samim time što su djetinjaste, u onome smislu da su vesele. Kažu da je te tekstove napisala u dobi od sedamnaest godina, očigledno u duhu gotovo istovjetnom onome u kojemu ljudi vode obiteljski časopis; jer medaljoni uključeni u rukopis bili su djelo njene sestre Cassandre⁵. Cijelo je djelo puno onog nekog dobrog raspoloženja koje je uvijek bolje u krugu bliskih osoba nego u javnosti; jer ljudi se smiju glasnije kod kuće nego na ulici. Mnogi od njenih obožavatelja ne bi očekivali, a možda se mnogi od njenih obožavatelja ne bi ni divili onoj vrsti zabave koju se može pronaći u pismu mlade dame "čiji su osjećaji bili presnažni za njeno rasuđivanje," te koja uzgred spominje "Ubila sam svoga oca u vrlo ranoj dobi svoga života, u međuvremenu sam ubila i svoju majku, a sada ću ubiti i svoju sestru." Ja, osobno, smatram to vrijednim divljenja; ne ponašanje, već priznanje. Ali u njenom je humoru sadržano puno više od same šaljivosti, čak i na tome stupnju njegovog razvoja. Gotovo se svugdje u besmislici javlja izvjesna urednost. Ima tu nemalo one prave Austenine ironije. "Plemeniti mladić izvijestio nas je kako mu je ime Lindsay – iz posebnih razloga ja ću ga, međutim, prikriti pod imenom Talbot." Zar je itko stvarno poželio da to nestane u košu za smeće? "Ona nije bila ništa više od obične dobroćudne, uljudne i susretljive mlade žene; budući da je bila takva, teško da nam je mogla biti odbojna – bila je samo predmet prijezira." Nije li to nalik onom prvom nejasnom obrisu lika Fanny Price? Kada se začuje glasno kucanje na vratima seoske kolibe pokraj Uske, junakinjin otac propituje prirodu buke, i oprezni koraci zaključivanja omogućuju im da utvrde kako netko napolju udara po vratima. "'Da (uzviknula sam ja) ne mogu, a da ne pomislim kako je to zasigurno netko, tko kuca da bismo ga pustili unutra.'" "'To je posve druga stvar, (odgovorio je on) ne bismo trebali pokušavati utvrditi s kojim bi motivom osoba mogla kucati – iako jesam djelomično uvjeren kako netko doista lupa po vratima.'" U razdražujućoj ležernosti i lucidnosti toga odgovora, ne nazire li se nagovještaj jednog drugog, puno poznatijeg oca; i ne čujemo li na trenutak, u seoskoj kolibi pokraj Uske, nezamjenjiv glas g. Bennetta?

Ali postoji i veći razlog koji je presudan za uživanje u veselosti tih raznoraznih parodija i ludorija. G. Austen Leigh⁶ ih izgleda nije smatrao dovoljno ozbiljnima za ugled svoje velike rođakinje; ali veličinu ne čine ozbiljne stvari, u smislu dostojanstvenih stvari. No, ovaj je razlog ozbiljan čak i onoliko koliko bi to on ili bilo tko drugi mogao poželjeti; jer se odnosi na temeljno obilježje jednoga od najizvrsnijih talenata pisane riječi.

Posve stvarni psihološki značaj, gotovo ravan psihološkoj misteriji, veže se uz bilo koje rano djelo Jane Austen. I to iz tog jednog razloga, među ostalima, koji teško da je bio dovoljno naglašen. Koliko god je bila iznimna, vjerojatno nitko ne bi tvrdio da je bila pjesnikinja. Ali, bila je upadljiv primjer onoga što se kaže za pjesnika; bila je takva rođena, a ne izgrađena. U usporedbi s njom, doista, neki su od pjesnika bili stvarno izgrađeni. Mnogi od onih koji su bili obavijeni ozračjem da su zapalili svijet ostavili su iza sebe barem opravdanu raspravu o tome što je njih zapalilo. Ljudi poput Coleridgea⁷ ili Carlylea⁸ nedvojbeno su svoje prve baklje zapalili na gorućim bakljama jednako fantastičnih njemačkih mistika ili platonskih teoretičara; prošli su kroz pećnice kulture u kojima bi se i u manje kreativnim ljudima mogao raspaliti stvaralački žar. Jane Austen nije bila raspaljena ni nadahnuta pa čak ni potaknuta da bude genij; ona je jednostavno bila genij. Njena vatra, onolika kolika je bila, počela je u njoj samoj; poput vatre prvoga čovjeka koji je međusobno trljao dva štapa. Neki bi rekli kako su štapovi koje je ona trljala bili jako suhi. Sigurno je da je ona, svojim umjetničkim talentom, učinila zanimljivim ono što bi tisuće na površini sličnih ljudi učinile dosadnim. Nije bilo ničega u njenim životnim okolnostima, pa čak ni u njenoj građi, za što bismo mogli reći kako je bilo očigledno predodređeno za izgradnju takve umjetnice. Moglo bi se činiti prilično pretjeranom upotrebom pogrešne riječi, ako bismo rekli da je Jane Austen bila elementarna. Moglo bi se činiti čak i malo samovoljno, ako bismo ustrajali na tome da je bila izvorna. Pa ipak, ta bi zamjerka došla od kritičara koji nije posve razmotrio značenje elementa ili izvora. Možda bi se to moglo jednako dobro izraziti onime što se podrazumijeva pod osobnošću. Njena sposobnost je apsolutna; u njoj se ne mogu analizirati utjecaji. Uspoređivali su ju sa Shakespeareom; i u tome nam smislu ona u misli priziva onu šalu o čovjeku koji je rekao kako bi mogao pisati kao Shakespeare, da mu je samo taj um. U ovome slučaju kao da pred očima imamo tisuću usidjelica koje sjede za tisućom čajnih stolića; i sve su one mogle napisati "Emmu", da im je samo bio taj um.

Stoga čak i razmatranja njenih najgrubljih ranih pokusa imaju onaj značaj gledanja uma, a ne zrcala. Ona možda nije svjesna da je to što jeste; ali nije, poput tolikih drugih izgrađenih oponašatelja, svjesna da je netko drugi. Ta energija, u svom početnom i najblažem obliku, dolazi iznutra, a ne samo izvana. Taj značaj, koji joj pripada kao osobi s nadmoćnim instinktom za inteligentnu kritiku života, prvi je od razloga koji opravdava izučavanje njenih mladenačkih radova; to je značaj vezan uz psihologiju umjetničkog poziva. Neću reći umjetničkog temperamenta; jer nitko nikada nije imao manje te zamorne osobine, koju se obično naziva tim imenom, nego Jane Austen. Pa iako bi to, već samo po sebi, bio dovoljan razlog za otkrivanje kako je njen rad otpočeo, on postaje još značajniji kada jednom saznamo kako je uistinu počeo. To je više od otkrića dokumenta; to je otkriće nadahnuća. A to je nadahnuće bilo nadahnuće Gargantue⁹  i Pickwicka¹⁰; bilo je to divovsko nadahnuće smijeha.

Ako se čini čudnim nazvati ju elementarnom, moglo bi se učiniti jednako čudnim nazvati ju živahnom. Ove stranice odaju njenu tajnu; a to je, da je bila prirodno živahna. I njena je moć proizišla, poput svih drugih moći, iz kontroliranja i usmjeravanja te živahnosti. Ali prisutnost i pritisak te vitalnosti osjećaju se u pozadini tisuću njenih trivijalnosti; mogla je biti razmetljiva da je htjela. Bila je čista suprotnost uštirkane ili izgladnjele usidjelice; mogla je biti lakrdijaš poput Žene iz Batha¹¹, da je tako izabrala. To daje nepogrešivu snagu njenoj ironiji. To daje začuđujuću težinu njenoj suptilnosti. U pozadini ove umjetnice, koju su smatrali i emocionalno hladnom, bilo je strasti; ali njena izvorna strast bila je neka vrsta radosnog prijezira i borbenog duha protiv svega što je doživljavala bolesnim i mlitavim i otrovno budalastim. Oružje što ga je iskovala bilo je tako fino dorađeno da mi sve ovo ne bismo niti znali, da nije tih letimičnih pogleda na grubu pećnicu iz koje je proizišlo. I na kraju, potrebno je obuhvatiti još dvije dodatne činjenice, a modernim ću kritičarima i novinskim dopisnicima prepustiti neka o njima promišljaju i neka ih objasne kada nađu slobodnog vremena. Jedna je, da se ova realistica prigovarajući romanticima, u svojim prigovorima prilično usredotočila baš na ono čemu se revolucionarni sentiment posebno divio; na primjer, na njihovo veličanje nezahvalnosti prema roditeljima i na njihovo olako pretpostavljanje kako stari uvijek griješe. "Ne!" kaže plemeniti mladić u "Ljubavi i prijateljstvu," "nikada ljudi neće reći da sam ja udovoljio svome ocu!" A druga je, da nigdje nema ni sjenke nagovještaja kako je taj nezavisni intelekt i nasmijani duh bio imalo nezadovoljan skučenom rutinom domaćinstva, u kojemu je napisala priču, domaću poput dnevnika, u intervalima između pita i pudinga, a da nije ni provirila kroz prozor kako bi zamijetila Francusku revoluciju.

G. K. Chesterton

¹ gotički roman engleske književnice Ann Radcliffe (9. srpnja 1764. – 7. veljače 1823.), koji u romanu Northangerska opatija čita glavna junakinja; nap. prev.

² Thomas Love Peacock (18. listopada 1785. – 23. siječnja 1866.), engleski književnik, pisao satirične romane; nap. prev.

³ sir Henry Maximilian Beerbohm (24. kolovoza 1872. – 20. svibnja 1956.), engleski esejist, humorist i karikaturist; nap. prev.

⁴ great great-aunt, engl. – moglo bi značiti i velika pratetka i prapratetka; nap. prev.

⁵ ilustracije u mladenačkom djelu Povijest Engleske, koje je inače dio Sveska drugog njenih mladenačkih djela, a koje je zasebno na hrvatskom jeziku objavila nakladna zadruga Ognjište 2021. godine; nap. prev.

⁶ James Edward Austen-Leigh, Austenin nećak, napisao je 1869. godine njenu biografiju pod naslovom Sjećanje na  Jane Austen; nap. prev.

⁷ Samuel Taylor Coleridge (21. listopada 1772. – 25. srpnja 1834.), engleski pjesnik, utemeljitelj romantičarskog pokreta u Engleskoj; nap. prev.

⁸ Thomas Carlyle (4. prosinca 1795. – 5. veljače 1881.), škotski esejist, povjesničar i filozof; nap. prev.

⁹ Gargantua i Pantagruel, romaneskni ciklus u pet svezaka francuskog književnika, redovnika i liječnika Francoisa Rabelaisa, nastao između 1532. i 1564.; vrhunski primjer groteske u književnosti; nap. prev.

¹⁰ Posmrtni spisi Pickwickovog kluba, prvi roman engleskog književnika Charlesa Dickensa, objavljen 1836.; nap. prev.

¹¹ jedna od najpoznatijih priča iz zbirke Canterburyjske priče Geoffreya Chaucera, napisana oko 1405.-1410.; nap. prev.