Čovjek koji je bio Četvrtak

»Vi!« uzviknuo je. »Vi niste nikada mrzili zato što nikada niste ni živjeli. Znam što ste vi, svi vi, od prvog do posljednjeg — vi ste ljudi koji imaju moć! Vi ste policija — veliki debeli, nasmiješeni muškarci u plavom, s dugmadi! Vi ste Zakon, i nikada niste bili slomljeni. Ali postoji li slobodna duša koja je živa, a koja vas ne žudi slomiti, samo zato što nikada niste bili slomljeni? Mi iz ogorčenja govorimo nesumnjivo svakakve besmislice o ovome zločinu ili onome zločinu Vlade. Sve je to glupost! Jedini je zločin Vlade taj što vlada. Neoprostivi grijeh vrhovne vlasti je taj što je vrhovna. Ne proklinjem vas zbog vaše okrutnosti. Ne proklinjem vas (iako bih mogao) zbog vaše ljubaznosti. Proklinjem vas zbog vaše sigurnosti! Sjedite u svojim kamenim stolicama, i nikada s njih niste sišli. Vi ste sedam nebeskih anđela, i nemate nikakvih muka. Oh, sve bih vam mogao oprostiti, vama koji upravljate cijelim čovječanstvom, kada bih barem jednom mogao osjetiti kako ste jedan sat trpjeli stvarnu agoniju, kao ja—«

»Reći ću ti«, reče policajac polagano. »Situacija je ovakva: Voditelj jednoga od naših odjela, jedan od najcjenjenijih detektiva u Europi, dugo je zastupao mišljenje kako će posve intelektualna urota uskoro zaprijetiti samom postojanju civilizacije. On je siguran da su znanstveni i umjetnički svjetovi potiho povezani u križarskom pohodu protiv Obitelji i Države. Stoga je uspostavio posebne jedinice policajaca, policajaca koji su istovremeno i filozofi. Njihov je posao nadzirati začetke ove urote, ne samo u zločinačkom, već i u prijepornom smislu. Ja sam osobno demokrat, i potpuno sam svjestan vrijednosti običnog čovjeka kada je riječ o običnom junaštvu ili vrlini. Ali bi očigledno bilo nepoželjno uposliti običnog policajca u istrazi koja istovremeno predstavlja i hajku na krivovjerje.«

Ja ne razumijem ništa, ali sam sretan.

Zlo je toliko loše, da ne možemo ne pomisliti kako je dobrota tek slučajnost; dobrota je toliko dobra, da smo sigurni kako mora postojati objašnjenje za zloću.

Umjerena snaga iskazuje se kroz silu, vrhunska snaga otkriva se kroz vedrinu.

Syme se osvrnuo lijevo i desno po komadu zelenoga polja usred kojega se zatekao. Živice su bile posve obične, stabla su djelovala kao obična stabla; pa ipak, on se osjećao poput čovjeka zarobljenog u bajci.

Želite znati što sam ja, zar ne? Bull, ti si znanstvenik. Iskopaj korijenje onih stabala i saznaj istinu o njima. Syme, ti si pjesnik. Pažljivo promotri one jutarnje oblake. Ali kažem vam, prije ćete saznati istinu o posljednjem stablu i najvišem oblaku nego istinu o meni. Razumjet ćete more, a ja ću i dalje biti zagonetka; saznat ćete što su zvijezde, a nećete znati što sam ja.

Kada dužnost i religija budu stvarno uništene, bit će to djelo bogataša."

"Četvorica od petorice bogataša u ovome gradu,” rekao je, “obični su varalice. Pretpostavljam kako je omjer više-manje jednak u cijelome svijetu."

"Moj je drugi razlog dolaska ovamo,” reče Ducroix trezveno, “taj što se nije loše susresti s jednim ili dvojicom dobrih ljudi, u trenutku kada je moguće da se čovjek nalazi nadomak smrti."

Osjetio je neobičnu i snažnu odliku u svoj zemlji što ga je okruživala, u travi pod svojim stopalima; osjetio je ljubav prema životu u svemu što je živjelo. Gotovo je mogao zamisliti da čuje travu kako raste; gotovo je mogao zamisliti kako su, dok je on ondje stajao, novi cvjetovi nicali na livadi i rascvjetavali se – cvjetovi krvavo crvene i plameno zlatne i plave boje, upotpunjavajući proljetnu svečanost. A kad god bi mu pogled na trenutak odlutao sa smirenih, uperenih, hipnotičkih markizovih očiju, ugledao bi mali bokor bademovog stabla kako se ocrtava nasuprot linije neba. Imao je osjećaj kako bi, ako nekim čudom pobjegne, bio spreman zauvijek sjediti pred tim bademovim stablom, ne žudeći ni za čim drugim na cijelome svijetu.

Kada je trenje združenog oružja prostrujalo uz Symeovu ruku, svi fantastični strahovi, koji su bili predmet ove priče, napustili su ga, kao snovi čovjeka koji se budi u krevetu. Jasno ih se i redom prisjećao, kao pukih živčanih obmana – kako je strah od profesora zapravo bio strah od tiranskih događaja iz noćne more, i kako je strah od doktora zapravo bio strah od zrakopraznog prostora znanosti. Prvi se odnosio na stari strah da se svako čudo može dogoditi, drugi, na puno beznadniji moderni strah da se nijedno čudo nikada ne bi moglo dogoditi. Ali uvidio je kako su ti strahovi samo fantazije, jer sada se zatekao u nazočnosti strašne stvarnosti straha od smrti, s njegovim grubim i nemilosrdnim zdravim razumom. Osjećao se poput čovjeka koji je cijele noći sanjao o padu s litice te se probudio u jutro kada je trebao biti obješen.

“Ovaj me je čovjek uvrijedio!” reče Syme, uz pokret objašnjenja.
“Uvrijedio vas?” uzviknuo je gospodin s crvenom trakom, “kada?”
“Oh, upravo sada,” reče Syme nemarno. “Uvrijedio je moju majku.”
“Uvrijedio vašu majku!” uzviknuo je gospodin u nevjerici.
“No, dobro,” reče Syme, malo popuštajući, “moju tetku.”

“Razumiješ li ti,” reče drugi, “da je ovo tragedija?”
“Savršeno,” odvrati Syme; “usred tragedije uvijek budi komičan. Što drugo, dovraga, možeš učiniti?"

Prijatelji moji, taj je čovjek najnesretniji čovjek koji je ikada pripadao ljudskome rodu. Možda je u pitanju njegova probava, ili njegova savjest, ili njegovi živci, ili njegova filozofija svemira, ali on je proklet, on je u paklu! Dakle, ne mogu se okrenuti protiv takvog čovjeka i progoniti ga. To je kao bičevanje gubavca. Možda sam lud, ali tako se osjećam; i to je, tako mi svega, kraj priče.

Syme je prilično pocrvenio, sve do korijena svoje žute kose, a oči su mu grozničavo plamtjele. Kao što je rekao, imao je predosjećaj, a on je prerastao u neku vrstu vrtoglave sigurnosti. Nastavljajući svoje simboličko kuckanje, signalizirao je prijatelju, “Ti zapravo ni ne naslućuješ kako je poetičan moj predosjećaj. Posjeduje ono obilježje neočekivanosti što ga ponekad osjetimo tijekom buđenja proljeća.”
Zatim je proučavao odgovor na prstima svoga prijatelja. Odgovor je bio, “Idi do vraga!”

Pod djelovanjem snažne, bijele jutarnje svjetlosti koja je dolazila s jedne strane i stvarala oštre sjenke, djelovao je istovremeno i bljeđi i uglatiji nego što je izgledao za vrijeme doručka na balkonu. Stoga su dva crna stakla koja su mu prekrivala oči doista mogla biti crne šupljine u njegovoj lubanji, zbog čega je izgledao poput glave smrti. I, zaista, ako je sama Smrt ikada sjedila pišući za drvenim stolom, to je mogao biti on.

Syme se uspravio u krevetu trepćući; zatim je polagano sabrao misli, zbacio posteljinu i ustao. Činilo mu se na neki neobični način kao da je sva sigurnost i društvenost prethodne noći spala s njega zajedno s posteljinom te je stajao u ozračju hladne opasnosti. I dalje je osjećao potpuno povjerenje i odanost prema svome sudrugu; ali bilo je to povjerenje između dvojice muškaraca koji idu na stratište.

Ovo je Chestertonov daleko najpoznatiji roman. Na površini, to je detektivska priča. Ali u svojoj srži, to je misterija koja se više hrva s moralnošću i politikom nego s anarhistima i bombama. Iako i oni predstavljaju veliki dio priče, često imaju više ulogu simbola nego glavnih nositelja priče. Ovo je knjiga koja će čitatelje držati u neizvjesnosti do samoga kraja, i zbog koje će nastaviti razmišljati sve dok ju ponovno ne uzmu u ruke.

Kroz cijelo to teško iskušenje, osnovni mu je užas predstavljala osamljenost, i ne postoje riječi koje bi izrazile ponor što zjapi između osamljenosti i društva samo jednoga saveznika. Matematičarima se može priznati da je dva puta dva četiri. Ali dvoje nije dva puta jedan; dvoje je dvije tisuće puta jedan. To je razlog zbog kojega će se, unatoč stotinama nedostataka, svijet uvijek vraćati monogamiji.

Tko bi samoga sebe podcjenjivao obaranjem beznačajnih stvari kojih se ne boji? Tko bi se ponizio time da bude jednostavno hrabar, poput bilo kojeg običnog profesionalnog boksača? Tko bi se spustio na to da bude neustrašiv – poput drveta? Bori se protiv onoga čega se bojiš. Sjeti se stare priče o engleskom svećeniku koji je dao posljednje pomazanje sicilijanskom razbojniku, i kako je veliki pljačkaš na svojoj samrtnoj postelji rekao, ‘Novce ti ne mogu dati, ali ti mogu dati savjet za cijeli život: palac na oštricu i udaraj prema gore.’ Tako i ja tebi kažem, udaraj prema gore, ako napadaš zvijezde.

Istovremeno je spoznao da je budala i slobodan čovjek. Jer svaki oporavak od tjeskobnog straha mora popratiti izvjesni osjećaj zdravog poniženja. U takvim okolnostima dolazi izvjesni trenutak kada su moguća samo tri tijeka događaja: prvo ovjekovječenje sotonskog ponosa, drugo suze i treće smijeh. Symeova se samodopadnost prvih nekoliko sekundi čvrsto držala za prvi tijek, a onda je naglo prihvatila treći.

Syme ga je čekao kao što je sv. Juraj čekao zmaja, kao što čovjek čeka konačno objašnjenje ili smrt.

Činilo se to simbolom ljudske vjere i junaštva što je, dok se nebo smračivalo, to uzvišeno mjesto na zemlji bilo sjajno. Đavli su možda osvojili nebo, ali još uvijek nisu osvojili križ.

Zagušujući i sumorni zalazak sunca iza tamne kupole Sv. Pavla sadržavao je u sebi mračne i zlokobne boje – boje bolesno zelene, mrtvački crvene ili trulo brončane, koje su bile tek toliko sjajne da naglase uvjerljivu bjelinu snijega. Ali upravo pred tim turobnim bojama uzdizala se crna neizmjernost katedrale; a na vrhu katedrale nalazila se nasumična hrpa i velika mrlja snijega, koja se ondje još držala kao za alpski vrhunac. Slučajno je pala, ali je pala upravo tako da je napola zaogrnula kupolu od njene najviše točke te istaknula veličanstvenu kuglu i križ obojivši ih u savršenu srebrnu boju. Kada je Syme to ugledao, iznenada se uspravio te svojim štapom s oštricom mača nenamjerno salutirao.

Snježne su ga pahuljice mučile poput roja srebrnih pčela. Ulazeći mu u oči i bradu, dodavale su svoju nepopustljivu uzaludnost njegovim već razdraženim živcima; i do trenutka kada je došao njišućim korakom do početka Fleet Streeta, izgubio je strpljenje te je, pronašavši nedjeljnu čajanu, skrenuo u nju pronaći zaklon.

Ali istina je kako je toga trenutka počeo osjećati treću vrstu straha, znatno prodorniju i praktičniju, bilo od svog moralnog gađenja, ili od svog osjećaja društvene odgovornosti. Posve jednostavno, nije mu preostalo nimalo straha za francuskog predsjednika ili za cara; počeo je strahovati za samoga sebe.

Izmaknuo je munji, ali je još uvijek bio ispod oblaka.

... on se jednostavno osjećao poput čovjeka koji se uspinje na stratište s namjerom da, ako ništa drugo, održi dobar govor.

Ali Tajnik je bio vegetarijanac te je govorio ozbiljno o planiranome ubojstvu nad polovicom sirove rajčice i tri četvrtine čaše mlake vode.

Ali bila je to ona vrsta moderne zloće u koju Syme nije mogao potonuti, čak ni u svojoj krajnjoj tjeskobi. Poput bilo kojeg drugog čovjeka, bio je u dovoljnjoj mjeri kukavica da bi se bojao velike sile; ali nije bio tolika kukavica da bi joj se divio.

Syme je, doista, bio jedan od onih ljudi koji su otvoreni svim neizrecivim psihološkim utjecajima u mjeri koja je pomalo opasna za duševno zdravlje. Do krajnosti lišen straha u fizičkim opasnostima, bio je i previše osjetljiv na miris duhovnog zla.

Fino mu je lice bilo tako ispijeno, da je Syme pomislio kako mora biti iscrpljeno nekom bolešću; pa ipak, upravo je tjeskoba njegovih tamnih očiju to nekako osporavala. To što ga je mučilo nije bila tjelesna bolest. Oči su mu bile žive od intelektualnog mučenja, kao da mu je i puka misao izazivala bol.

Bio je jedan od onih ljudi koje zbunjujuća nerazumnost većine revolucionara već rano u životu otjera u previše konzervativno stajalište. Nije ga stekao nikakvom dosadnom tradicijom. Njegovo je poštenje bilo spontano i iznenadno, pobuna protiv pobune. Potjecao je iz obitelji čudaka, u kojoj su svi najstariji ljudi imali sve najnovije ideje. Jedan od njegovih ujaka uvijek je hodao naokolo bez šešira, a drugi je neuspješno pokušao hodati naokolo sa šeširom i ni u čemu drugome. Njegov je otac gajio sklonost prema umjetnosti i samoostvarenju; njegova se majka priklanjala jednostavnosti i čistoći. Stoga dijete, tijekom svojih najnježnijih godina, nije uopće bilo upućeno ni u kakva pića između krajnosti što su ih predstavljali apsint i kakao, prema kojima je osjećalo podjednaku zdravu odbojnost. Što je više njegova majka propovijedala o više nego puritanskom odricanju, to je više njegov otac zalazio u više nego pogansku širokogrudnost; i do onoga trenutka kada je ona stigla do primoravanja na vegetarijanstvo, on je u priličnoj mjeri dostigao točku branjenja kanibalizma.

Ali taj naš novi pokret posve je drugačija priča. Mi osporavamo snobovsku englesku pretpostavku da neobrazovani ljudi predstavljaju opasne zločince. Mi pamtimo rimske careve. Mi pamtimo veličanstvene prinčeve trovače iz razdoblja renesanse. Mi tvrdimo da je opasni zločinac obrazovani zločinac. Mi tvrdimo kako je danas najopasniji zločinac moderni filozof koji ne poštuje zakone. U usporedbi s njim, provalnici i bigamisti u osnovi su moralni ljudi; moje srce im je naklonjeno. Oni prihvaćaju temeljni ideal čovjeka; oni ga samo traže na krivi način. Lopovi uvažavaju imovinu. Oni samo žele da ta imovina postane njihovo vlasništvo, kako bi ju mogli savršenije uvažavati. Ali filozofi osjećaju odbojnost prema imovini kao takvoj; oni žele uništiti i samu zamisao o osobnom imetku. Bigamisti uvažavaju brak, jer se inače ne bi podvrgavali iznimno ceremonijalnoj, pa čak i obrednoj formalnosti bigamije. Ali filozofi preziru brak kao takav. Ubojice uvažavaju ljudski život; oni samo žele u sebi ostvariti veću puninu ljudskog života žrtvovanjem onih života koji njima djeluju manje vrijednima. Ali filozofi mrze život kao takav, svoj vlastiti jednako kao i živote drugih ljudi.

"Da, moderni svijet zadržao je sve one dijelove policijskog posla koji su uistinu ugnjetavački i sramotni, mučenje sirotinje, prismotru bijednika. Odrekao se svog dostojanstvenijeg posla, kažnjavanja moćnih izdajnika u Državi i moćnih pokretača krivovjera u Crkvi. Modernjaci kažu da ne smijemo kažnjavati krivovjerne. Moja je jedina dvojba, imamo li pravo kazniti ikoga drugog.

Jednom je prilikom hodao nasipom za vrijeme mračnog crvenog sutona. Crvena je rijeka odražavala crveno nebo, a oboje je odražavalo njegov bijes. Nebo je, doista, bilo tako crnpurasto, a svjetlost na rijeci donekle blještava, pa je voda djelovala gotovo žešće plamena od sumraka što ga je zrcalila. Izgledala je poput bujice doslovne vatre koja vijuga ispod prostranih pećina podzemnog svijeta.

Na kraju hodnika nalazila su se vrata, koja je Buttons silovito otvorio, otkrivajući iznenadnu plavu i srebrnu sliku mjesečinom obasjane rijeke, koja je izgledala poput prizora iz kazališta. Blizu otvora nalazila se mračna, patuljasta parna lađica, poput zmajske bebe s jednim crvenim okom.
Gotovo u samom činu penjanja na palubu, Gabriel Syme okrenuo se zablenutom Gregoryju.
“Održao si svoju riječ,” rekao je blago, s licem u sjeni. “Ti si častan čovjek i ja ti zahvaljujem. Održao si ju čak do najmanje pojedinosti. Nešto si mi naročito obećao na početku cijele ove priče, i to si mi sasvim sigurno pružio prije njenoga završetka.”
“Na što misliš?” uzviknuo je zbrkani Gregory. “Što sam ti obećao?”
“Jako zabavnu večer,” reče Syme, vojnički salutirajući štapom s oštricom mača dok se parobrod klizeći udaljavao.

“Drugovi,” počeo je, oštro poput pucnja pištolja, “naš je sastanak noćas važan, iako ne mora dugo trajati. Ovaj je ogranak uvijek imao čast birati Četvrtka u Središnje Europsko Vijeće. Izabrali smo mnoge, i to sjajne Četvrtke. Svi mi oplakujemo tužnu smrt junačkog radnika, koji je ovaj položaj zauzimao sve do prošlog tjedna. Kao što znate, njegovi su doprinosi našemu cilju bili znatni. Organizirao je veliki dinamitaški napad u Brightonu, koji bi, pod sretnijim okolnostima, bio pobio sve na molu. Kao što također znate, njegova smrt bila je jednako samozatajna kao i njegov život, jer je umro uslijed svoje vjere u hranjivost smjese krede i vode kao zamjene za mlijeko, napitak za koji je smatrao da je barbarski te da uključuje okrutnost prema kravama. Okrutnost, ili bilo što drugo imalo nalik okrutnosti, uvijek ga je odbijala.

Rekao sam mu, ‘Koja će me maska sakriti od svijeta? Što bih mogao naći, a da je uglednije od biskupa i bojnika?’ Pogledao me je svojim velikim, ali neodgonetljivim licem. ‘Želiš sigurnu masku, zar ne? Želiš odoru koja će jamčiti tvoju bezazlenost; odoru u kojoj nitko nikada neće tražiti bombu?’ Kimnuo sam. Iznenada je podigao svoj lavovski glas. ‘Pa, onda se obuci kao anarhist, ti budalo!’ riknuo je tako da se soba zatresla. ‘Tada nitko neće očekivati da učiniš išta opasno.’ I onda mi je okrenuo svoja široka leđa bez ijedne dodatne riječi. Prihvatio sam njegov savjet i nikada to nisam požalio. Propovijedam krv i ubojstvo onim ženama, danju i noću, i – o, Bože! – pustile bi me da guram njihova dječja kolica.

Syme je uzeo cigaru, odrezao joj kraj rezačem cigara što ga je izvadio iz džepa svoga prsluka, stavio ju u usta, polagano zapalio te ispustio dugački oblak dima. Mora mu se odati nemalo priznanje što je te obrede izveo s toliko pribranosti, jer gotovo i prije nego što ih je započeo, stol za kojim je sjedio počeo se okretati, prvo polagano, a zatim brzo, kao na nekoj bezumnoj seansi.

... lice joj je bilo ozbiljno i otvoreno, i na njega je pala sjenka one nagonske odgovornosti koja se nalazi čak i u srži najlakomislenijih žena, majčinska briga koja je stara kao svijet.

U fantastičnim događajima koji su imali uslijediti, ova djevojka nije igrala nikakvu ulogu; više ju uopće nije vidio, sve dok cijela njegova priča nije završila. Pa ipak mu se, na neki neopisivi način, neprestano vraćala, poput glazbenog motiva, tijekom svih njegovih budućih ludih pustolovina, a divota njene neobične kose protezala se poput crvene niti kroz mračne i loše istkane tapiserije noći. Jer ono što je uslijedilo bilo je tako nevjerojatno, da je lako moglo biti samo san.

A uvijek je skroman čovjek onaj koji govori previše; ponosan čovjek jako pazi na svoja djela i riječi.

Da, najpoetičnija stvar, poetičnija od cvijeća, poetičnija od zvijezda – najpoetičnija stvar na svijetu je ne biti bolestan.

Mjesto je bilo, ne samo ugodno, već savršeno, jednom kada bi ga uspio promatrati, ne kao obmanu, već radije kao san. Čak i ako ljudi nisu bili “umjetnici,” cjelina je unatoč tome bila umjetnička. Onaj mladić duge, kestenjaste kose i drskog lica – taj mladić zapravo nije bio pjesnik; ali je sasvim sigurno bio pjesma. Onaj stari gospodin s divljom, bijelom bradom i divljim, bijelim šeširom – taj časni probisvijet nije doista bio filozof; ali je barem bio uzrok filozofije u drugima. Onaj znanstveni gospodin s ćelavom, jajolikom glavom te golim vratom kao u ptice nije imao stvarnih prava na znanstveno držanje koje je zauzimao. Nije otkrio ništa novo u biologiji; ali koje je biološko stvorenje i mogao otkriti, a da bude jedinstvenije od njega? Stoga, i samo stoga, cijelo se mjesto mora promatrati na propisan način; mora biti smatrano, ne u tolikoj mjeri radionicom za umjetnike, već krhkim, ali dovršenim umjetničkim djelom.