Uskoro!

George MacDonald - Princeza u oblacima

Princeza u oblacima

Naslov: George MacDonald - Princeza u oblacima
Naslov originala: George MacDonald - The Light Princess (1864.)
Prevoditelj: dr. sc. Zrinka Dragun
Nakladnik: Ognjište, Zagreb
Godina izdanja: 2020.
Uvez: tvrdi
Broj stranica: 140
Format: 15 x 21 cm
Cijena: 105,00 kuna (besplatna dostava RH)


UZ SVAKU REZERVIRANU KNJIGU
POKLON PLATNENA TORBA BOOKICA S MOTIVOM VEZANIM UZ KNJIGU!

REZERVIRAJ KNJIGU

Princeza u oblacima (The Light Princess) škotska je bajka autora Georgea MacDonalda. Prvi puta je objavljena 1864. godine. Nadahnuta bajkom "Uspavana ljepotica", donosi priču o luckastoj princezi pogođenoj neprekidnim beztežinskim stanjem, koja ne može spustiti stopala na tlo, kako doslovno tako i metaforički, dok ne pronađe ljubav koja ju spušta na zemlju. Topla je to i humoristična priča, s iznenađujuće dirljivim završetkom. George MacDonald donosi nam pouku o požrtvovnosti u ljubavi kroz vrlo uvjerljivo i majstorski opisane događaje i likove ove očaravajuće priče.

Animirana inačica emitirana je 1978. godine, dok je 2013. mjuzikl Tori Amos i Samuela Adamsona nadahnut izvornom pričom postavljen u Royal National Theatre u Londonu.


Ukoliko želite rezervirati knjigu popunite obrazac

Citati iz knjige:

Ponekad imam neobičan osjećaj, kao da sam ja jedina osoba s imalo razuma u cijelome svijetu.


Da odem, ljubav mi je dala snagu,
U podzemno carstvo za moju dragu,
Kroz tamu onamo, šum vode i sjaj
Nikada ne prodiru, znaj;
Molim se, da jedna misao na mene
Kao malo vrelo u tebi iznikne;
Da ne bi tvoja bez ljubavi duša
Bila poput zemlje žedne kada je suša.


Ako narod nije mogao dati jednoga junaka, bilo mu je vrijeme da nestane.


Zatim je otišla do stare škrinje u svojoj sobi i, otvorivši ju, izvadila nešto što je izgledalo kao komad osušene morske trave. To je ubacila u kadu napunjenu vodom. Onda je u vodu ubacila neki prašak te sve to izmiješala svojom golom rukom, mrmljajući pri tome riječi odurnog zvuka te još odurnijeg značenja. Zatim je gurnula kadu ustranu, a iz škrinje izvadila hrpu od stotinu zahrđalih ključeva, koji su joj kloparali u drhtavim rukama. Onda je sjela te ih je sve počela podmazivati. Prije nego što je to dovršila, iz kade je, iz vode koja se nastavila polagano komešati otkako ju je ona prestala miješati, izvirila glava i polovica tijela goleme sive zmije. Ali vještica se nije osvrtala. Zmija je izniknula iz kade, uvijajući se natrag i naprijed polaganim vodoravnim kretanjem, dok nije stigla do princeze, a onda je položila glavu na njeno rame i prigušeno joj siknula u uho. Princeza se trgnula – ali od radosti; i vidjevši glavu kako joj se odmara na ramenu, privukla ju je k sebi i poljubila. Zatim ju je cijelu izvukla iz kade i omotala oko svoga tijela. Bilo je to jedno od onih strašnih stvorenja što ih je tek nekolicina ljudi ikada vidjela – Bijele Zmije Tame.


Kada je izišao Mjesec, donio im je nova zadovoljstva. Sve je izgledalo neobično i novo pod njegovim svjetlom, obasjano starom, uvelom, pa ipak besmrtnom svježinom. Kada je Mjesec bio gotovo pun, jedan od njihovih velikih užitaka bio je zaroniti duboko u vodu, a onda, okrenuvši se, gledati gore kroz nju prema velikoj mrlji svjetlosti odmah iznad njih, koja je svjetlucala i drhtala i treperila, šireći se i skupljajući, naizgled se topeći te ponovno učvršćujući. Zatim bi jurnuli gore kroz mrlju; i gle! ondje je bio Mjesec, jako daleko, bistar i postojan i hladan, i jako dražestan, na dnu, kako bi to rekla princeza, dubljeg i plavetnijeg jezera nego što je bilo njihovo.


Već se u nju bio gotovo zaljubio; jer njen ju je bijes činio dražesnijom nego što ju je ikada prije itko vidio; i, koliko je on mogao vidjeti, a to sigurno nije bilo puno, ona nije imala niti jednu manu, osim, naravno, potpunog nedostatka težine. No, nijedan princ ne bi princezu prosuđivao po njenoj težini. Teško bi dražest njenoga stopala mogao procijeniti po dubini otiska što ga ostavlja u blatu.


Cijele je noći sanjao kako pliva s princezom.


Jednoga je dana u velikoj šumi izgubio iz vida svoju pratnju. Te su šume jako korisne za oslobađanje prinčeva od njihovih dvorjana, kao što sita zadržavaju mekinje. Pa onda prinčevi mogu pobjeći kako bi slijedili svoje sudbine. U tome smislu oni imaju prednost pred princezama, koje su prisiljene udati se prije nego što dožive imalo zabave. Volio bih da se i naše princeze povremeno izgube u šumi.


Otprilike u to isto vrijeme kraljev sin, koji je živio tisuću milja od Lagobela, uputio se u potragu za kraljičinom kćeri. Putovao je nadaleko i naširoko, ali čim bi našao princezu, pronašao bi joj i neku manu. Naravno, on se nije mogao oženiti običnom ženom, koliko god ona bila lijepa; a nije mogao pronaći princezu koja bi ga bila dostojna. Je li princ i sam bio toliko blizu savršenstva da je imao pravo zahtijevati savršenstvo, ne usudim se tvrditi. Sve što znam o njemu jest, da je bio fini, zgodni, hrabri, velikodušni, dobro odgojeni mladić dobroga ponašanja, poput svih prinčeva.


Drugi razlog zbog kojega je voljela vodu bio je taj, što je jedino u njoj uživala ikakvu slobodu. Jer u šetnju nije mogla otići bez prateće povorke, koja se djelomice sastojala od odreda lake konjice, iz straha da bi se vjetar mogao s njom previše slobodno poigrati. A kralj je postajao sve uznemireniji kako su godine prolazile, sve dok joj naposljetku više uopće nije dopuštao izići van bez nekih dvadesetak svilenih vrpci pričvršćenih za jednako toliko dijelova njene haljine, koje su držala dvadesetorica plemića. Naravno, jahanje na konju nije dolazilo u obzir. Ali, sa svim bi se tim ceremonijama oprostila kada bi ušla u vodu.


... a on je ispružio ruke kako bi ju uhvatio i s njenih usana primio poljubac, koji je na njima lebdio poput leptira na ružinom pupoljku ...


Ovdje bih mogao primijetiti kako je bilo jako zabavno gledati ju kako trči, ako bi se njen način kretanja mogao doista nazvati trčanjem. Jer prvo bi skočila; zatim bi, nakon spuštanja, pretrčala nekoliko koraka, a onda bi ponovno skočila. Ponekad bi pomislila kako se već spustila na tlo prije nego što bi to uistinu učinila, pa bi joj se stopala kretala natrag i naprijed, trčeći po praznini, poput pileta izvrnutog na leđa. I tada bi se nasmijala poput samoga duha zabave; jedino što je u njenome smijehu nešto nedostajalo. Što je to bilo, nisam sposoban opisati. Mislim kako je to bio izvjesni ton, koji ovisi o mogućnosti tuge – MORBIDEZZA (mekoća), možda. Nikada se nije smiješila.


Došla je do dobi od sedamnaest godina, a da nije upala ni u kakav škripac gori od dimnjaka; a spašavajući ju iz njega, mali je deran koji je tražio ptičja gnijezda zaradio slavu i crno lice. Niti je, nepromišljena kakva je bila, počinila išta gore od smijanja svima i svemu što bi joj se našlo na putu. Kada su joj rekli, radi provjere, kako je general Clanrunfort isječen na komade zajedno sa svim svojim trupama, ona se smijala; kada je čula da se neprijatelj približava kako bi opsjeo glavni grad u kraljevstvu njenoga oca, silno se smijala; no, kada su joj rekli kako će grad posve sigurno biti prepušten milosti neprijateljske vojske – dakle, tada se smijala neumjereno. Nikada ju nisu uspjeli navesti da vidi ozbiljnu stranu ičega.


"Pričekat ćemo dok ne bude malo starija. Onda će nam možda i sama moći nešto predložiti. Barem će znati kako se osjeća i moći će nam ponešto objasniti."
"Ali što ako se bude udala?" uzviknuo je kralj, iznenada preneražen tom idejom.
"No, što onda?" odvratila je kraljica.
"Pomisli samo! Ako bude imala djecu! Za stotinu godina zrak bi mogao biti tako pun lebdeće djece, kao paukovih mreža u jesen."


I tako je obukla svoju najbolju haljinu, otišla u palaču, gdje ju je ljubazno dočekao sretni vladar, koji je posve zaboravio da ju je zaboravio, te je zauzela svoje mjesto u procesiji prema kraljevskoj kapelici. Kada su se svi okupili oko krstionice, pobrinula se da joj se približi te je ubacila nešto u vodu; nakon čega se nastavila ponašati vrlo uljudno sve dok voda nije bila poprskana po djetetovom licu. Ali, u tome se trenutku tri puta okrenula u mjestu te promrmljala sljedeće riječi, dovoljno glasno da ih čuju oni pored nje: –

"Lakog duha, čarom ovim mojim,
Lakog tijela, svakim dijelom svojim,
Ljudskih nikad ne umori ruku –
Roditeljskom srcu izazovi muku!"


Približio se dan kada je dijete trebalo krstiti. Kralj je sve pozivnice napisao svojom rukom. Naravno da je nekoga zaboravio. Dakle, općenito nije previše važno ako nekoga zaboravite, samo morate paziti o kome se radi.


Ja ne vjerujem da je gospođa Lexton kriva što se svi muškarci zaljubljuju u nju. To valjda leži u ljudskoj prirodi ...

Marie Belloc Lowndes: Priča o Ivy