Sveti Franjo Asiški

Gilbert-Keith-Chesterton-Sveti-Franjo-Asiski

Naslov: Sveti Franjo Asiški

Naslov originala: St. Francis of Assisi (1923.)

Prevoditelj: dr. sc. Zrinka Dragun

Nakladnik: Arcarius, Zagreb

Godina izdanja: rujan, 2022.

Uvez: tvrdi

Broj stranica: 128

Format: 15 x 21 cm

Cijena: 147,00 kuna 

 

KUPI KNJIGU

Knjiga je obogaćena predgovorom mons. Jorgea Ramosa, napisanim 27. kolovoza 2022. godine u Curitibi, Brasilu, posebno za ovo izdanje knjige.

Korice knjige krasi, na prednjoj strani umjetnička slika Franciscoa De Zurbarana “Sveti Franjo u molitvi”, a na stražnjoj strani vitraž sv. Franje u crkvi Svete Tereze u Beaconsfieldu, postavljen u sjećanje na Gilberta i Frances Chesterton.

Općenito je prihvaćeno da je životopis sv. Franje Asiškog, što ga je napisao G. K. Chesterton, najbolji prikaz života svetoga Franje – prikaz koji pogađa u samu srž.

“Prikaz sv. Franje Asiškog modernim jezikom moguće je napisati na jedan od tri načina. Pisac mora izabrati koji će od njih primijeniti; a treći način, koji je ovdje prihvaćen, na neki je način najteži od svih. Ili bi barem bio najteži kada druga dva ne bi bila nemoguća.” Gilbert Keith Chesterton

Citati iz knjige:

 

Njega, koji je postao skitnica u ime vizije, njega, koji je sebe lišio svakoga osjećaja mjesta i vlasništva, njega, čiji su cijelo evanđelje i slava počivali na beskućništvu, ubola je priroda, kao partskim hitcem, osjećajem doma.

...

"Nikada", viknuo je s onom iznenadnom energijom što ju imaju snažni duhovi kada umiru, "nikada nemojte napustiti ovo mjesto. Ako budete ikamo išli ili polazili na bilo kakva hodočašća, uvijek se vratite svojoj kući; jer ovo je sveta Božja kuća." I procesija je prošla ispod svodova njegovog doma; i on je legao na svoj krevet, a njegova su se braća okupila oko njega na posljednje dugačko bdjenje. Ne čini mi se ovo trenutkom za bavljenje naknadnim sporovima o tome koje je nasljednike blagoslovio ili u kojem obliku i s kakvom značajnošću. U tome jednom moćnom trenutku sve nas je blagoslovio.


 

Njegova je ideja, naravno, bila da križarske ratove, u dvostrukom smislu, privede kraju; odnosno, da postigne njihovo okončanje te da ostvari njihovu svrhu. Samo što je on to želio učiniti preobraćenjem, a ne osvajanjem; odnosno, intelektualnim, a ne materijalnim sredstvima. Suvremeni um teško je zadovoljiti; te on obično Godfreyev način proziva surovim, a Franjin način fanatičnim. Zapravo, proziva svaku moralnu metodu nepraktičnom, nakon što je svaku praktičnu metodu prozvao nemoralnom.


 

Čovjek bi mogao pomisliti kako su ptice sigurno morale znati kada se to dogodilo; te su se uskomešale na večernjem nebu. Kao što su se nekoć, prema priči, razletjele nebom na sve četiri strane svijeta tvoreći oblik križa nakon što im je on dao znak da se rasprše, tako su i sada mogle takvim točkastim linijama po nebu ispisati puno strašniji znamen. U šumi su možda bila skrivena mala šćućurena stvorenja, koja nikada više nitko neće tako opažati i razumjeti; a kažu da su životinje ponekad svjesne onih stvari za koje je čovjek, njima duhovno nadmoćan, na trenutak slijep. Ne znamo je li ijedan drhtaj prošao kroz sve lopove i izopćenike i odmetnike, kako bi im otkrio što se dogodilo onome koji nikada nije poznavao prirodu preziranja. Ali barem je po hodnicima i trijemovima Porcijunkule nastupila iznenadna mirnoća, u kojoj su sve smeđe figure stajale poput brončanih kipova; jer je stalo veliko srce koje se nije slomilo sve dok nije obujmilo svijet.


 

... sv. Franjo nije razmišljao o Mučeništvu kao o sredstvu za postizanje cilja, već gotovo kao o samome cilju; u smislu da je za njega vrhunski cilj bio približiti se Kristovom primjeru. Kroz sve njegovo strmoglavljivanje i nemirne dane provlačio se pripjev: nisam dovoljno patio; nisam dovoljno žrtvovao; još uvijek nisam dostojan čak ni sjenke trnove krune. Tumarao je dolinama svijeta tražeći brdo koje ima obris lubanje.


 

Vizija koju sam tako nejasno nagovijestio na ovim stranicama nikada nije bila ograničena na redovnike, pa čak ni na fratre. Bila je nadahnuće nebrojenim gomilama običnih oženjenih muškaraca i udanih žena; koji su živjeli živote nalik našima, samo potpuno drugačije. To blaženstvo jutra što ga je sv. Franjo proširio Zemljom i nebom zadržalo se kao tajno sunce pod mnoštvom krovova i u mnoštvu soba.


 

... možemo barem pretpostaviti kako nijedan pristaša onoga što nazivamo emancipacijom žena neće požaliti zbog pobune sv. Klare. Ona je uistinu najvjerodostojnije, što bi se reklo modernim žargonom, živjela svoj život, život kakav je ona sama željela voditi, za razliku od života na koji bi ju prisilile roditeljske zapovijedi i konvencionalni sporazumi. Postala je utemeljiteljica velikog ženskog pokreta koji još uvijek silno utječe na svijet; i u povijesti joj je mjesto među moćnim ženama.


 

Bio je bolji od drugih ljudi; bio je dobrotvor drugih ljudi; pa ipak ga nisu mrzili. Svijet je došao u crkvu kroz novija i bliža vrata; i po prijateljstvu je spoznao vjeru.


 

A razlika između fratra i običnog čovjeka zapravo je bila u tome što je fratar bio slobodniji od običnog čovjeka. Bilo je nužno da bude slobodan od samostana; ali je bilo čak i važnije da bude slobodan od svijeta.


 

Sluge Božji, koji su nekoć bili opkoljeni garnizon, postali su marširajuća vojska; svjetske je putove, poput grmljavine, ispunjavao topot njihovih nogu, a daleko ispred te vojske koja je bez prestanka bujala, išao je čovjek, pjevajući; kao što je jednostavno pjevao onoga jutra u zimskoj šumi kojom je hodao sam.


 

Možemo reći, ako nam se tako svidi, kako se sv. Franjo, u goloj i jalovoj jednostavnosti svoga života, priljubio uz jedan dronjak raskoši; dvorske manire. Ali, dok je u dvoru jedan kralj i stotinu dvorjana, u ovoj priči bio je jedan dvorjanin koji se kretao među stotinom kraljeva. Jer on se prema cijeloj gomili ljudi odnosio kao prema gomili kraljeva.


 

Ono što mu je davalo njegovu izvanrednu osobnu moć, bilo je sljedeće: od Pape do prosjaka, od sirijskog sultana u njegovom paviljonu do odrpanih pljačkaša što se iskradaju iz šume, nikada nije bilo čovjeka koji je pogledao u te smeđe plamteće oči, a da nije bio siguran kako se Franjo Bernardone stvarno zanima za njega; za njegov osobni unutrašnji život od kolijevke do groba; kako njega osobno cijeni i doživljava ozbiljno, ne pridodajući ga tek nepravdama neke socijalne politike ili imenima u nekom klerikalnom dokumentu.


 

On je bio pjesnik čiji je cijeli život bio pjesma.


 

Nije prirodu nazivao svojom majkom; nazivao je pojedinačnog magarca svojim bratom ili pojedinačnu pticu pjevicu svojom sestrom.


 

Čak i među svetcima on djeluje pomalo ekscentrično, ako tu riječ možemo koristiti kada govorimo o onome čija se ekscentričnost sastojala od neprestanog okretanja prema centru.


 

Ako ona rjeđa vrsta romantične ljubavi, koja je predstavljala istinu iz koje su trubaduri crpli snagu, ikada iziđe iz mode te se prema njoj počnu odnositi kao prema fikciji, mogli bismo svjedočiti nesporazumu koji nalikuje nesporazumu modernog svijeta vezanom uz asketizam.

***

Ako se to ikada dogodi, možemo očekivati istu vrstu neinteligentnih podsmjehivanja i nemaštovitih pitanja. Muškarci će pitati, kakva li je to morala biti sebična žena koja je nemilosrdno iznuđivala dar u obliku cvijeća, ili, kakvo li je pohlepno stvorenje mogla biti kada je zahtijevala čisto zlato u obliku prstena; upravo kao što pitaju kakav je to okrutni Bog mogao zahtijevati žrtvu i samoodricanje.


 

Sigurno je da se držao toga junačkog ili neprirodnog puta od trenutka kada se u svojoj košulji od kostrijeti uputio u zimsku šumu pa sve do trenutka kada je poželio, čak i u svojoj samrtnoj agoniji, ležati gol na golome tlu, kako bi dokazao da nema ništa i da nije ništa. I možemo reći, s gotovo jednako dubokom sigurnošću, kako su zvijezde koje su prošle iznad toga koščatog i istrošenog tijela, gologa na kamenom podu, barem jednom, u svim svojim blistavim kruženjima oko svijeta napučenog izmučenim čovječanstvom, gledale iz visina na sretnoga čovjeka.


 

Da svi mi, u svakoj sitnici, u svakome trenutku, ovisimo, kao što bi kršćanin rekao, o Bogu, kao što bi čak i agnostik rekao, o postojanju i prirodi stvari, nije iluzija mašte; naprotiv, to je temeljna činjenica koju prekrivamo, kao zastorima, iluzijom svakodnevnog života.


 

Rossetti je negdje napomenuo, ogorčeno, ali s velikom istinitošću, kako je za ateista najgori trenutak onaj kada je doista zahvalan, a nema kome zahvaliti.


 

Ljudi su, u ponešto ciničnom smislu, običavali govoriti, 'Blažen je onaj tko ne očekuje ništa, jer se neće razočarati.' Sveti je Franjo, u posve sretnom i ushićenom smislu, rekao, 'Blažen je onaj tko ne očekuje ništa, jer on će uživati u svemu.'


 

Izišao je napola gol u svojoj košulji od kostrijeti u zimsku šumu, hodajući po smrznutom tlu između mrazom prekrivenih stabala; čovjek bez oca. Bio je bez ijednog novčića, bio je bez roditelja, bio je, koliko se moglo vidjeti, bez zanimanja ili plana ili i najmanje nade; i dok je hodao pod smrznutim stablima, iznenada je počeo pjevati.


 

Kažu kako je umjesto pojasa što ga je odbacio (možda više iz simboličnog prijezira, jer je na njemu vjerojatno bila torbica ili novčanik, po običaju toga razdoblja) pokupio uže, više ili manje slučajno, jer je ležalo u blizini, te ga svezao oko svoga struka. Nema sumnje da je to smatrao otrcanim rješenjem; otprilike kao što će ponekad vrlo siromašan skitnica povezati svoju odjeću komadom žice. Htio je dočarati osjećaj kako svoju odjeću prikuplja nemarno, poput dronjaka iz niza kanti za smeće. Deset godina poslije taj je improvizirani kostim bio odora pet tisuća muškaraca; a sto godina poslije, u njemu su, kao pontifikalnoj svečanoj odori, položili velikog Dantea u grob.


 

Mladi glupan ili bitanga uhvaćen je kako potkrada svoga oca i prodaje robu koju je trebao čuvati; a jedino objašnjenje koje je spreman ponuditi je to, da mu je bučan glas niotkuda govorio na uho te rekao neka popravi pukotine i rupe u izvjesnom zidu. Potom se proglasi prirodno nezavisnim od svih ovlasti koje pripadaju policiji ili sudovima te se skloni kod ljubaznog biskupa koji je prisiljen opomenuti ga i reći mu da je pogriješio. On nakon toga skida svoju odjeću u javnosti te ju gotovo baca na svoga oca; objavljujući u isto vrijeme kako njegov otac uopće i nije njegov otac. Potom trči po gradu tražeći od svakoga koga sretne da mu da komadiće zgrada ili građevnog materijala, očigledno vezano uz njegovu davnašnju monomaniju o popravljanju zida. Zakrpavanje pukotina moglo bi biti izvrsna stvar, ali bi bilo dobro da to ne čini netko tko je i sam napuknut; a ni arhitektonsku obnovu, kao ni bilo što drugo, ne izvode baš najbolje graditelji kojima, da se tako izrazimo, nedostaje daska u glavi. Bijedni mladić napokon završi u prnjama i prljavštini te praktički otpuže u glib. To je spektakl što ga je Franjo zasigurno priredio velikom broju svojih susjeda i prijatelja.


 

Zdrav je razum, rekao bih, bio uobičajeniji u srednjem vijeku nego u našem, prilično razdražljivom, novinarskom dobu; ali ljudi poput Franje nisu uobičajeni ni u kojem dobu niti ih se može potpuno razumjeti pukom primjenom zdravog razuma.


 

Sv. Franjo nije osoba prema kojoj bi bilo prikladno odnositi se udvorno, pričanjem tek "lijepih" priča. Ima ih nebrojeno puno; ali prečesto ih se koristi tako da budu neka vrsta sentimentalnog taloga srednjovjekovnog svijeta, umjesto da budu, kao što taj svetac nedvojbeno jest, izazov suvremenom svijetu.


 

Jahao je bezvoljno po nekom sporednom putu, očigledno u nenaseljenom kraju, kada je ugledao figuru kako mu se približava cestom te se zaustavio; jer vidio je da je to gubavac. I smjesta je znao da mu je hrabrost na testu, ne onako kako svijet provjerava, već onako kako bi ju provjeravao onaj tko zna tajne čovjekovog srca.

...

Franjo Bernardone gledao je svoj strah kako mu prilazi cestom; strah koji dolazi iznutra, a ne izvana, iako je stajao bijel i grozan na sunčevom svjetlu. Barem jednom, u dugoj jurnjavi njegovog života, duša mu je zasigurno bila nepomična. Potom je skočio s konja, ni ne zamijetivši razliku između mirovanja i brzine, te je jurnuo prema gubavcu i obgrlio ga rukama. Bio je to početak dugog poziva službovanja među brojnim gubavcima, kojima je činio mnoge usluge; tome je čovjeku dao onoliko novca koliko je smogao te je uzjahao i nastavio jahati. Ne znamo koliko je daleko odjahao, ni s kakvom sviješću o stvarima oko sebe; ali kažu da, kada je pogledao unatrag, na cesti nije vidio nikoga.


 

Crkva je djelovala staro, tada, kao i sada; i bilo je onih koji su mislili da umire, tada, kao i sada.


 

'Ljubaznost, toliko je manje vrijedna
Od hrabrosti srca ili svetosti,
Pa ipak u šetnjama svojim pomišljam
Da milost je Božja u ljubaznosti.'
H. Belloc


 

Bilo je to neuljuđeno i jednostavno društvo, i nije bilo zakona koji bi kaznili izgladnjelog čovjeka jer izražava svoju potrebu za hranom, poput onih koji su bili uspostavljeni u humanitarnije doba ...


 

Franjo je bio jedan od onih ljudi koji su omiljeni među svima, i u svim situacijama; a njegovo ga je bezazleno šepirenje kao trubadura i predvodnika francuskih trendova učinilo nekom vrstom romantičnog kolovođe među mladićima njegovog grada. Razbacivao se novcem, kako rasipnički tako i dobronamjerno, na način prirođen čovjeku koji nikada, u cijelome svom životu, nije u potpunosti shvatio što je novac. To je njegovu majku gurnulo u neku mješavinu ushićenja i ogorčenja te je rekla, kao što bi mogla reći žena bilo kojega trgovca, bilo gdje: 'On je više nalik princu nego našem sinu.'


 

U čovjeku postoji neravnoteža, poput nejednako raspoređene težine u kugli za kuglanje; a kršćanstvo je bilo otkriće kako ispraviti tu neravnotežu i uslijed toga pogoditi cilj.


 

Još za sumraka, u tišini i iznenada, na malome se brežuljku iznad grada pojavio lik, mračan nasuprot tame koja je blijedila. Jer bio je to kraj dugačke i surove noći, noći bdjenja, noći koju su ipak posjećivale zvijezde. Stajao je podignutih ruku, kao na toliko mnogo kipova i slika, i oko njega se orio ptičji pjev; a iza njega bilo je svitanje dana.


 

Jer spolni nagon ne može biti obuhvaćen pukom ravnopravnošću koja vlada među elementarnim osjećajima ili iskustvima, poput jedenja i spavanja. Onoga trenutka kada spolni nagon prestane biti sluga, on postaje tiranin. Ima nečeg opasnog i pretjeranog na njegovom mjestu u ljudskoj prirodi, koji god tome bio razlog; i doista mu je potrebno iznimno pročišćavanje i predanost. Moderne priče o tome kako je spolni nagon slobodan poput bilo kojeg drugog čula, o tome kako je tijelo lijepo poput bilo kojeg stabla ili cvijeta, ili su opis Rajskoga vrta, ili dio prilično loše psihologije od koje se svijet umorio prije dvije tisuće godina. 


 

Istina je da ljudi koji štuju zdravlje ne mogu ostati zdravi.


 

Prva činjenica koju treba razumjeti o sv. Franji obuhvaćena je prvom činjenicom kojom njegova priča počinje; činjenicom da, kada je otpočetka govorio da je trubadur, rekavši kasnije da je trubadur novije i plemenitije romanse, nije koristio puku metaforu, već je sebe razumio mnogo bolje nego što ga razumiju učenjaci. Bio je, do posljednje agonije asketizma, trubadur. Bio je zaljubljenik. Bio je zaljubljenik u Boga, i bio je, stvarno i istinski, zaljubljenik u ljude; a to je možda još rjeđi mistički poziv.


 

Arnold spominje asketizam na Alvernu gotovo u žurbi, kao da je nesretna, ali neporeciva mrlja na ljepoti priče; ili, radije, kao da je to žaljenja vrijedan slom i razočaranje na kraju priče. No, to jednostavno znači biti potpuno slijep za pravi smisao bilo koje priče. Prikazati planinu Alverno kao puki Franjin pad jednako je kao predstaviti planinu Kalvariju kao puki Kristov pad. Te su planine planine, što god drugo one bile, i besmisleno je reći (poput Crvene kraljice) da su one, gledajući usporedno, udoline ili negativne rupe u zemlji. One su posve jasno trebale predstavljati vrhunce i prekretnice. Odnositi se prema stigmama kao prema nekoj vrsti skandala, dotaknuti ih se nježno, ali s bolom, posve je jednako kao odnositi se prema pet izvornih rana Isusa Krista kao prema mrljama na Njegovom karakteru. Ideja asketizma može vam biti odbojna; jednako vam može biti odbojna i ideja mučeništva; što se toga tiče, možete osjećati iskrenu i prirodnu odbojnost prema cijeloj zamisli žrtve koju simbolizira križ. Ali, ako je to intelektualna odbojnost, i dalje ćete zadržati sposobnost da vidite smisao priče; priče o mučeniku, ili čak priče o redovniku. Nećete moći razumno čitati Evanđelje i smatrati raspeće naknadnom idejom ili antiklimaksom ili nezgodom u Kristovom životu; to je očigledno vrhunac priče, poput vrška mača, mača koji je proboo srce Majke Božje.


 

Prvo, pisac se s tim velikim i iznimno čudesnim čovjekom može suočiti kao s likom iz svjetovne povijesti i modelom društvenih vrlina. Može toga božanskog govornika opisati kao da je bio, što je vjerojatno i istina, jedini posve iskreni demokrat u cijelome svijetu. Može reći (što znači vrlo malo) da je sv. Franjo bio ispred svoga doba. Može reći (što je posve istinito) da je sv. Franjo preduhitrio sve ono najliberalnije i najsuosjećajnije u modernoj ćudi; ljubav prema prirodi; ljubav prema životinjama; osjećaj društvene samilosti; svijest o duhovnim opasnostima blagostanja, pa čak i vlasništva. Sve ono što nitko prije Wordswortha nije razumio, bilo je blisko sv. Franji. Sve ono što je prvi otkrio Tolstoj, sveti je Franjo smatrao prirodnim. Moglo bi ga se predstaviti, ne samo kao čovjeka, već i kao čovjekoljubivog junaka; doista, kao pravoga junaka humanizma.


 

Prikaz sv. Franje Asiškog modernim jezikom moguće je napisati na jedan od tri načina. Pisac mora izabrati koji će od njih primijeniti; a treći način, koji je ovdje prihvaćen, na neki je način najteži od svih. Ili bi barem bio najteži kada druga dva ne bi bila nemoguća.