Skandal oca Browna

Skandal-oca-Browna

Naslov: Skandal oca Browna
Naslov originala: The Scandal of Father Brown (1935.)
Prevoditelj: prof. Lidija Lebinec
Lektor: dr. sc. Zrinka Dragun
Nakladnik: Ognjište, Zagreb
Godina izdanja: 2015.
Uvez: tvrdi
Broj stranica: 181
Format: 15 x 21 cm
Cijena: 105,00 kuna (besplatna dostava RH)

KUPI KNJIGU

Peta knjiga kriminalističkih priča o ocu Brownu sadrži sljedeće priče:

  • Skandal oca Browna
  • Brzinski
  • Prokletstvo knjige
  • Zeleni čovjek
  • Potjera za gospodinom Plavim
  • Komunistov zločin
  • Vrh pribadače
  • Nerješivi problem
  • Seoski vampir


… prvi prijevod na hrvatski jezik …

Zeleni čovjek

Mladić oštrog, optimističnog profila, odjeven u hlače za golf, igrao je golf sâm protiv sebe na terenima smještenim usporedo s pješčanom obalom i morem, koji su poprimali sivu boju sumraka. Nije samo bezbrižno udarao lopticu, već je vježbao određene udarce s nekom vrstom mikroskopske žustrine; poput vještog i urednog vihora. Mnoge je igre dosad svladao prilično brzo, ali bio je sklon učiti ih nešto malo brže nego što se one mogu naučiti. Često je bio žrtva onih nevjerojatnih reklamnih oglasa prema kojima čovjek može naučiti svirati violinu u šest lekcija — ili steći savršeni francuski naglasak samo dopisnim tečajem. Živio je u lepršavoj atmosferi takvih nadobudnih oglasa i pustolovina. Trenutno je bio osobni tajnik admirala Sir Michaela Cravena, koji je posjedovao veliku kuću iza parka koji je graničio s golf terenom. Bio je ambiciozan i nije imao namjeru unedogled biti ničiji osobni tajnik. Ali bio je i razuman; znao je kako je najbolji način da prestane biti tajnik bio taj da bude dobar tajnik. Stoga je i bio vrlo dobar tajnik; bavio se gomilom zaostale admiralove prepiske, a to je činio s istom žustrom usredotočenom koncentracijom koju je upravo sad posvećivao loptici za golf. Trenutno se s prepiskom morao boriti sâm i po vlastitom nahođenju; jer admiral je posljednjih šest mjeseci bio na brodu, pa, iako se sada vraćao, nije ga se očekivalo još satima, a možda i danima.

Atletskim korakom, mladić čije je ime bilo Harold Harker, popeo se na uzvisinu travnate površine koja je okruživala golf terene te je, pogledavši preko pješčane obale prema moru, ugledao čudan prizor. Nije ga vidio sasvim jasno; jer suton je svake minute postajao sve tamniji pod olujnim oblacima; ali činio mu se, u nekakvom trenutnom prividu, poput sna o davno prošlim danima ili drame u kojoj glume duhovi, iz nekog drugog povijesnog doba.

Posljednji tragovi zalaska sunca pružali su se u dugim bakrenim i zlatnim trakama nad posljednjom tamnom linijom mora, koje je djelovalo više crno nego plavo. Ali još mračnija, nasuprot tom odsjaju na zapadu, onuda su prolazila, oštro se ocrtavajući poput likova u pantomimi sjenâ, dva muškarca s trorogim uzdignutim šeširima i mačevima; kao da su se upravo iskrcali s jednog od drvenih Nelsonovih brodova. To nikako nije bila vrsta halucinacije kakve bi prirodno nadošle gospodinu Harkeru, da je bio sklon halucinacijama. On je bio tip čovjeka koji je bio istovremeno i optimističan i znanstven; i vjerojatnije bi bilo da zamisli leteće brodove iz budućnosti nego borbene brodove iz prošlosti. Stoga je vrlo razumno došao do zaključka kako čak i futurist treba vjerovati svojim očima.

Njegov privid nije trajao duže od trenutka. Na drugi pogled, ono što je vidio bilo je neobično, ali ne i nevjerojatno. Dvojica muškaraca koji su hodali jedan iza drugoga pješčanom obalom, pri čemu je jedan bio petnaestak metara iza drugoga, bili su obični suvremeni mornarički časnici; ali mornarički časnici koji su nosili tu, gotovo pretjeranu, potpunu uniformu, koju mornarički časnici nikada ne nose, ako to mogu ikako izbjeći; osim na velikim formalnim zbivanjima, poput kraljevskih posjeta. U čovjeku koji je hodao sprijeda, a koji je izgledao više ili manje nesvjestan onoga koji je hodao iza njega, Harker je odmah prepoznao kukasti nos i šiljastu bradu svoga poslodavca, admirala. Drugi čovjek koji je slijedio admiralov trag, nije mu bio poznat. Ali znao je nešto o okolnostima vezanim uz jedan formalni događaj. Znao je da će admiralov brod, čim uplovi u susjednu luku, službeno posjetiti veliki uglednik; što je, samo po sebi, bilo dovoljno da objasni zašto su časnici bili odjeveni u potpune uniforme. Ali također je poznavao i časnike; u svakom slučaju, admirala. A što je moglo navesti admirala da dođe na obalu tako odjeven, kad bi se mogao zakleti da bi admiral iskoristio i pet slobodnih minuta da se presvuče u civilnu odjeću ili barem u običnu uniformu, bilo je više nego što je njegov tajnik mogao shvatiti. Nekako se činilo da je to zadnja stvar koju bi admiral učinio. To je, doista, još tjednima kasnije ostala jedna od najvećih tajni cijele ove tajanstvene priče. No, bilo kako bilo, obrisi tih fantastičnih svečanih uniformi nasuprot praznom krajoliku, prošaranom trakama tamnog mora i pijeska, nosili su u sebi neki nagovještaj komične opere; i podsjećali promatrača na komičnu operu H. M. S. Pinafore. Drugi lik bio je mnogo osobitiji; pomalo neobičan izgledom, unatoč svojoj pravilnoj poručničkoj uniformi, a još neobičniji po ponašanju. Hodao je na čudno nepravilan i uznemiren način; ponekad brzo, a ponekad sporo; kao da se nije mogao odlučiti želi li prestići admirala ili ne. Admiral je bio prilično gluh i sigurno nije čuo korake iza sebe na pješčanim nanosima; ali koraci iza njega, da ih se pokušalo objasniti na istražiteljski način, potakli bi dvadesetak različitih nagađanja, od pretpostavke da se radi o šepanju, pa sve do pretpostavke da se radi o plesanju. Čovjekovo lice bilo je crnomanjasto, ali i zatamnjeno sjenom, a svako malo njegove bi se oči podigle i zasjale, kao da naglašavaju njegovu uznemirenost. U jednom trenutku je potrčao, a onda se naglo ponovno vratio u razmetljivu sporost i bezbrižnost. A onda je učinio nešto, što po mišljenju gospodina Harkera nijedan normalni mornarički časnik u službi Njegova Britanskog Veličanstva ne bi učinio, čak i kada bi se nalazio u ludnici. Izvukao je svoj mač. Upravo na vrhuncu ovog čudnog događaja, dva lika koja su prolazila, izgubila su se iza rta na obali. Tajnik, koji je zurio u njih, uspio je samo uočiti crnomanjastog stranca, u njegovoj ponovno uspostavljenoj bezbrižnosti, kako odsijeca vrh morske božikovine svojom blistavom oštricom. Sada se činilo, kao da je potpuno zanemario ideju da dostigne drugog muškarca. Ali lice gospodina Harolda Harkera postalo je vrlo zamišljeno; i stajao je tamo neko vrijeme, duboko promišljajući, prije nego što se žustro vratio u unutrašnjost, prema cesti koja je prolazila pokraj ulaza u veliku kuću, i pružala se u dugačkom zavoju prema moru.

Moglo se očekivati, da će se admiral vratiti upravo tom zavojitom cestom uz obalu, s obzirom na smjer kojim se kretao, uz prirodnu pretpostavku da je krenuo prema vlastitoj kući. Put uz pješčanu obalu, ispod golf terena, skretao je u unutrašnjost odmah iza rta i pretvarao se u cestu, koja se vraćala prema Cravenovoj kući. Stoga je tajnik krenuo, sebi svojstvenom žestinom, upravo tom cestom kako bi dočekao svoga pokrovitelja na povratku kući. Ali pokrovitelj se očito nije vraćao kući. Što je bilo još čudnije, ni tajnik se nije vraćao kući; barem ne još mnogo sati; što je bilo dovoljno dugo zakašnjenje da podigne uzbunu i pobudi tajnovitost u Cravenovoj kući.

Iza stupova i palmi te seoske kuće, koja je previše podsjećala na palaču, iščekivanje se postupno mijenjalo u nelagodu. Batler Gryce, krupni, ćudljivi čovjek, nenormalno tih i u svojim odajama i u obavljanju dužnosti, pokazivao je određeni nemir dok se kretao glavnim predvorjem te bi povremeno bacio pogled napolje kroz bočne prozore na verandi, prema bijeloj cesti koja je vodila prema moru. Admiralova sestra Marion, koja se brinula za kuću, imala je bratov kukasti nos, ali je na licu imala prezriviji izraz; bila je rječita, zapravo, prije brbljava, ne bez humora, i spremna na iznenadne ispade, kreštave poput kakadua. Admiralova kćerka Olive bila je tamna, sklona sanjarenju, i u pravilu zamišljeno tiha, možda i sjetna; pa je njezina tetka uglavnom vodila sve razgovore, i to bez ustručavanja. Ali djevojka je imala i dar iznenadnog smijeha, koji je bio vrlo privlačan.

»Ne znam zašto već nisu stigli«, reče starija gospođa. »Poštar mi je izričito rekao, da je vidio admirala kako dolazi obalom; zajedno s onim groznim stvorenjem, Rookom. Zašto ga, za ime svijeta, zovu poručnik Rook ...«

»Možda«, reče sjetna mlada dama, uz trenutnu bistrinu, »možda ga zovu poručnikom zato što i jest poručnik.«

»Ne razumijem zašto ga admiral drži«, frkne njezina tetka, kao da govori o kućnoj pomoćnici. Bila je vrlo ponosna na svoga brata i uvijek ga je zvala admiral; ali njeno poimanje časničkih činova u starijoj službi nije baš bilo točno.

»Pa, Roger Rook jest mrzovoljan i nedruštven i tome slično«, odvrati Olive, »ali naravno, to ga ne bi trebalo sprječavati da bude i sposoban mornar.«

»Mornar!« krikne njezina tetka jednim od svojih iznenađujućih kakadu tonova, »on meni uopće ne djeluje kao mornar. »Djevojka koja je voljela mornara«, kako su običavali pjevati dok sam ja bila mlada ... Samo se sjeti toga! On nije ni veseo, ni slobodan, ni što je već bilo ono treće. Ne pjeva napjeve, niti pleše mornarski ples.«

»Pa«, primijeti njezina nećakinja ozbiljno. »Ni admiral ne pleše baš često mornarski ples.«

»Ma, znaš ti što ja mislim — nije vedar, ni živahan, niti išta«, odgovori starija gospođa. »Ma, čak bi i onaj tajnik bio bolji.«

Olivino prilično tragično lice potpuno se izmijeni jednim od njezinih lijepih i pomlađujućih valova smijeha.

»Sigurna sam da bi gospodin Harker plesao mornarski ples za tebe«, reče, »i rekao bi da je to naučio za pola sata iz knjige s uputama. On uvijek uči takve stvari.«

Odjednom se prestane smijati i pogleda u prilično napeto lice svoje tetke.

»Ne shvaćam zašto gospodin Harker ne dolazi«, doda.

»Baš me briga za gospodina Harkera«, odvrati njezina tetka, ustane i pogleda kroz prozor.

Večernja svjetlost odavno je prešla iz žute u sivu i sada se gotovo pretvarala u bijelu pod širokom mjesečinom, nad prostranim, ravnim obalnim krajolikom; nisu ju prekidali nikakvi oblici, osim skupine iskrivljenog drveća oko jezerca te još dalje u pozadini, prilično bijedne i mračne na obzoru, oronule ribarske pivnice na obali koja je nosila ime Zeleni čovjek. I na cijeloj toj cesti i krajoliku nije bilo nijednog živog bića. Nitko nije vidio lik s uzdignutim šeširom, koji je viđen ranije te večeri kako šeće pokraj mora; ili drugi, još čudniji lik, koji je viđen kako hoda iza prvog. Nitko čak nije vidio ni tajnika koji je vidio njih.

Već je prošla ponoć kad je tajnik napokon banuo unutra i uzbunio cijelu kuću; a njegovo lice, bijelo poput duha, izgledalo je još bljeđe u odnosu na neosjetljivo lice i lik krupnog policijskog inspektora u pozadini. Nekako je to crveno, teško, ravnodušno lice izgledalo više nalik maski zle kobi nego ono blijedo i uznemireno. Vijesti su dvjema ženama bile priopćene s najvećom mogućom obzirnošću i prikrivenošću. A vijest je bila, da je tijelo admirala Cravena bilo izvađeno iz zapuštenog korova i mulja u jezercu ispod drveća; i da se utopio i da je mrtav.

Svatko tko upozna gospodina Harolda Harkera, tajnika, uvidjet će kako će on, s kakvim se god problemom suočio, do jutra biti raspoložen pojaviti se potpuno spreman na mjestu događaja. Odgurao je inspektora, kojega je upoznao noć prije na cesti blizu Zelenog čovjeka, u drugu sobu, zbog osobnog i praktičnog savjetovanja. Ispitivao je inspektora onako kako bi inspektor ispitivao nekakvog prostaka. Ali inspektor Burns bio je ravnodušan tip čovjeka; bio je ili previše glup ili previše pametan da bi zamjerao takve sitnice. Uskoro se pokazalo kako ni u kojem slučaju nije bio tako glup kao što je izgledao; jer je odgovarao na Harkerova gorljiva pitanja na način koji je bio spor, ali metodičan i racionalan.

»Dakle«, reče Harker (glave pune brojnih priručnika s naslovima poput »Postanite istražitelj za deset dana«). »Dakle, pretpostavljam kako se radi o starom trokutu. Nesreća, samoubojstvo ili ubojstvo.«

»Ne vidim kako bi to mogla biti nesreća«, odgovori policajac. »Još se nije ni smračilo, a ono jezerce je pedesetak metara udaljeno od ravne ceste, koju je poznavao kao svoj kućni prag. On ne bi ušao u to jezerce ništa više nego što bi pažljivo legao u lokvu nasred ceste. Što se tiče samoubojstva, prilična je odgovornost nagovijestiti nešto takvo, a i prilično je nevjerojatno. Admiral je bio razborit i uspješan čovjek i zastrašujuće bogat, zapravo, gotovo milijunaš; iako to, naravno, ne dokazuje ništa. Djelovao je prilično normalno i zadovoljno i u privatnom životu; on je zadnja osoba za koju bih posumnjao da će se namjerno utopiti.«

»I tako smo došli«, reče tajnik, snizivši glas s uzbuđenjem, »pretpostavljam da smo došli do treće mogućnosti.«

»Ne bismo se trebali previše žuriti s tim«, reče inspektor, što je zasmetalo Harkera, koji se u svemu jako žurio. »Ali naravno, postoje neke stvari koje bi bilo dobro znati. Bilo bi dobro znati nešto — o njegovom imanju, na primjer. Znate li tko bi ga najvjerojatnije mogao naslijediti? Vi ste njegov osobni tajnik; znate li išta o njegovoj oporuci?«

»Ja mu nisam do te mjere bio osobni tajnik«, odgovori mladić. »Njegovi odvjetnici su gospoda Willis, Hardman i Dyke, tamo u ulici Suttford High; i mislim da je oporuka pod njihovim nadzorom.«

»Onda je bolje da što prije odem do njih«, reče inspektor.

»Hajdemo tamo i učinimo to odmah«, reče nestrpljivi tajnik.

Jednom ili dvaput se nemirno ushodao po sobi, a onda mu padne na pamet nešto drugo.

»Što ste učinili s tijelom, inspektore?« upita.

»Doktor Straker ga upravo sad pregledava u policijskoj postaji. Njegovo izvješće bi trebalo biti gotovo za otprilike sat vremena.«

»Ne može biti gotovo dovoljno brzo«, reče Harker. »Dobili bismo na vremenu kad bismo se sreli s njim kod odvjetnika.« Onda je zastao i njegov žustar ton se naglo promijenio, kao da mu je odjednom neugodno.

»Gledajte«, reče, »ja moram ... mi bi u ovome trenutku morali voditi računa o mladoj dami, sirotoj admiralovoj kćerki, koliko je god moguće. Ona ima neku ideju, koja je možda sasvim besmislena; ali ne bih ju želio razočarati. Želi se savjetovati s jednim prijateljem, koji je trenutno odsjeo u gradu. Čovjek imenom Brown; svećenik ili nekakav župnik — dala mi je njegovu adresu. Ja ne marim previše za svećenike, ni župnike, ali ...«

Inspektor kimne. »Ja ne marim mnogo za svećenike, ni župnike; ali imam veliko povjerenje u oca Browna«, reče. »Slučajno sam zajedno s njim radio na čudnom slučaju u vezi s nekakvim draguljima. On bi trebao biti policajac, a ne župnik.«

»Oh, pa dobro onda«, reče zadihani tajnik dok je napuštao sobu. »Neka onda i on dođe k odvjetniku.«

I tako se zbilo da su, požurivši u susjedni grad susresti se u odvjetničkom uredu s doktorom Strakerom, pronašli oca Browna kako već sjedi tamo, s rukama sklopljenim na svome teškom kišobranu, i ugodno čavrlja s jedinim dostupnim članom tvrtke. Doktor Straker je također stigao, ali očito upravo u tom trenutku, jer je pažljivo stavljao svoje rukavice u svoj cilindar, a svoj cilindar na pokrajnji stol. A blag i vedar izraz svećenikovog, poput mjeseca okruglog lica s naočalama, zajedno s tihim hihotanjem raspoloženog, starog sjedokosog odvjetnika, s kojim je razgovarao, bili su dovoljni da pokažu kako liječnik još uvijek nije otvorio usta i prenio im vijest o smrti.

»Baš je prekrasno jutro«, govorio je otac Brown. »Izgleda da nas je oluja zaobišla. Bilo je nekih velikih crnih oblaka, ali primijetio sam da nije pala nijedna kap kiše.«

»Ni kap«, složi se odvjetnik, igrajući se pisaljkom; on je bio treći partner, gospodin Dyke; »a sad na nebu nema ni oblačka. Dan je kao stvoren za blagdan.« Onda je primijetio novopridošlice i podigao pogled, odloživši pisaljku i ustavši. »Ah, gospodine Harker, kako ste? Čujem da admirala uskoro očekuju kod kuće.« Tada Harker progovori, a glas mu šuplje odjekne u sobi.

»Žao mi je što vam donosimo loše vijesti. Admiral Craven utopio se prije nego što je stigao kući.«

U samom zraku mirnog ureda osjetila se promjena, iako ne i u držanju nepomičnih figura; obojica su zurila u govornika kao da im se šala zaledila na usnama. Obojica su ponovila riječ »utopio« i pogledala jedan u drugoga, a onda opet u čovjeka koji im je vijest donio. A onda je nastala graja puna pitanja.

»Kad se to dogodilo?« upita svećenik.

»Gdje je pronađen?« upita odvjetnik.

»Pronađen je«, reče inspektor, »u onom jezercu pokraj obale, nedaleko od Zelenog čovjeka, a izvučen je iz vode sav prekriven zelenom sluzi i korovom, tako da je bio gotovo neprepoznatljiv. Ali ovdje prisutni doktor Straker ima ... Što nije u redu, oče Brown? Jeste li bolesni?« »Zeleni čovjek«, reče otac Brown, stresavši se. »Tako mi je žao ... ispričavam se što sam se uzrujao.«

»Zbog čega?« upita policajac koji je zurio u njega.

»Zbog toga što je bio prekriven zelenom sluzi, valjda«, reče svećenik, uz potreseni smijeh. A onda doda malo čvršće: »Mislio sam da se možda radilo o morskoj travi.«

Sad su već svi gledali u svećenika, s ne tako neprirodnom sumnjom da je čovjek lud; pa ipak, sljedeće prijelomno iznenađenje nije došlo od njega. Nakon mrtve tišine, liječnik je bio taj koji je progovorio.

Doktor Straker bio je izvanredan čovjek, čak i po izgledu. Bio je vrlo visok i koščat, služben i profesionalan pri odijevanju; no ipak je zadržao modni stil koji teško da je bio poznat još od viktorijanskog doba. Iako relativno mlad, nosio je smeđu bradu, vrlo dugačku, koja se širila preko njegovog sakoa; a u suprotnosti s njom, njegove crte lice, koje su istovremeno bile grube i privlačne, izgledale su neobično blijedo. Njegov dobar izgled također je umanjivalo nešto u njegovim dubokim očima, što nije bila razrokost, već samo naznaka razrokosti. Svi su na njemu primjećivali te osobine, jer je od trenutka kad bi progovorio, ostavljao neopisiv dojam autoriteta. Ali sve što je sada rekao, bilo je:

»Još jedna stvar mora se reći, ako želite čuti detalje o utapanju admirala Cravena.« Nato zamišljeno doda: »Admiral Craven nije se utopio.«

Inspektor se okrene s novom okretnošću i ispali pitanje prema njemu.

»Upravo sam pregledao tijelo«, reče doktor Straker, »i uzrok smrti je ubod kroz srce, i to nekim šiljastim sječivom, poput bodeža. Tek nakon smrti, čak možda nakon malo dužeg vremena, tijelo je skriveno u jezerce.«

Otac Brown promatrao je doktora Strakera vrlo živahnim pogledom, kakav je rijetko upućivao bilo kome; a kad se skupina u uredu počela razilaziti, uspio se pridružiti liječniku radi daljnjeg razgovora, dok su se vraćali niz ulicu. Nije bilo ničega što bi ih dalje zadržavalo, osim nekih službenih pitanja u vezi s oporukom. Nestrpljivost mladog tajnika pomalo je stavljena na iskušenje profesionalnom etiketom starog odvjetnika. Ali potonji je naposljetku bio potaknut, i to više svećenikovom taktičnošću nego autoritetom policajca, suzdržati se od stvaranja tajne tamo gdje tajne uopće nije bilo. Gospodin Dyke priznao je, uz smiješak, da je admiralova oporuka vrlo normalan i uobičajen dokument, kojim sve ostavlja svome jedinom djetetu, kćerki Olive; i da zaista nema posebnog razloga za prikrivanje toga podatka.

Liječnik i svećenik polako su hodali ulicom koja je iz grada vodila u smjeru Cravenove kuće. Harker se zaletio ispred njih sa svom svojom gorljivošću da nekamo stigne; ali dvojica u pozadini bila su više zabavljena raspravom, nego smjerom u kojem su išli. Prilično zagonetnim tonom, visoki se liječnik obratio niskom svećeniku pokraj sebe:

»Dakle, oče Brown, što vi mislite o ovakvoj stvari?«

Otac Brown na trenutak ga je prodorno promatrao, a onda reče:

»Pa, počeo sam razmišljati o jednoj ili dvije stvari; ali moja najveća poteškoća je što sam admirala poznavao samo površno; iako sam nešto češće viđao njegovu kćerku.«

»Admiral je«, reče liječnik, ozbiljnog i nepomičnog lica, » bio tip čovjeka za kojega se govorilo kako nema nijednog neprijatelja na svijetu.«

»Pretpostavljam kako mislite«, odgovori svećenik, »da postoji nešto, što se nije govorilo.«

»Oh, ali to se mene ne tiče«, reče Straker hitro, ali prilično grubo. »Imao je svoje mušice, pretpostavljam. Jednom mi je zaprijetio da će me tužiti zbog neke operacije; ali mislim da je poslije bolje razmislio. Mogu zamisliti da je bio prilično grub sa svojim podređenim.«

Oči oca Browna usredotočile su se na figuru tajnika koji je brzo koračao pred njima; i dok ga je gledao, shvatio je poseban razlog njegove žurbe. Pedesetak metara dalje, admiralova kćerka vukla se cestom prema admiralovoj kući. Tajnik ju je uskoro sustigao te hodao uz nju; a ostatak vremena otac Brown promatrao je tihu dramu dvoje ljudi, okrenutih leđima, dok su nestajali u daljini. Tajnik je očito bio vrlo uzbuđen zbog nečega; ali ako je svećenik i pogodio što je to bilo, zadržao je to za sebe. Kad je stigao do ugla koji je vodio prema liječnikovoj kući, samo je kratko rekao: »Ne znam imate li nam još što za reći.«

»Zašto bih?« odgovori liječnik vrlo oštro; i ode žustrim korakom, ostavivši nejasno što je mislio tim pitanjem — zašto bi imao išta za reći ili zašto bi to rekao.

Otac Brown produžio je dalje sâm, svojim kratkim korakom, prateći dvoje mladih ljudi; ali kad je stigao do ulaza i avenija admiralovog parka, zaustavio ga je čin djevojke, koja se odjednom okrenula i pošla ravno prema njemu; lice joj je bilo neuobičajeno blijedo, dok su joj oči sjale nekim novim i još neimenovanim osjećajem.

»Oče Brown«, reče prigušenim glasom, »moram razgovarati s vama što je prije moguće. Morate me saslušati. Ne vidim drugi izlaz.«

»Ali, svakako«, odvrati on, smireno kao da ga je kakav beskućnik pitao koliko je sati. »Kamo da odemo razgovarati?«

Djevojka ga je nasumce odvela do jedne prilično ruševne sjenice na imanju; pa su sjeli iza zaslona od velikih, rastrganih listova. Započela je smjesta, kao da mora osloboditi svoje osjećaje ili će se onesvijestiti.

»Harold Harker«, reče, »govorio mi je o stvarima. Groznim stvarima.«

Svećenik kimne, a djevojka uzbuđeno nastavi. »O Rogeru Rooku. Znate li za Rogera?«

»Pričali su mi«, odgovori on, »da ga njegovi mornarički drugovi zovu Veseli Roger, zato jer nikada nije veseo; a izgleda kao gusarska lubanja s prekriženim kostima.«

»Nije on uvijek bio takav«, reče Olive prigušenim glasom. »Sigurno mu se dogodilo nešto vrlo čudno. Dobro sam ga poznavala dok smo bili djeca; običavali smo se igrati tamo na pješčanoj obali. Bio je lakomislen i uvijek je govorio kako će postati gusar; usuđujem se reći da je bio poput onih ljudi koji se okrenu kriminalu zbog čitanja senzacionalističkih romana; ali bilo je nečega poetskog u njegovom glumljenju gusara. Tada je zaista bio Veseli Roger. Čini mi se da je bio zadnji dječak koji je održao na životu staru legendu o stvarnom bijegu na more; i na kraju se njegova obitelj morala složiti s time da se pridruži mornarici. Dakle ...«

»Da«, reče otac Brown strpljivo.

»Dakle«, prizna ona, uhvaćena u jednom od rijetkih trenutaka veselosti, »pretpostavljam da se siroti Roger razočarao. Mornarički časnici tako rijetko nose noževe u zubima ili mašu krvavim sabljama i crnim zastavama. Ali to ne objašnjava promjenu u njemu. Samo se ukočio; postao je sumoran i tih, poput hodajućeg mrtvaca. Uvijek me izbjegava; ali to nije važno. Pretpostavljam da ga je slomila neka velika tuga, koja se mene ne tiče. A sada — dakle, ako je istina ono što Harold priča, tuga se je pretvorila, ni više ni manje, nego u ludilo; ili opsjednutost vragom.«

»A što kaže Harold?« upita svećenik.

»Toliko je grozno da jedva mogu izreći«, odgovori ona. »Kune se da je vidio Rogera te noći kako se šulja iza moga oca; oklijeva, a onda izvlači svoj mač ... a liječnik je rekao da je otac uboden čeličnim šiljkom ... ne mogu vjerovati da je Roger Rook imao išta s time. Njegovo durenje i temperament moga oca ponekad bi doveli do svađe; ali što su svađe? Ne mogu baš reći da stajem na stranu starog prijatelja; jer se on ne ponaša prijateljski. Ali ne možete spriječiti da budete uvjereni u neke stvari, čak i ako se radi samo o starom znancu. Pa ipak, Harold se kune da je on ...«

»Čini se da se Harold jako puno kune«, reče otac Brown.

Odjednom nastane tišina; a onda ona reče drugačijim tonom: »Pa, kune se i u druge stvari. Harold Harker me je upravo zaprosio.«

»Trebam li vam čestitati, ili možda njemu?« želio je znati njezin sugovornik.

»Rekla sam mu da mora pričekati. A njemu je teško čekati.« Ponovno ju je uhvatio njezin neprimjereni smisao za humor: »Rekao je da sam njegov ideal i njegova ambicija i tako dalje. Živio je u Americi; ali nekako se toga nikad ne sjetim kad govori o dolarima; samo kad govori o idealima.«

»A ja pretpostavljam«, reče otac Brown vrlo blago, »da zato što se morate odlučiti u vezi Harolda, želite znati istinu o Rogeru.«

Ona se ukočila i namrštila, a onda jednako naglo nasmijala i rekla: »Oh, vi znate i previše.«

»Ja znam vrlo malo, posebno o ovom slučaju«, reče svećenik ozbiljno. »Znam samo tko je ubio vašeg oca.« Ona je naglo ustala te je tako stajala, zureći dolje prema njemu, potpuno blijeda. Otac Brown iskrivi lice i nastavi: »Napravio sam budalu od sebe kad sam prvi put shvatio o kome se radi; dok su se još raspitivali o mjestu gdje je pronađen te nastavili razgovarati o zelenoj sluzi i Zelenom čovjeku.«

Nato i on ustane; stišćući svoj nespretni kišobran s novom odlučnošću, a djevojci se obrati s ponovno uspostavljenom ozbiljnošću.

»Postoji još nešto što znam, a što je ključ svih tih vaših zagonetki; ali to vam još ne ću reći. Pretpostavljam da se radi o lošim vijestima; ali ništa nije toliko loše kao stvari koje ste vi zamišljali.« On zakopča kaput i okrene se prema ulaznoj kapiji. »Posjetit ću tog vašeg gospodina Rooka. U kućici na obali, blizu mjesta gdje ga je gospodin Harker vidio kako šeće. Mislim da tamo živi.« I krene u smjeru plaže. Olive je bila maštovita osoba; možda i previše maštovita, a da bi ju se sa sigurnošću moglo ostaviti da promišlja o takvim naznakama kakve joj je nabacio njezin prijatelj; ali on je bio u priličnoj žurbi da pronađe najbolji lijek za njezina mučna razmišljanja. Tajanstvena veza između prvog šokantnog otkrića oca Browna i razgovora koji je uslijedio o jezercu i motelu, razvlačila joj je maštu u stotinu oblika ružnog simbolizma. Zeleni čovjek postao je duh koji slijedi gnjusnu morsku travu i pod mjesečinom hoda seoskim krajem; znak Zelenog čovjeka postao je ljudski lik koji visi s vješala; a sâmo jezerce postalo je pivnica, mračna, podvodna pivnica za mrtve mornare. Pa ipak, on je izabrao najbržu metodu, kako bi pobijedio njene noćne more, s pojavom zasljepljujućeg danjeg svjetla, koje se činilo tajanstvenijim od noći.

Jer, prije nego je sunce zašlo, nešto se vratilo u njezin život što je još jednom potpuno preokrenulo cijeli njen svijet; nešto, što nije ni znala da želi, dok joj nije bilo iznenada poklonjeno; nešto što je, poput sna, bilo staro i poznato, a ipak je ostalo neshvatljivo i nevjerojatno. Jer, Roger Rook došao je koračajući preko pješčanih nanosa, pa čak i dok je još bio samo točkica u daljini, znala je da se preobrazio; i kako je dolazio sve bliže i bliže, vidjela je da je njegovo tamno lice živo od smijeha i zanosa. Došao je ravno k njoj, kao da se nikada nisu ni rastali te je, uhvativši je za ramena, rekao: »Sada se mogu brinuti za tebe, hvala Bogu.«

Jedva je bila svjesna što mu je odgovorila; ali čula je samu sebe kako ga uzbuđeno ispituje zašto djeluje tako promijenjeno i tako sretno.

»Zato što i jesam sretan«, odgovori on. »Čuo sam loše vijesti.«

Sve strane kojih se to ticalo, uključujući i neke kojih se to baš i nije ticalo, okupile su se na vrtnoj stazi što je vodila prema Cravenovoj kući, kako bi čuli formalnosti, ovaj puta zaista službeno, odvjetnikovog čitanja oporuke; kao i vjerojatni, ali i praktičniji, produžetak u kojem će ih odvjetnik savjetovati kako postupati u nastaloj krizi. Osim sjedokosog odvjetnika osobno, naoružanog dokumentom oporuke, tamo je bio inspektor, naoružan s više izravnog autoriteta vezanog uz zločin, kao i poručnik Rook, koji nije skrivao pažnju prema dami; neki su bili prilično zbunjeni vidjevši visoki liječnikov lik, neki su se malo nasmiješili vidjevši zdepasti lik svećenika. Gospodin Harker je, poput letećeg Merkura, doletio do ulaznih vrata kako bi ih dočekao, poveo ih do travnjaka, a onda ponovno odjurio pripremiti primanje. Rekao je da će se vratiti za tren; i svatko tko je promatrao njegovu iznimnu energiju, mogao je to i povjerovati; ali, zasad su bili ostavljeni na travnjaku izvan kuće.

»Podsjeća me na osobu koja izvodi optrčavanje u kriketu«, reče poručnik.

»Taj mladić«, reče odvjetnik, »prilično je razdražen što se zakon ne može kretati jednako brzo kao on. Srećom, gospođica Craven razumije naše profesionalne poteškoće i zastoje. Ljubazno me je uvjerila kako još uvijek ima povjerenja u moju sporost.«

»Ja bih želio«, reče liječnik odjednom, »imati toliko povjerenja u njegovu brzinu.«

»Zašto, kako to mislite?« upita Rook, podigavši obrve; »zar mislite da je Harker prebrz?«

»I prebrz i prespor«, reče doktor Straker, na svoj tajnoviti način. »Znam za barem jednu priliku kad nije bio tako brz. Zašto se motao gotovo pola noći pokraj jezerca i Zelenog čovjeka, prije nego je došao inspektor i pronašao tijelo? Zašto se susreo s inspektorom? Zašto bi očekivao da će se susresti s inspektorom ispred Zelenog čovjeka?«

»Ne razumijem vas«, reče Rook. »Želite reći da Harker nije govorio istinu?«

Doktor Straker je šutio. Sjedokosi odvjetnik nasmijao se u jako dobrom raspoloženju. »Ne mogu reći ništa ozbiljnije protiv tog mladića«, reče, »od toga da je napravio hitar i hvalevrijedan pokušaj da me nauči mome vlastitom poslu.«

»Kad smo već kod toga, pokušao je i mene naučiti mome poslu«, reče inspektor, koji se upravo pridružio skupini ispred kuće. »Ali to nije važno. Ako doktor Straker želi nešto reći sa svojim nagovještajima, onda su oni važni. Moram vas zamoliti da govorite otvoreno, doktore. Mogla bi mi biti dužnost da ga odmah ispitam.«

»Pa evo, on upravo dolazi«, reče Rook, kad se hitra figura tajnika još jednom pojavila na ulaznim vratima.

U tome je trenutku, otac Brown, koji je bio tih i neprimjetan na začelju povorke, sve jako zaprepastio; možda posebno one koji su ga poznavali. Ne samo da je ubrzanim korakom otišao naprijed, već se okrenuo prema cijeloj skupini s oštrim i gotovo prijetećim izrazom na licu, poput narednika koji želi zaustaviti svoje vojnike.

»Stanite!« reče gotovo strogo. »Svima se ispričavam; ali apsolutno je nužno da ja prvi razgovaram s gospodinom Harkerom. Moram mu reći nešto što znam; a ne mislim da to itko drugi zna; nešto što on mora čuti. To bi moglo spriječiti vrlo tragičan nesporazum s jednom osobom, koji bi se mogao dogoditi kasnije.«

»Što, za ime svijeta, mislite s tim?« upita stari odvjetnik Dyke.

»Mislim na loše vijesti«, reče otac Brown.

»Ma, što da kažem«, započne inspektor ozlojeđeno; a onda odjednom uhvati svećenikov pogled i sjeti se čudnih stvari koje je vidio u nekim drugim vremenima. »No, da se radi o bilo kome drugom na svijetu, osim vas, rekao bih ...«

Ali otac Brown ga više nije čuo, i trenutak kasnije bio je udubljen u razgovor s Harkerom na verandi. Šetali su zajedno, gore-dolje, po nekoliko koraka, a onda su nestali u tamnoj unutrašnjosti. Nakon, otprilike, dvanaest minuta, otac Brown je sâm izašao van.

Na njihovo iznenađenje, nije pokazivao namjeru ponovno ulaziti u kuću, i to sad kad su svi ostali bili spremni ući. Bacio se na trošni stolac u lišćem zaklonjenoj sjenici, i dok je povorka nestajala kroz ulazna vrata, zapalio je lulu i nastavio zuriti u dugačke, potrgane listove iznad svoje glave i slušati ptice. Nije bilo čovjeka koji bi s više zadovoljstva uživao u tome, da ne radi ništa.

Kako se činilo, bio je u oblaku dima i odsutnom sanjarenju, kad su se prednja vrata još jednom s treskom otvorila, a dva ili tri lika izašla van navrat-nanos, trčeći prema njemu, pri čemu su kćerka iz kuće i njezin mladi obožavatelj, gospodin Rook, lako pobijedili u toj utrci. Lica su im sjala od zaprepaštenja, a lice inspektora Burnsa, koji je malo teže koračao za njima, poput slona koji potresa cijeli vrt, također je gorjelo od ogorčenja.

»Što to sve može značiti?« zavapi Olive, zastavši kako bi došla do daha. »Otišao je!«

»Zbrisao!« reče poručnik eksplozivno. »Harker je upravo uspio spakirati kovčeg i zbrisati! Jednostavno je otišao kroz stražnja vrata i preko vrtnog zida, Bog zna kamo. Što ste mu rekli?«

»Ne budite smiješni!« reče Olive, sa zabrinutijim izrazom lica. »Naravno da ste mu rekli da ste ga prozreli i sada je zbrisao. Nikad ne bih pomislila da je tako zao.«

»Dakle!« dahne inspektor, naglo se umiješavši. »Što ste sad učinili? Zašto ste me tako iznevjerili?«

»Dakle«, ponovi otac Brown, »a što sam to učinio?«

»Pustili ste ubojicu da pobjegne«, krikne Burns, s takvom odlučnošću, da je odjeknulo poput groma u tihom vrtu; »pomogli ste ubojici da pobjegne. Kao budala sam vam dopustio da ga upozorite; i sad je već kilometrima daleko.«

»Istina, pomogao sam već u životu nekim ubojicama«, reče otac Brown; a onda doda, pažljivo naglasivši, »naravno, valjda shvaćate, nisam im pomogao da počine ubojstvo.«

»Ali cijelo ste vrijeme znali«, ustrajala je Olive. »Od samoga ste početka pogodili, kako je to morao biti on. Na to ste mislili kada ste rekli kako su vas uznemirile činjenice vezane uz pronalazak tijela. Na to je i doktor mislio kada je rekao kako moga oca vjerojatno nije volio njegov podređeni.«

»Zbog toga vam prigovaram«, reče policajac ogorčeno. »Već ste onda znali da je on ...«

»Čak i onda ste znali«, ustrajala je Olive, »da je ubojica ...«

Otac Brown ozbiljno kimne. »Da«, reče. »Čak i onda sam znao da je ubojica stari Dyke.«

»Tko?« ponovi inspektor i zastane, u mrtvoj tišini, isprekidanoj jedino povremenim ptičjim pjevom.

»Mislim na gospodina Dykea, odvjetnika«, objasni otac Brown, kao netko tko objašnjava osnove djeci u školi. »Onaj gospodin sijede kose koji bi, navodno, trebao pročitati oporuku.«

Svi su stajali poput kipova i zurili u njega, dok je on pažljivo ponovno podigao svoju lulu i kresnuo šibicu. Najzad je Burns oporavio svoje vokalne sposobnosti te je razbio mučnu tišinu gotovo divljačkim naporom.

»Ali, za ime Božje, zašto?«

»Ah, zašto?« reče svećenik i zamišljeno ustane, pućkajući lulu. »Što se tiče toga, zašto je to učinio ... Pa, pretpostavljam kako je došlo vrijeme da vam otkrijem, ili barem onima među vama koji ne znaju, činjenicu koja je ključna u ovom cijelom događaju. Radi se o velikoj nevolji; a radi se i o velikom zločinu; ali se ne radi o ubojstvu admirala Cravena.«

Pogledao je Olive u lice i rekao vrlo ozbiljno: »Reći ću vam loše vijesti izravno i u nekoliko riječi; jer mislim da ste dovoljno hrabri, a možda i dovoljno sretni, da to dobro podnesete. Vi imate priliku, a mislim i snagu, da postanete velika žena. Vi niste velika nasljednica.«

Usred tišine koja je uslijedila, on je bio taj koji je nastavio objašnjavati.

»Većeg dijela novca vašega oca, nažalost, više nema. Istopile su ga financijske vještine sjedokosog gospodina imenom Dyke, koji je (žao mi je što to moram reći) prevarant. Admiral Craven ubijen je, kako ne bi govorio o načinu na koji je bio prevaren. Činjenica da je on bio uništen, a vi razbaštinjeni, jedini je jednostavan trag, ne samo za rješenje ubojstva, nego i svih ostalih tajni u ovome slučaju.« Pućnuo je lulu još jednom ili dvaput te nastavio.

»Rekao sam gospodinu Rooku da ste razbaštinjeni i on je požurio k vama, kako bi vam pomogao. Gospodin Rook je prilično iznimna osoba.«

»Ma, prestanite«, reče gospodin Rook pomalo neprijateljski.

»Gospodin Rook je čudovište«, reče otac Brown s mirnoćom znanstvenika. »On je anakronizam, atavizam, preživjela zvijer iz kamenog doba. Ako postoji ijedno barbarsko praznovjerje za koje svi vjerujemo da je u današnje vrijeme izumrlo i mrtvo, to je ideja o časti i neovisnosti. A opet, s tolikim sam se već mrtvim praznovjerjima spetljao. Gospodin Rook je izumrla životinja. On je plesiosaur. Nije htio živjeti na račun svoje žene, niti imati ženu koja bi ga zvala lovcem na bogatstvo. Zato se durio na groteskan način, a povratio se u život tek kada sam mu priopćio dobre vijesti — da ste vi uništeni. Želio je raditi za svoju ženu, a ne da ona njega uzdržava. Odvratno, zar ne? Okrenimo se sada vedrijoj temi, gospodinu Harkeru.«

»Gospodinu Harkeru sam rekao da ste razbaštinjeni i on je pobjegao u panici. Nemojte biti prestrogi s gospodinom Harkerom. Doživio je on i bolja i lošija oduševljenja; ali sve ih je pomiješao. Nema ničeg lošeg u tome da čovjek ima ambicije; ali on je imao ambicije i nazivao ih je idealima. Stari osjećaj za čast naučio je ljude da propituju uspjeh; da kažu, »Ovo je korist; a moglo bi biti i mito.« Nova, devet puta prokleta, besmislica o uspjehu poučava ljude da izjednačavaju dobrobit sa zarađivanjem novca. I to je sve što nije bilo u redu s njim; u svakom drugom smislu on je bio sasvim dobar momak, i postoje tisuće takvih poput njega. I gledanje u zvijezde i napredovanje u svijetu, sve su to oblici uzdignuća. Oženiti se dobrom ženom i oženiti se bogatom ženom, sve je to uspjeh. Ali on nije bio cinični nitkov; jer u tome slučaju bi se jednostavno vratio i napustio vas ili vas povrijedio, ovisno o situaciji. Nije se mogao suočiti s vama; dok ste bili ovdje, polovica njegovog slomljenog ideala i dalje je postojala.«

»Ja nisam otkrio istinu admiralu; ali netko jest. Vijesti su nekako došle do njega, tijekom posljednje velike parade na palubi, o tome kako ga je njegov obiteljski odvjetnik prevario. Tako se strašno uzbudio i naljutio, da je učinio ono što pri zdravoj pameti nikada ne bi učinio; došao je ravno na kopno, u svome podignutom šeširu i sa zlatnim lancem, kako bi uhvatio kriminalca; javio je u policijsku stanicu, i zato se inspektor motao oko Zelenog čovjeka. Poručnik Rook ga je slijedio na obalu jer je posumnjao na neke obiteljske nevolje te se napola nadao da će moći pomoći i popraviti stvar. Zbog toga je i oklijevao. A što se tiče njegovog isukavanja mača, kada je zaostao i mislio da je sâm, to je sve pitanje mašte. On je bio romantična osoba koja sanja o mačevima i bijegu na more; a našao se u službi gdje mu čak nije bilo dopušteno nositi mač, osim možda jednom u tri godine. Mislio je, da je posve sâm, tamo na pješčanoj obali, na kojoj se igrao kao dječak. A ako ne razumijete što je učinio, mogu samo reći, poput Stevensona, »vi nikada ne ćete postati gusar«. Također, nikada ne ćete biti pjesnik; a nikad niste bili ni dječak.«

»Ja nisam bila«, odgovori Olive ozbiljno, »pa ipak mislim da razumijem.«

»Gotovo svaki muškarac«, nastavi svećenik sa smiješkom, »igrat će se bilo čime što ima oblik mača ili bodeža, čak i ako se radi o nožu za papir. Zato mi je bilo tako čudno, što odvjetnik to nije uradio.«

»Kako to mislite?« upita Burns, »što nije uradio?«

»Pa, niste li primijetili«, odgovori Brown, »na onom prvom sastanku u uredu, odvjetnik se igrao olovkom, a ne nožem za papir; iako je imao prekrasan, sjajan, čelični nož za papir s uzorkom kakav se može naći na bodežima? Pisaljke su bile prašne i zamrljane tintom; ali nož je bio upravo očišćen. Ali on se nije njime igrao. I ubojice imaju granice ironije.«

Nakon tišine, inspektor reče, poput nekoga tko se probudio iz sna: »Gledajte ... ne znam gdje mi je glava, a gdje su mi noge; ne znam mislite li da ste došli do kraja; ali ja još nisam stigao ni na početak. Odakle vam sve to o odvjetniku? Zbog čega ste krenuli tim tragom?« Otac Brown se nasmije, kratko i neveselo.

»Ubojica se poskliznuo već na početku«, reče, »i ne razumijem kako nitko drugi to nije primijetio. Kad ste donijeli prve vijesti o smrti u odvjetnikov ured, nitko tamo nije trebao ništa znati, osim da se admirala očekuje kod kuće. Kad ste rekli da se utopio, upitao sam kad se to dogodilo, a gospodin Dyke je pitao gdje je tijelo pronađeno.«

Zastao je na trenutak isprazniti lulu te zamišljeno završio: »Kad vam netko kaže da se mornar, koji se vraća s mora, utopio, prirodno je pretpostaviti da se utopio na moru. U svakom slučaju, dopustiti mogućnost da se utopio na moru. Da je pao s palube ili se potopio s brodom ili je »tijelo predao dubini«, ne bi bilo razloga očekivati da će njegovo tijelo uopće biti pronađeno. U trenutku kad je čovjek upitao gdje je tijelo pronađeno, bio sam siguran da zna gdje je pronađeno. Jer, on ga je tamo stavio. Nitko osim ubojice ne bi pomislio na nešto tako nevjerojatno, kao što je utapanje mornara u jezercu nekoliko stotina metara udaljenom od mora. Zato sam odjednom osjetio mučninu i, usuđujem se reći, pozelenio; pozelenio poput Zelenog čovjeka. Nikada se ne ću naviknuti na iznenadni osjećaj da sjedim pokraj ubojice. Pa sam to morao potisnuti govoreći u prispodobama; no ta je prispodoba ipak nešto značila. Rekao sam da je tijelo bilo prekriveno zelenom sluzi, ali da je to jednako tako mogla biti i morska trava.«

Sretna je okolnost, da tragedija nikada ne može ubiti komediju, te da to dvoje može opstati jedno pored drugoga; i da su, dok je jedini aktivni partner tvrtke Willis, Hardman i Dyke, pucao sebi u glavu kada je inspektor ušao u njegovu kuću kako bi ga uhitio, Olive i Roger te večeri dozivali jedno drugo na pješčanoj obali, kao što su to činili dok su bili djeca.