Razmatranje o Knjizi o Jobu

Knjiga o Jobu među ostalim knjigama Staroga zavjeta predstavlja i filozofsku zagonetku i povijesnu zagonetku.

Ilijadu je možda napisao jedan čovjek. Možda ju je napisalo stotinu ljudi. Ali sjetimo se da je bilo više jedinstva u tim vremenima u stotinu ljudi nego što ga danas ima u jednom čovjeku. Tada je grad bio poput jednog čovjeka. Sada je jedan čovjek poput grada u građanskom ratu.

... ideja Starog zavjeta bila je u puno većoj mjeri ono što bismo mogli nazvati zdravorazumskom idejom, da je snaga snaga, da je lukavost lukavost, da je svjetovni uspjeh svjetovni uspjeh te da Jahve koristi te pojave za Svoj vlastiti konačni cilj, jednako kao što koristi i prirodne sile ili fizikalne elemente.

Središnja ideja velikog dijela Starog zavjeta mogla bi se nazvati idejom Božje usamljenosti. Bog nije jedini glavni lik Staroga zavjeta; Bog je, strogo govoreći, jedini lik u Starome zavjetu.

Svi patrijarsi i proroci samo su Njegovo oruđe ili oružje; jer Gospod je ratnik. On Jošuu koristi kao sjekiru, ili Mojsija kao metar. Za Njega je Samson tek mač, a Izaija truba.

Od junaka Starog zavjeta ne očekuje se da ima prirodu jednaku Bogu, ništa više nego što se od pile ili čekića očekuje da budu jednakog oblika kao drvodjelja.

... osnovno obilježje ostaje; osjećaj da je Bog ne samo snažniji od čovjeka, da je Bog ne samo tajanstveniji od čovjeka, već da On namjerava više, da On zna bolje što radi, da mi, u usporedbi s Njim, posjedujemo nešto one neodređenosti, nerazumnosti i skitništva svojstvenih zvijerima koje iščezavaju.

Knjiga o Jobu nedvojbeno stoji sama, jer Knjiga o Jobu nedvojbeno postavlja pitanje, ''Ali koja je Božja svrha? Je li vrijedna žrtve čak i naše bijedne ljudskosti?

.. filozofija je ili vječna ili nije filozofija. Moderna navika govorenja, "To je moje mišljenje, ali možda griješim," posve je nerazumna. Ako kažem da možda griješim, onda kažem da to nije moje mišljenje.

Prva od intelektualnih ljepota Knjige o Jobu je u tome što je sva zaokupljena čežnjom za spoznajom stvarnosti; čežnjom za spoznajom što stvarno jeste, a ne samo što se čini.

Job ni u kojem smislu ne gleda život na turoban način. Ako željeti biti sretan te biti posve spreman za sreću znači biti optimist, Job je optimist. On je zbunjeni optimist; on je ogorčeni optimist; on je bijesni i uvrijeđeni optimist. On želi da se svemir opravda, ne stoga što ga želi razotkriti, već stoga što ga stvarno želi opravdati.

Suočavajući se s arogantnom osobom koja izražava sumnju, nije prava metoda reći joj neka prestane sumnjati. Prilično je ispravna metoda reći joj neka nastavi sumnjati, neka sumnja još malo više, neka svakoga dana posumnja u novije i luđe pojave u svemiru, sve dok napokon, potaknuta nekim neobičnim prosvjetljenjem, ne počne sumnjati u samu sebe.

Božje odbijanje da objasni Svoj plan samo je po sebi plameni nagovještaj Njegovog plana. Božje zagonetke pružaju veće zadovoljstvo nego ljudska rješenja.

Bog, u biti, kaže, da ako postoji jedna krasna stvar u vezi svijeta, kada su u pitanju ljudi, to je da ga se ne može objasniti. On ustraje na neobjašnjivosti svega ...

Da trgne čovjeka, Bog na trenutak postaje bogohulnik; moglo bi se skoro reći da Bog na trenutak postaje ateist.

Stvoritelj svih stvari začuđen je stvarima koje je On sam stvorio.

Umjesto da Jobu dokaže da je svijet moguće objasniti, On ustraje na tome da je svijet znatno neobičniji nego što je Job ikada i pomišljao.

Pjesma o Rolandu uspijeva izraziti ideju da kršćanstvo svojim junacima nameće paradoks: paradoks silne poniznosti kada je riječ o njihovim grijesima, povezane sa silnom žestinom kada je riječ o njihovim idejama.

Tu, u toj Knjizi, zapravo se postavlja pitanje kažnjava li Bog bez iznimke poroke zemaljskom kaznom, i nagrađuje li bez iznimke vrlinu zemaljskim blagostanjem.

Jer, kada ljudi jednom počnu vjerovati da je blagostanje nagrada za vrlinu, njihova je sljedeća nesreća očigledna. Ako blagostanje gledamo kao nagradu za vrlinu, onda ćemo ju smatrati pokazateljem vrline. Ljudi će odustati od teškog zadatka da dobre ljude učine uspješnima. Prigrlit će lakši zadatak prepoznavanja uspješnih ljudi kao dobrih.

Jobu nije rečeno da su njegove nevolje posljedica njegovih grijeha ni da su one dio ikakvog plana za njegovo poboljšanje. Ali u prologu vidimo Joba na mukama, ne stoga što je bio najgori od svih ljudi, već stoga što je bio najbolji.

Nema potrebe da kažem kako u najslobodnijem i najfilozofskijem smislu u Starome zavjetu postoji jedan lik koji je uistinu simbol; niti da kažem što je prorečeno u Jobovim ranama.