Naslov: Optuženik
Naslov originala: The Defendant (1901.)
Prevoditelj: dr. sc. Zrinka Dragun
Nakladnik: Ognjište, Zagreb
Godina izdanja: studeni, 2021.
Uvez: tvrdi
Broj stranica: 120
Format: 15 x 21 cm
Cijena: 126,00 kuna
Ova knjiga iznimno je šarmantna kolekcija od 16 eseja u kojoj G. K. Chesterton unosi svoju dobro poznatu toplinu, duhovitost i zaigranost u obranu tema poput heraldike i poniznosti, kostura i slenga, šund romana i domoljublja.
Naslovi eseja:
- Obrana jeftinih romana
- Obrana brzopletih zavjeta
- Obrana kostura
- Obrana publiciteta
- Obrana bezumlja
- Obrana planeta
- Obrana porculanskih pastirica
- Obrana korisnih informacija
- Obrana heraldike
- Obrana ružnoće
- Obrana farse
- Obrana poniznosti
- Obrana slenga
- Obrana obožavanja beba
- Obrana detektivskih priča
- Obrana domoljublja
… prvi prijevod na hrvatski jezik …
Citati iz knjige:
Idealna slika zdravlja i sreće svakako bi trebala postojati u svakome zanimanju, a njena udaljenost od stvarnosti nije jedino važno pitanje. Nitko ne pretpostavlja da je gomila tradicionalnih zamisli o dužnosti i slavi uvijek održiva, na primjer, u mislima vojnika ili liječnika; da Bitka kod Waterlooa stvarno navodi vojnika da uživa u prljanju svojih hlača glinom, ili da 'zdravlje ljudskoga roda' ublažava trenutni izbor riječi liječnika kada ga dignu iz kreveta u dva sata ujutro. Ali iako nikakav ideal ne poništava ružne napore i potankosti nijednoga poziva, taj ideal, u slučaju vojnika i liječnika, doista nedvojbeno postoji u pozadini i čini te napore u cijelosti vrijednima. Ozbiljna je nevolja što takav ideal ne postoji u slučaju velikog broja časnih zanimanja i zanata o kojima ovisi postojanje modernoga grada. Šteta je što trenutno razmišljanje i osjećaji ne nude ništa poput stare ideje svetaca zaštitnika. Kada bi nudili, postojao bi svetac zaštitnik vodoinstalatera, i to bi samo po sebi bilo revolucija, jer bi prisililo svakog pojedinog zanatliju da povjeruje kako je nekoć postojalo savršeno biće koje je doista popravljalo vodovodne cijevi.
Očaranost djecom leži u ovome: što su sa svakim od njih sve stvari iznova načinjene i svemir ponovno podvrgnut iskušavanju. Dok hodamo ulicama i pod sobom vidimo te dražesne loptaste glave, tri puta prevelike za tijelo, a što je obilježje tih ljudskih gljiva, trebali bismo se uvijek prvenstveno prisjetiti kako se unutar svake od tih glava nalazi novi svemir, jednako nov kao što je bio sedmoga dana stvaranja. U svakoj od tih sfera novi je sustav zvijezda, nova trava, novi gradovi, nova mora.
Onoga trenutka kada razbijemo čaroliju konvencionalne ljepote, posvuda nas očekuje milijun lijepih lica, kao i milijun predivnih duša.
Puko gramatičko značenje riječi 'mučenik' jednim udarcem razbija na komadiće cijelu zamisao o privatnosti dobrote. Kršćanska mučeništva bila su više od javnog prikazivanja: bila su reklama. U naše vrijeme, nova teorija o duhovnoj profinjenosti zahtijevala bi da se to promijeni. Dopustila bi Kristu da bude razapet, ako je to nužno za Njegovu Božansku prirodu, ali bi u ime dobrog ukusa pitala zašto On ne bi mogao biti razapet u privatnoj sobi. Proglasila bi da je čin mučenika u kojemu ga lavovi trgaju na komade vulgaran i senzacionalistički, iako, naravno, ne bi zamjerala da ga lav rastrga na komade u njegovom vlastitom salonu pred krugom stvarno bliskih prijatelja.
Zbog same činjenice da su djeca mala, moguće nam je promatrati ih kao čuda; kao da se suočavamo s novom rasom, koju je moguće vidjeti jedino kroz mikroskop. Sumnjam kako itko s imalo nježnosti ili maštovitosti može ugledati ruku djeteta i ne biti njome barem malo uplašen. Strašno je pomisliti na temeljnu ljudsku energiju koja pokreće nešto tako sićušno; to je jednako kao zamisliti da bi ljudska priroda mogla živjeti u leptirovom krilu ili u listu stabla.
Ispravno govoreći, naravno, javni bi spomenik morao biti pompozan. Pompa je njegova prava svrha; bilo bi besmisleno imati stupove i piramide koji se sramežljivo skrivaju u nekom udaljenom kutku, poput ljubičica u proljetnim šumama. A javni nas spomenici mogu u toj stvari poučiti velikoj i nužno potrebnoj lekciji. Junaštvo i milosrđe i veliki zanosi morali bi biti u puno većoj mjeri javni nego što trenutno jesu. Mi smo u današnje vrijeme previše skloni počiniti grijeh straha i nazvati ga vrlinom poštovanja. Zaboravili smo staru i zdravu moralnost iz Knjige mudrih izreka, 'Mudrost glasno uzvikuje na ulici; na trgovima diže svoj glas.
Čin branjenja bilo koje temeljne vrline u današnje vrijeme ima svu opojnost poroka. Moralne istine toliko su osporavane da su počele blistati poput tolikih sjajnih paradoksa. A napose (u ovo doba egoističnog idealizma) ima nečega neizrecivo boemskog u onome tko brani poniznost.
Mi smo djeca svjetlosti, a upravo mi sjedimo u tami. Ako nam bude suđeno, neće to biti zbog pukog intelektualnog prijestupa jer smo propustili cijeniti druge narode, već zbog vrhovnog duhovnog prijestupa jer smo propustili cijeniti sebe.
Ti si svijet objesio o ništa,' rekao je autor Knjige o Jobu, i u toj rečenici napisao cijelu zaprepašćujuću poeziju moderne astronomije. Osjećaj dragocjenosti i krhkosti svemira, osjećaj prebivanja u udubini dlana, osjećaj je koji okrugla i kotrljajuća Zemlja pruža u njegovom najuzbudljivijem obliku. Ravna Zemlja g. Wardlawa Scotta bila bi pravi teritorij za bezbrižnog ateista.
Uzrok koji danas onemogućava sav napredak fini je skepticizam koji šapće u milijune ušiju da stvari nisu dovoljno dobre da bi ih vrijedilo poboljšati. Ako je svijet dobar, mi smo revolucionari, ako je svijet loš, moramo biti konzervativci. Ovi eseji, neuspješni, kakvi već jesu, ako ih promatramo kao ozbiljnu književnost, ipak su etički iskreni, jer im je namjera podsjetiti ljude da stvari moramo prvo voljeti, a tek onda popravljati.
Postoji put od oka do srca koji ne prolazi kroz razum.
Imam, s pravom ili ne, ideju o glavnom uzroku sklonosti tim beznačajnostima u engleskom domoljublju današnjice, i pokušat ću ju protumačiti. Općenito se može uzeti da čovjek voli svoje podrijetlo i okoliš, i da će pronaći nešto u njemu što može veličati; ali, je li to nešto najhvalevrjednije ili nije, ovisit će o čovjekovoj upućenosti u činjenice. Da je, recimo, Thackerayev sin bio odgojen u neznanju o slavi i geniju svoga oca, nije nemoguće da bi se ponosio činjenicom da mu je otac bio visok preko sto osamdeset centimetara. Čini mi se kako smo mi, kao nacija, upravo u položaju toga hipotetskog Thackerayevog djeteta. Pribjegavamo besramnim i neozbiljnim stvarima u našem domoljublju iz jednostavnog razloga. Mi smo jedini ljudi na svijetu koji u djetinjstvu nisu poučavani o svojoj vlastitoj književnosti i svojoj vlastitoj povijesti.Mi smo, kao narod, u istinski izvanrednom stanju nepoznavanja svojih vlastitih vrlina.