Napoleon od Notting Hilla

Napoleon

Naslov: Napoleon od Notting Hilla
Naslov originala: The Napoleon of Notting Hill (1904.)
Ilustracije: Walford Graham Robertson (1904.)
Prevoditelj: dr. sc. Zrinka Dragun
Nakladnik: Ognjište, Zagreb
Godina izdanja: travanj, 2016. (prvo izdanje), siječanj, 2018. (drugo izdanje)
Uvez: tvrdi
Broj stranica: 196
Format: 15 x 21 cm
Cijena: 105,00 kuna (besplatna dostava RH)

KUPI KNJIGU

Chestertonov prvi i najbolji roman, napisan 1904. godine, zamišlja društvo budućnosti, koje pisac postavlja u 1984. godinu, a koje se ne razlikuje previše od Engleske njegovog vremena, jer prema njegovim riječima, ljudi »varaju proroke« prošlih vremena jednostavno ne napredujući.

U romanu, osamdeset godina u budućnosti, demokracija je mrtva. Oni koji su najsposobniji voditi naciju, ne žele tu odgovornost. A obični ljudi su toliko ravnodušni prema svemu, da propuštaju kvalificirane kandidate u zamjenu za sustav slučajnog odabira, kojim biraju kralja, kao svoga »univerzalnog tajnika«. Globalizacija, nesputani kapitalizam i sitničavi ratovi posve su objedinili kulture u jednu »kozmopolitsku civilizaciju«, koja je zadržala jako malo od jedinstvenih značajki pojedinih naroda.

»Napoleon od Notting Hilla Gilberta Keitha Chestertona roman je koji poziva na novu vrstu ludila: ludila ostajanja duhovno zdravim u svijetu koji je skrenuo pameću.«

(Sean Fitzpatrick, 2015.)


… prvi prijevod na hrvatski jezik …

Citati iz knjige:

Zanimljivosti o knjizi Napoleon od Notting Hilla koju je napisao Gilbert Keith Chesterton: Radnja romana Napoleon od Notting Hilla Gilberta Keitha Chestertona, napisanog 1904. godine, započinje u gotovo nepromijenjenom Londonu 1984. godine. Iako je radnja romana smještena 80 godina u budućnost, zapravo je smještena u alternativnu stvarnost vremena u kojemu je sam Chesterton živio, bez tehnološkog napretka i promjena u klasnom sustavu ili stavovima. Chesterton priču izgrađuje na ideji o bezličnoj vladi, koja je sasvim zadovoljna upravljanjem državom pomoću nasumce izabranog kralja, koji predstavlja samo figuru. Utjecaj: Poznato je, da se je Michael Collins, vođa Uskršnjeg ustanka za irsku neovisnost od britanske vlasti, divio ovoj knjizi. Postoje i nagađanja kako je godina u kojoj započinje radnja romana Napoleon od Notting Hilla potaknula odabir godine za radnju romana Georgea Orwella 1984. Roman Napoleon od Notting Hilla citiran je i na početku romana Neila Gaimana Neverwhere. Poznati SF i fantasy pisac Neil Gaiman veliki je Chestertonov poklonik te je nadahnuće za svoj roman Neverwhere i istoimenu BBC-jevu seriju pronašao u Chestertonovom romanu "Napoleon od Notting Hilla". Opisao je to sljedećim riječima: "Sve je počelo s Londonom. Ne sa stvarnim Londonom, ne zapravo, već s verzijom Londona o kojoj sam čitao u Napoleonu od Notting Hilla. Chestertonov ludi kralj Auberon (je li doista lud?) govori o londonskim lokacijama kao o mističnim i magičnim mjestima, izmišljajući povijest u hodu. Bilo je to uzbudljivo i smiješno, i zbog toga su imena londonskih četvrti djelovala čarobno." I Napoleon od Notting Hilla, kao i Chestertonov Čovjek koji je bio četvrtak spominju se u video igrici iz 2000. godine, Deus Ex.


Napoleon od Notting Hilla predstavlja ravnotežu između neshvaćanja ničega ozbiljno i shvaćanja svega preozbiljno, a ravnoteža je katolička. To je ravnoteža Don Quijotea i Sancha Panse. Katolici moraju stajati između dviju krajnosti: prevelike žestine i prevelike ravnodušnosti, jer katolička vjera nije ni stroga, niti neosjetljiva. Ona je radosna, a radost je osobina koja zahtijeva u jednakoj mjeri ozbiljnost i veselost. Katolici se moraju šaliti, a zatim iskreno zahvaliti Bogu za šalu. To je Chestertonova vizija kršćanstva: kršćani koje pokreće usporednost vjere i razuma, smisla i besmisla, neba i zemlje, Boga i čovjeka. Jedinstvo ljubavi i smijeha okrunjeno je u Bogu, a onaj tko teži u Njemu živjeti mora čuvati ono što je bilo zanemareno, slaviti čuda u svijetu u kojemu su čuda stavljena izvan zakona, pa čak i biti luđak samo zato da bi mogao biti katolik. Napoleon od Notting Hilla je najbolje djelo fikcije G. K. Chestertona, iako je to istovremeno i njegovo prvo takvo djelo. Ovaj nam roman predstavlja likove koji su potpunije živi od ikojih koje je kasnije izmislio, a također predstavlja i njegovu vlastitu osobnost potpunije nego u ijednoj priči koju je kasnije smislio. Za Chestertona, ozbiljnost i igre uvijek idu rukom pod ruku. To miješanje je očito u njegovoj upotrebi paradoksa, u kojima, pomoću pametnih dosjetki ili izvrtanja riječi, Chesterton postiže da nam najsvečanije istine namignu i poklone se. Zaigranost i dubina bili su dva režnja mozga gospodina Chestertona, i on je slikao njihovim bojama - ali te su boje bile najbogatije kada je oslikavao Auberona Quina i Adama Waynea, glavne junake Napoleona od Notting Hilla."

Iz članka Seana Fitzpatricka, 2015.


Napoleon od Notting Hilla obiluje humorom i dubinom. Likovi su veliki kao život i zabavni, iako se ponekad čini da su u jednakoj mjeri utjelovljenja različitih filozofija, koliko i ljudi. Zaplet je jako dobar – brz, neočekivan, žustar. “Dva glasa” – završno poglavlje romana i njegov vrhunac – predstavlja remek djelo, potpuni smisao priče, koji se razotkriva kroz sugestivni i očaravajući prizor. A Chesterton ne razmatra samo vrijednost i značaj domoljublja, već daje glas njegovoj suštini, koja odzvanja u riječima Adama Waynea: "Ja imam grad. Bilo da stoji ili da padne."

Iz članka Shannon McDermott


Rođen sam, poput drugih ljudi, na komadiću zemlje, koji sam volio jer sam tamo igrao dječačke igre, i zaljubio se, i pričao sa svojim prijateljima po cijele noći, koje su bile noći bogova. I osjećam se zbunjeno. Ti mali vrtovi gdje smo si izražavali ljubav. Te ulice na koje smo iznosili svoje mrtve. Zašto bi to bila sasvim obična mjesta? Zašto bi bila smiješna? Zašto bi bilo groteskno reći, da je poštanski sandučić pjesnički, kad cijelu jednu godinu nisam mogao ugledati crveni poštanski sandučić na žutom predvečerju u izvjesnoj ulici, a da ne budem slomljen nečime, što Bog čuva kao tajnu, ali što je jače od tuge ili radosti? Zašto bi itko imao pravo nasmijati se dok izgovara riječi "ideal Notting Hilla"? - Notting Hilla, u kojemu tisuće besmrtnih duša naizmjenično plamti nadom i strahom.


Pojedinačno, ljudi mogu ostavljati više ili manje racionalan dojam, jedući, spavajući, i planirajući. Ali ljudski je rod kao cjelina varljiv, mističan, nestalan, zanosan. Ljudi su ljudi, ali čovječanstvo je žena.


Zar mislite kako se ja nemam pravo boriti za Notting Hill, Vi, čija se engleska vlada tako često borila za budalaštine? Ako, kao što Vaši bogati prijatelji tvrde, nema bogova, a nebo iznad nas je mračno, za što bi se drugo čovjek trebao boriti, nego za mjesto koje je bilo rajski vrt njegovog djetinjstva i kratki raj njegove prve ljubavi? Ako ni hramovi, niti sveta pisma nisu sveta, što je sveto ako čovjekova vlastita mladost nije sveta?


On je čovjek, čini mi se," reče, "kojemu nije stalo ni do čega osim do šale. On je opasan čovjek." Lambert se nasmijao dok je podizao makarone do usta. "Opasan!" reče. "Ne poznajete maloga Quina, gospodine!" "Svaki je čovjek opasan," reče stari čovjek, a da se nije ni pomaknuo, "ako mu je stalo samo do jedne stvari.


Otkrio je činjenicu koja je svim romanticima poznata — da se avanture događaju na suhoparne dane, a ne na sunčane. Kada je žica monotonije najčvršće zategnuta, tada ona puca stvarajući zvuk nalik pjesmi.


Ne možete se prepirati s izborima duše.


Za tebe i za mene, i za sve hrabre ljude, moj brate", izgovori Wayne na svoj neobični skandirajući način, "dobro se vino toči u svratištu na kraju svijeta.


Gospode! kakav je to neobičan svijet u kojemu čovjek ne može ostati jedinstven, čak ni ako si da truda da poludi!


Ti će ljudi biti uništeni prije zalaska sunca; i novi će se ljudi pojaviti i biti uništeni, i nove će nepravde biti počinjene, i ugnjetavanje će se uvijek iznova uzdizati poput sunca, a nepravda će uvijek biti svježa kao proljetno cvijeće. A kameni toranj će uvijek gledati na nju s visine. Materija će, u svojoj nečovječnoj ljepoti, uvijek gledati s visine na one koji su dovoljno ludi da pristanu umrijeti, a još i više ludi, jer su pristali živjeti.


Nijedan čovjek koji je zaljubljen, ne misli da je itko prije njega bio zaljubljen.


Smijeh i ljubav su posvuda.


Kakva je lakrdija ovo moderno slobodoumlje! U našoj modernoj civilizaciji, sloboda govora zapravo znači da moramo govoriti isključivo o nevažnim stvarima. Ne smijemo govoriti o religiji, jer je to netrpeljivo; ne smijemo govoriti o kruhu i siru, jer je to razgovor o trgovini; ne smijemo govoriti o smrti, jer je to depresivno; ne smijemo govoriti o rođenju, jer je to neobzirno. To ne može potrajati. Nešto mora slomiti tu čudnu ravnodušnost, taj neobični pospani egoizam, tu čudnu usamljenost milijuna ljudi u gomili. Nešto ju mora slomiti. Zašto to ne bismo bili Vi i ja?


Ali život je dolina suza. Nemoj nikada zaboraviti, ni u jednom trenutku svoga postojanja, gledati ga u svjetlu doline suza.


Taj smijeh, kojim ljudi ugnjetavaju jedni druge, nije tako moćan, kao što si zamišljate. Petar je razapet i to razapet glavom prema dolje. Što bi moglo biti smješnije od pomisli na uglednog, starog apostola okrenutog naopačke? Što bi moglo biti više u stilu vašeg modernog humora? Ali što je to vrijedilo? Naopačke ili s pravom stranom prema gore, Petar je čovječanstvu Petar. Naopačke se još uvijek nadvija nad Europom, a milijuni se kreću i dišu samo u duhu njegove Crkve.


Što se je moglo dogoditi s Notting Hillom, da je svijet bio drugačiji, duboko je pitanje; ali evo i dubljeg. Što se je moglo dogoditi sa svijetom, da Notting Hilla nikada nije ni bilo? Drugi je glas odvratio: Isto što bi se dogodilo svijetu i svim zvjezdanim sustavima kada bi na jabukovom stablu izraslo šest jabuka umjesto sedam; nešto bi bilo zauvijek izgubljeno. Nikada u svijetu nije postojalo ništa posve nalik Notting Hillu. Nikada neće biti ničega nalik njemu sve do sudnjeg dana. Ne mogu vjerovati ni u što drugo osim da ga je Bog volio, kao što zasigurno voli sve što je samosvojno i nezamjenjivo.


To je ono čemu zamjeram u vašem kozmopolitizmu. Kada kažete kako želite da se svi ljudi ujedine, zapravo mislite kako želite da se svi narodi ujedine kako bi naučili vještine vaših ljudi. Ako Arap beduin ne zna čitati, engleski misionar ili učitelj mora biti poslan da ga nauči čitati, ali nitko nikada ne kaže, 'Taj učitelj ne zna jahati na devi; hajmo platiti beduinu da ga nauči.' Kažete da će vaša civilizacija uključiti sve talente. Hoće li? Želite li stvarno reći, kako ćete do onoga trenutka kada Eskim nauči glasati za okružno vijeće, vi naučiti probosti morža kopljem? Vraćam se primjeru koji sam već spomenuo. U Nikaragvi smo imali način za lovljenje divljih konja – vezanjem prednjih nogu lasom – koji je navodno bio najbolji način u Južnoj Americi. Ako ćete uključiti sve talente, odite i učinite to. Ako nećete, dozvolite mi da kažem što sam oduvijek govorio, kako je iz svijeta nešto nestalo kada je Nikaragva civilizirana.


Ljudi žive, kao što sam rekao, radujući se, iz pokoljenja u pokoljenje, nečemu svježijem od napretka — činjenici da sa svakim novorođenčetom nastaje novo sunce i novi mjesec. Kada bi naše drevno čovječanstvo sačinjavao jedan jedini čovjek, možda bi se i slomio pod sjećanjem na tolike odanosti, pod teretom tolikih raznih junaštava, pod opterećenjem i užasom sve ljudske dobrote. Ali Bogu se svidjelo izdvojiti svaku pojedinačnu dušu, tako da za druge duše može doznati samo iz prepričavanja, a svakoj od njih dobrota i sreća dolaze s mladošću i silinom munje, jednako tako kratko i jednako tako čisto.


Budale, vi obavljate svoje poslove i vidite zemaljska kraljevstva, i liberalni ste i mudri i kozmopolitski, a to je jedino što vam đavao može dati - jedino što je mogao ponuditi Kristu, samo da bi s prijezirom bio odbijen. Ja činim ono što čine istinski mudri ljudi. Kada dijete izađe u vrt i zagrli drvo, govoreći: "Neka ovo drvo bude sve što imam", u tome se trenutku njegovi korijeni prihvate za pakao, a njegove grane za zvijezde. Radost koju ja osjećam, ona je koju ljubavnik spozna kada mu žena predstavlja sve. To je ono što divljak spozna kada mu njegov idol predstavlja sve. To je ono što sam ja spoznao, kada mi je Notting Hill postao sve. Ja imam grad. Bilo da stoji ili da padne.