Naslov: Mudrost oca Browna
aslov originala: The Wisdom of Father Brown (1914.)
Prevoditelj: prof. Lidija Lebinec
Lektor: dr. sc. Zrinka Dragun
Nakladnik: Ognjište, Zagreb
Godina izdanja: 2015.
Uvez: tvrdi Broj stranica:
201 Format: 15 x 21 cm
Cijena: 105,00 kuna
Druga knjiga kriminalističkih priča o ocu Brownu sadrži sljedeće priče:
- Odsutnost gospodina Glassa
- Raj lopova
- Dvoboj doktora Hirscha
- Muškarac u prolazu
- Pogreška stroja
- Cezarova glava
- Ljubičasta perika
- Propast Pendragona
- Bog gongova
- Salata pukovnika Craya
- Neobičan zločin Johna Boulnoisa
- Bajka oca Browna
… prvi prijevod na hrvatski jezik …
Neobičan zločin Johna Boulnoisa
Gospodin Calhoun Kidd bio je vrlo mlad gospodin s vrlo starim licem, isušenim od vlastite gorljivosti, uokvirenim plavo-crnom kosom i crnom leptir-mašnom. Boravio je u Engleskoj kao izaslanik divovskih američkih dnevnih novina pod nazivom Zapadno sunce (»Western Sun«) — humoristički opisanih kao »Izlazeći zalazak sunca« (»Rising Sunset«). To je bila aluzija na slavnu novinarsku izjavu (koja se pripisivala osobno gospodinu Kiddu), kako »on pretpostavlja da bi sunce i izašlo na zapadu, samo kad bi se Amerikanci malo više potrudili«. No, oni koji su se rugali američkom novinarstvu sa stajališta ponešto blažih tradicija, zaboravili su na određeni paradoks koji ga je djelomično opravdavao. Jer, iako novinarstvo u Americi dopušta pretjeranu vulgarnost, daleko veću nego kod Engleza, također pokazuje izrazito oduševljenje za najozbiljnije intelektualne probleme, za što su engleske novine previše bezazlene, ili su za takve stvari jednostavno nesposobne. »The Sun« je bio ispunjen najozbiljnijim temama obrađenim na lakrdijaški način. William James tamo se predstavljao i kao »Dosadni Willie«, a pragmatičari su se smjenjivali s boksačima u dugačkoj procesiji njegovih prikaza.
Stoga, kad je vrlo nenametljivi čovjek s Oxforda, imenom John Boulnois, objavio u vrlo rijetko čitanom časopisu imena »Tromjesečnik prirodne filozofije« niz članaka o navodnim slabim točkama Darwinove teorije evolucije, to nije ni okrznulo engleske novine; iako je Boulnoisova teorija (koja govori o komparativno nepromijenjivom svemiru koji povremeno posjete trzaji promjena) bila pomalo pomodna na Oxfordu te su je čak počeli nazivati »teorijom katastrofe«. Ali mnoge američke novine iskoristile su ovaj izazov kao veliki događaj; i tako je Sun na svojim stranicama počeo veličati gospodina Boulnoisa. Zbog već spomenutog paradoksa, članci o vrijednoj inteligenciji i zanosu bili su predstavljeni naslovima koje je očito napisao nepismeni manijak, a to su bili naslovi poput »Darwin bačen u blato; kritičar Boulnois sve će šokirati« — ili »Ostanite katastrofični, kaže mislilac Boulnois«. A gospodinu Calhounu Kiddu iz Zapadnog Sunca, bilo je ponuđeno da zaveže svoju leptir-mašnu te da svoje otužno lice odnese u kućicu izvan Oxforda, gdje je mislilac Boulnois živio u blaženom neznanju o takvoj svojoj tituli.
Taj čovjek, kojem je bilo suđeno da postane filozof, pristao je, na ponešto zbunjeni način, primiti novinara, a dogovorili su se da će se naći u devet sati te večeri. Posljednji zraci ljetnog zalaska vidjeli su se oko Cumnora i niskih šumovitih brežuljaka; romantični Jenki bio je sumnjičav prema putu kojim se kretao, a istovremeno je sa zanimanjem promatrao okoliš; vidjevši otvorena vrata na pravom starinskom konačištu imenom Šampionove ruke, ušao je unutra da se raspita.
U predvorju s barom pozvonio je na zvonce te je morao malo pričekati da mu netko odgovori. Jedina osoba koja se još nalazila unutra bio je vitak muškarac crvene kose i prevelike, pohabane odjeće, koji je pio vrlo loš viski, ali je pušio vrlo dobru cigaru. Viski je, naravno, bio odabrana marka Šampionove ruke; a cigaru je vjerojatno donio sa sobom iz Londona. Ništa nije moglo biti različitije od njegove cinične zapuštenosti i dotjerane trezvenosti mladog Amerikanca; ali nešto u njegovoj pisaljki i otvorenoj bilježnici te, možda, i u izrazu njegovih živahnih plavih očiju, potaknulo je Kidda da pravilno pretpostavi kako mu je to kolega novinar.
»Biste li mi učinili uslugu«, upita Kidd, ljubaznošću poznatom u njegovom narodu, »i uputili me do Sive kolibe, gdje, koliko sam shvatio, živi gospodin Boulnois?«
»Nalazi se nekoliko metara niz cestu«, reče crvenokosi čovjek, maknuvši cigaru, »i sâm ću prolaziti tim putem za nekoliko minuta, ali idem u Park Pendragon, isprobati i vidjeti malo zabave.«
»Što je to Park Pendragon?« upita Calhoun Kidd.
»Vlasnik mu je Sir Claude Champion — niste li i vi došli zbog toga?« upita drugi novinar, podigavši pogled. »Vi ste novinar, zar ne?«
»Došao sam vidjeti gospodina Boulnoisa«, reče Kidd.
»Ja sam došao vidjeti gospođu Boulnois«, odvrati drugi. »Ali ne ću je uhvatiti kod kuće.« I nasmija se prilično neugodno.
»Zanima li i vas teorija katastrofe?« upita znatiželjni Jenki.
»Zanimaju me katastrofe; a neke će se uskoro i dogoditi«, odgovori njegov sugovornik tmurno. »Moj je posao prljav i nikada se ne pravim da nije.«
Nakon tih riječi, pljune na pod; ipak, čak i uz taj čin i u tom trenutku moglo se uvidjeti kako je taj čovjek odgojen kao gospodin.
Američki novinar počeo ga je pažljivije promatrati. Lice mu je bilo blijedo i boležljivo, s naznakom zastrašujućih strasti koje su se tek trebale osloboditi; ali to je lice bilo pametno i osjetljivo; odjeća mu je bila pohabana i neuredna, ali imao je fini prsten pečatnjak na jednome od svojih dugačkih, tankih prstiju. Njegovo ime, koje je spomenuto tijekom razgovora, bilo je James Dalroy; bio je sin irskog zemljoposjednika koji je bankrotirao, a radio je za lagane novine koje je prezirao iz sveg srca, a koje su se zvale Pametno Društvo. Imao je sposobnosti novinara, a morao je raditi gotovo kao špijun.
Nažalost, Pametno Društvo nije pokazalo nikakvo zanimanje za Boulnoisovu priču o Darwinu, što je dobro došlo Zapadnom Suncu. Dalroy je ovamo došao, činilo se, pronjuškati mogući skandal koji će najvjerojatnije završiti na sudu za razvode, a koji se trenutačno odigravao na potezu između Sive kolibe i Parka Pendragon.
Sir Claude Champion čitateljima Zapadnog Sunca bio je poznat, jednako kao i gospodin Boulnois. Ali poznati su im bili i Papa i pobjednik derbija; a ideja o njihovom intimnom poznanstvu učinila bi se Kiddu jednako neprimjerenom. On je čuo za Sir Claudea Championa (i pisao o njemu, ne, lažno se pravio da ga poznaje), kao za »jednoga od najpametnijih i najbogatijih među engleskom desetoricom najmoćnijih«; kao za velikog sportaša koji se utrkivao jahtama širom svijeta; kao za velikog putnika koji je pisao knjige o Himalaji, kao za političara koji je oborio birače zapanjujućom vrstom torijevske demokracije, i kao za sjajnog amatera u umjetnosti, glazbi, književnosti te, prije svega, u glumi. Sir Claude nije bio veličanstven samo u Amerikančevim očima. Bio je poput renesansnog princa u svojoj sveobuhvatnoj kulturi i nemirnoj otvorenosti — nije bio samo sjajan amater, već i vrlo vatren. U njemu nije bilo nimalo one starinske lakomislenosti koju obično povezujemo s riječju »diletant«.
Taj savršeni orlovski profil i ljubičasto-crne talijanske oči, koje su toliko puta fotografirali i za Pametno Društvo i za Zapadno Sunce, svima su davali dojam čovjeka kojega ambicija proždire poput vatre, čak poput bolesti. Ali, iako je Kidd znao podosta o Sir Claudeu — zapravo, mnogo više nego što se imalo znati — ni u najluđem snu ne bi povezao tako razmetljivog aristokrata s novo otkrivenim osnivačem teorije katastrofe, niti pretpostavio da bi Sir Claude Champion i John Boulnois mogli biti bliski prijatelji. No, prema Dalroyevim izjavama, to je bila činjenica. Njih su dvojica zajedno odlazili u lov još u školi i na koledžu, pa iako su njihove društvene sudbine bile vrlo različite (jer Champion je bio veliki zemljoposjednik i gotovo milijunaš, dok je Boulnois bio jadni učenjak i, sve donedavno, nepoznat), ipak su ostali vrlo bliski. Zapravo, Boulnoisova koliba nalazila se odmah izvan ulaza u Park Pendragon.
No, hoće li ta dva muškarca ostati prijatelji pretvaralo se u mračno i ružno pitanje. Godinu ili dvije ranije, Boulnois se oženio prekrasnom i nipošto neuspješnom glumicom, kojoj je bio odan na svoj sramežljivi i nezgrapni način; a blizina njihovog domaćinstva Championovom, pružala je toj površnoj zvijezdi mogućnost da se ponaša na način koji nije mogao prouzročiti ništa drugo do bolnih i prizemnih uzbuđenja. Sir Claude doveo je umješnost publiciteta do savršenstva; i izgledalo je kao da nalazi nekakvo ludo zadovoljstvo u tome što je dio intriga koje mu nikako nisu služile na čast. Sluge iz Pendragona stalno su iznova donosile bukete cvijeća gospođi Boulnois; kočije i automobili stalno su dolazili po gospodina Boulnoisa; svečanosti i balovi pod maskama bez prestanka su se održavali na terenima po kojima je baronet šetao s gospođom Boulnois, kao s Kraljicom ljubavi i ljepote na viteškom turniru. Upravo tu večer, koju je gospodin Kidd odredio za razotkrivanje teorije katastrofe, Sir Claude Champion odredio je za održavanje predstave Romeo i Julija na otvorenom, u kojoj je on trebao igrati Romea, a ne treba ni reći tko je trebao igrati Juliju.
»Mislim kako ovo ne može proći bez problema«, reče mladić crvene kose, ustavši i stresavši se. »Starom Boulnoisu mogla bi se pružiti dobra prilika — ili će ipak ostati pošten. Ali ako bude pošten, onda je budala. No, mislim da to nije moguće.«š>
»On je čovjek velikih intelektualnih sposobnosti«, reče Calhoun Kidd dubokim glasom.
»Da«, odgovori Dalroy, »ali čak ni čovjek velikih intelektualnih sposobnosti ne može biti tolika budala. Morate li već ići? I ja ću krenuti za minutu-dvije.«
Ali Calhoun Kidd, popivši mlijeko i sodu, mudro je krenuo cestom prema Sivoj kolibi, ostavivši svoga ciničnog obajveštajca njegovom viskiju i duhanu. Posljednja je dnevna svjetlost nestala; nebo je bilo mračno, zeleno-sivo, poput škriljevca, na mjestima s pokojom zvijezdom, ali svjetlije s lijeve strane, s naznakom izlaska mjeseca.
Siva koliba, koja je stajala ograđena kvadratom ukočene, visoke živice, bila je toliko blizu borovima i palisadama Parka da je Kidd isprva pomislio kako je to stražarska kućica u sklopu Parka. No, pronašavši ime na uskom drvenom ulazu, i vidjevši na svome satu kako je upravo došlo vrijeme sastanka s »Misliocem«, ušao je i pokucao na ulazna vrata. Unutar vrtne živice, vidio je da je kuća, iako skromna, veća i raskošnija nego što se činilo na prvi pogled, a bila je znatno drukčija od stražarske kućice. Vani su se nalazile pseća kućica i pčelinja košnica, poput simbola starog engleskog seoskog života; mjesec se dizao nad voćnjakom plodnih krušaka, a pas koji je izašao iz svoje kućice izgledao je plemenito i ustručavao se lajati; jednostavni, postariji sluga, koji je otvorio vrata, bio je kratak, ali dostojanstven.
»Gospodin Boulnois zamolio me je da prenesem njegovu ispriku, gospodine«, reče, »ali morao je iznenada izaći.«
»Ali gledajte, ja imam sastanak s njim«, reče novinar, podigavši glas. »Znate li kamo je otišao?«
»U Park Pendragon, gospodine«, reče sluga sumorno i počne zatvarati vrata.
Kidd se malo trgnuo.
»Je li otišao s gospođom — s preostalim društvom?« upita neodređeno.
»Ne, gospodine«, reče čovjek kratko, »još se zadržao nakon što su oni otišli, a onda je otišao sâm.« I zatvori vrata, oštro, ali ostavivši osjećaj neizvršene dužnosti.
Amerikanac, ta čudna mješavina drskosti i osjetljivosti, bio je ljut. Osjetio je snažnu želju da krene za njima i da im smeta cijelo vrijeme i da ih pouči poslovnom ponašanju; prastarog psa i prosjedog starog batlera obješenog lica u prethistorijskoj košulji, i sanjivi stari mjesec, a prije svega šašavog starog filozofa koji se nije mogao držati dogovora.
»Ako se uvijek tako ponaša, onda zaslužuje izgubiti čistu odanost svoje žene«, reče gospodin Calhoun Kidd. »Ali možda je otišao tamo napraviti reda. U tom slučaju, mislim da će čovjek iz Zapadnog Sunca biti na mjestu događaja.«
I skrenuvši za ugao pokraj otvorenih ulaznih vrata, on se uputi, koračajući dugačkom avenijom crnih borovih stabala, koji su se oštro naginjali prema unutarnjim vrtovima Parka Pendragon. Drveće je bilo crno i staro poput perja na pogrebnim kolima; vani se vidjelo još nekoliko zvijezda. On je bio čovjek skloniji književnim nego prirodnim asocijacijama; riječ »Gavranova šuma« stalno mu je iznova dolazila u misli. Dijelom zbog crne boje drveća; ali dijelom i zbog neopisive atmosfere gotovo opisane u Scottovoj velikoj tragediji; mirisa nečega što je umrlo u osamnaestom stoljeću; mirisa vlažnih vrtova i razbijenih urni, nepravdi koje se nikada ne će moći ispraviti; i nečega, iako čudno nestvarnog, ipak ništa manje neizlječivo tužnog.
Više puta, dok se penjao tom čudnom crnom cestom, zaustavio se, trgnuo, misleći da čuje korake ispred sebe. Ispred sebe nije mogao vidjeti ništa, osim dvostrukih sumornih borovih zidova i zvjezdanog neba nad njima. Isprva je pomislio da to samo zamišlja ili da mu se ruga obična jeka vlastitih koraka. Ali kako je išao dalje, sve je više bio sklon zaključiti, s ostacima zdravog razuma, da se na cesti zaista čuju i drugi koraci. Nejasno je pomislio na duhove; i iznenadio se kako brzo je mogao zamisliti sliku primjerenog i lokalnog duha, s licem bijelim poput Pierrota, ali s crnim zakrpama. Vrh trokuta tamnoplavog neba postajao je sjajniji i plaviji, ali on još nije shvaćao da je to zato što se približava svjetlima velike kuće i vrta. Samo je osjećao kako atmosfera postaje napetija, a u tuzi je bilo više nasilnosti i tajnovitosti — više — oklijevao je u traženju prave riječi, a onda ju je izrekao, s trzajem osmijeha — katastrofe.
Još borova i još staza klizilo je pokraj njega, a onda je stao kao ukopan, kao da ga je dotaknula čarolija. Bilo bi sujetno reći kako se osjećao kao da je ušao u san; ali ovoga puta bio je prilično siguran da je ušao u knjigu. Jer mi, ljudska bića, naviknuti smo na neprimjerene stvari; naviknuti smo na zveket nepodudarnosti; to je melodija uz koju možemo zaspati. Ako se dogodi jedna primjerena stvar, probudi nas poput probadanja savršenog akorda. Dogodilo se nešto, što bi se svakako dogodilo na upravo takvom mjestu u nekoj zaboravljenoj priči.
Iznad crne borove šume odjednom je doletio mač, sjajeći se na mjesečini — takav tanak i sjajan rapir, kakav je sudjelovao u brojnim nepravednim dvobojima u ovom drevnom parku. Pao je na stazu daleko ispred njega i ležao tamo blistajući poput ogromne igle. Potrčao je kao zec i sagnuo se da ga uzme. Izbliza je izgledao prilično raskošno: veliki crveni dragulji na dršku i štitu bili su malo neuvjerljivi. Ali na sječivu su se nalazile drukčije crvene kapi koje nisu bile nimalo dvojbene.
Izbezumljeno je pogledao u smjeru odakle je doletio sjajni projektil, i vidio da je na tome mjestu tamna fasada načinjena od jela i borova bila prekinuta manjom cestom koja je skretala u desno; a koja ga je, kad je njome krenuo, dovela pred dugačku, osvijetljenu kuću, s jezerom i vodoskocima ispred nje. No, to nije bilo ono što je on gledao, jer je ugledao nešto zanimljivije.
Iznad njega, u jednom kutu strmog zelenog nasipa terasastog vrta, nalazilo se jedno od onih malih slikovitih iznenađenja, uobičajenih u starinskim vrtovima; mali okrugli brežuljak ili travnata kupola, poput velikog krtičnjaka, okružena i okrunjena trima koncentričnim ogradama od ruža, sa sunčanim satom u sredini. Kidd je vidio kazaljku sata uperenu u nebo poput leđne peraje morskog psa, dok je mjesečevo svjetlo prianjalo uz taj besposleni sat. Ali vidio je, u jednom ludom trenutku, kako uz njega prianja još nešto — ljudski lik.
Iako ga je vidio samo na trenutak, iako je bio neobično i nevjerojatno odjeven, od glave do pete u uskom grimiznom kostimu, prošaranom zlatom, istoga je trenutka znao o kome se radi. To bijelo lice okrenuto prema nebu, svježe obrijano i tako neprirodno mlado, poput Byrona s rimskim nosom, te crne kovrče, već pomalo prosijede — vidio je već tisuće javnih portreta Sir Claudea Championa. Divlja crvena figura na trenutak se naslonila na sunčani sat; a već se u sljedećem trenutku skotrljala niz strmi obronak i pala pred Amerikančeve noge, slabašno pomičući jednu ruku. Kičasti, neprirodni zlatni ukras na ruci, odjednom je podsjetio Kidda na Romea i Juliju; naravno, uski grimizni kostim bio je dio kazališne drame. Ali duž obronka niz koji se čovjek skotrljao, vidjela se dugačka crvena mrlja — to nije bio dio drame. Tijelo mu je bilo probodeno.
Gospodin Calhoun Kidd počeo je vikati, stalno iznova. Još jednom mu se učinilo da čuje zamišljene korake te je ugledao drugu figuru kako mu se približava. Prepoznao ju je, pa ipak ga je užasnula. Razuzdani mladić koji je sebe nazivao Dalroy, ovdje je bio jezivo tih; ako se Boulnois nije držao svojih dogovora, Dalroy se na opaki način držao onih koji uopće nisu bili dogovoreni. Mjesec je svemu promijenio boju, pa uz Dalroyevu crvenu kosu njegovo blijedo lice nije izgledalo toliko bijelo, koliko blijedozeleno.
Sav taj morbidni impresionizam sigurno je mogao biti Kiddov izgovor kada je kriknuo, divljački i bez ikakvog smisla: »Jesi li ti to učinio, đavole jedan?«
James Dalroy nasmiješio se svojim neugodnim smiješkom; ali prije nego je dospio odgovoriti, lik koji je pao još je jednom napravio pokret rukom, nejasno mahnuvši prema mjestu gdje je mač pao; zatim se začulo stenjanje, a onda je uspio progovoriti.
»Boulnois ... Boulnois, kažem ... Boulnois je to učinio ... bio je ljubomoran na mene, bio je, bio je ...«
Kidd je sagnuo glavu da čuje još, i uspio je uhvatiti riječi:
»Boulnois ... mojim vlastitim mačem ... bacio ga je ...«
Slaba ruka ponovno je mahnula prema maču, a onda je samo naglo pala, uz tup udarac. Kidd je osjetio kako mu iz dubine navire sav onaj jedak humor, koji je nalik čudnom začinu na ozbiljnosti njegove rase.
»Gledajte«, reče oštro i zapovjednički, »morate pozvati liječnika. Ovaj čovjek je mrtav.«
»A, pretpostavljam, i svećenika«, reče Dalroy nejasno. »Svi ti Championi su papisti.«
Amerikanac je kleknuo pokraj tijela, popipao srce, podupro glavu i izveo zadnje pokušaje pomoći; ali prije nego se drugi novinar ponovno pojavio, vodeći sa sobom liječnika i svećenika, već je bio spreman reći kako su došli prekasno.
»Jeste li i vi došli prekasno?« upita liječnik, čvrst čovjek dobrog izgleda, konvencionalnih brkova i zalisaka, ali živahnih očiju, koje su znatiželjno promatrale Kidda.
»Na neki način«, procijedi predstavnik Sunca. »Došao sam prekasno da bih spasio čovjeka, ali pretpostavljam kako sam došao na vrijeme da čujem nešto važno. Čuo sam kako je poginuli izgovorio ime svoga ubojice.«
»A tko je ubojica?« upita liječnik, skupivši obrve.
»Boulnois«, reče Calhoun Kidd i lagano zazviždi.
Liječnik ga je smrknuto promatrao, a čelo mu se počelo crvenjeti — ali nije se usprotivio. A onda je svećenik, niži čovjek koji je stajao u pozadini, blago rekao: »Koliko sam shvatio, gospodin Boulnois večeras nije trebao biti u Parku Pendragon.«
»I tu sam opet«, reče Jenki tmurno, »u položaju da vam kažem nekoliko činjenica. Da, gospodine, John Boulnois je večeras trebao ostati kod kuće; dogovorio je važan sastanak sa mnom. Ali John Boulnois se predomislio; John Boulnois je naglo otišao iz svoje kuće te je posve sâm došao u ovaj prokleti park prije nekih sat vremena. Tako mi je rekao njegov batler. Mislim da imamo ono što policija naziva dokazom — jeste li poslali po njih?«
»Da«, reče liječnik, »ali još nismo obavijestili nikoga drugog.«
»Zna li gospođa Boulnois?« upita James Dalroy, a Kidd ponovno osjeti iracionalnu želju da ga udari posred iskrivljenih usta.
»Nisam joj rekao«, reče liječnik osorno — »ali evo, stiže policija.«
Mali svećenik otišao je na glavni put, i sad se vratio s mačem, koji je izgledao smiješno velik i teatralan u odnosu na njegovu zdepastu figuru, istovremeno svećeničku i svakidašnju. »Prije nego stigne policija«, reče on ispričavajući se, »ima li netko upaljač?«
Američki novinar izvadi iz džepa električni upaljač, a svećenik ga približi srednjem dijelu sječiva, koje je promatrao pažljivo trepćući. A onda, bez da je pogledao na vrh ili držak, pružio je dugačko oružje liječniku.
»Bojim se da sam ovdje beskoristan«, reče, kratko uzdahnuvši. »Reći ću vam laku noć, gospodo.« I pođe tamnom stazom prema kući, s rukama na leđima, zamišljen, s glavom nakrivljenom u stranu.
Ostali su požurili prema ulazu u kuću, gdje su inspektor i dva policajca već razgovarali sa stražarom iz kućice. Ali mali svećenik samo je sve sporije i sporije hodao pod mutnim svodom borova, da bi na kraju zastao, na stepenicama kuće. To je bio njegov tihi način da potvrdi kako je uočio jednako tiho prilaženje; jer prema njemu je dolazila prilika koja je mogla zadovoljiti čak i Calhounove standarde ljupkog i aristokratskog duha. Bila je to mlada žena u srebrnom satenu renesansnog dizajna: imala je zlatnu kosu koja je padala u dva dugačka, sjajna slapa, a lice joj je bilo tako zapanjujuće blijedo kao da je načinjeno od zlata i slonovače — poput nekog starogrčkog kipa. Ali oči su joj bile vrlo sjajne, a glas, iako tih, bio je uvjerljiv.
»Oče Brown?« rekla je.
»Gospođo Boulnois?« odvrati on ozbiljno. Tada ju je pogledao i odmah rekao: »Vidim da znate za Sir Claudea.«
»Kako ste znali da znam?« upita ona smireno.
Nije joj odgovorio na pitanje, nego je postavio sljedeće: »Jeste li vidjeli svoga muža?«
»Moj muž je kod kuće«, reče ona. »On s ovim nema ništa.«
On ponovno nije odgovorio; a žena mu je prilazila bliže, s čudno napetim izrazom na licu.
»Mogu li vam reći još nešto?« reče, s prilično uplašenim smiješkom. »Ne mislim da je on to učinio, a ne mislite ni vi.« Otac Brown uzvratio joj je pogled, dugo i ozbiljno, a onda je kimnuo, još ozbiljnije.
»Oče Brown«, rekla je žena, »reći ću vam sve što znam, ali želim da mi najprije učinite uslugu. Hoćete li mi reći kako to da niste odmah zaključili da je jadni John kriv, kao što su to učinili svi drugi? Ne morate paziti što ćete reći: ja — ja znam sve o ogovaranju i o dojmovima koji govore protiv mene.«
Otac Brown izgledao je iskreno posramljen, pa je prešao rukom preko čela. »Zbog dvije male stvari«, reče. »Jedna je posve beznačajna, a druga vrlo nejasna. Ali takve kakve jesu, nikako se ne uklapaju u priču u kojoj bi gospodin Boulnois bio ubojica.«
Okrenuo je svoje bezizražajno okruglo lice prema zvijezdama te odsutno nastavio: »Najprije ću iznijeti nejasnu ideju. Prilično su mi važne takve nejasne ideje. Sve te stvari koje »nisu dokazi« predstavljaju ono što mene uvjeri. Mislim da je moralna nemogućnost najveća od svih nemogućnosti. Vašeg muža poznajem samo površno, ali mislim da je ovaj njegov zločin, kako se općenito vjeruje, nešto jako nalik moralnoj nemogućnosti. Molim vas, nemojte misliti kako sam uvjeren da Boulnois ne bi mogao biti tako opak. Svatko može biti opak — onoliko koliko odabere. Možemo usmjeriti svoju moralnu volju; ali ne možemo općenito mijenjati naše nagonske ukuse i načine na koje činimo stvari. Boulnois bi mogao počiniti umorstvo, ali ne ovo umorstvo. On ne bi uzeo Romeov mač iz njegovih romantičnih korica; ili zaklao svoga neprijatelja na sunčanom satu kao na kakvom oltaru; ili ostavio njegovo tijelo među ružama, ili bacio mač daleko među borove. Da je Boulnois ubio nekoga, učinio bi to tiho i snažno, kao što bi učinio bilo koju sumnjivu stvar — popio desetu čašu porta ili pročitao raskalašeno djelo grčkog pjesnika. Ne, romantične scene ne pristaju Boulnoisu. Sličnije su Championu.«
»Ah!« reče ona i pogleda ga očima poput dijamanata.
»A beznačajna stvar bila je ova«, reče Brown. »Na tome su se maču nalazili otisci prstiju; otisci se mogu otkriti dosta dugo nakon što su načinjeni, ako se nalaze na nekoj uglačanoj površini poput stakla ili čelika. Ovi su se nalazili na uglačanoj površini. Nalazili su se na polovici sječiva mača. Čiji otisci su to bili — ja nemam pojma; ali zašto bi netko držao mač na donjoj polovici? To je dugačak mač, ali duljina je prednost kod napada na neprijatelja. Barem na većinu neprijatelja. Na sve neprijatelje, osim jednoga.«
»Osim jednoga«, ponovi ona.
»Postoji samo jedan neprijatelj«, reče otac Brown, »kojega je lakše ubiti bodežom nego mačem.«
»Znam koga«, reče ona. »Samoga sebe.«
Zavladala je duga tišina, a onda je svećenik rekao tiho, ali naglo: »Jesam li, dakle, u pravu? Je li se Sir Claude sâm ubio?«
»Da«, reče ona, lica poput mramora. »Ja sam ga vidjela kada je to učinio.«
»Umro je«, reče otac Brown, »zbog ljubavi prema vama?«
Čudan izraz preletio je preko njezinog lica, vrlo različit od sažaljenja, skromnosti, kajanja ili bilo čega što je njezin sugovornik očekivao: glas joj je odjednom postao snažan i čvrst. »Ne vjerujem«, reče ona, »da je ikada imalo mario za mene. Mrzio je moga muža.«
»Zašto?« upita otac Brown i okrene svoje okruglo lice od neba prema ženi.
»Mrzio je moga muža zato što ... to je tako čudno da jedva znam kako se izraziti ... zato što ...«
»Da?« reče Brown strpljivo.
»Zato što moj muž nije htio mrziti njega.«
Otac Brown je samo kimnuo i činilo se kao da još uvijek sluša; razlikovao se od većine stvarnih i izmišljenih istražitelja u jednoj maloj stvari — nikada se nije pretvarao da nešto ne razumije, ako je to savršeno dobro razumio.
Gospođa Boulnois još jednom mu se približila s istom sudržanom sigurnošću. »Moj je muž«, rekla je, »veliki čovjek. Sir Claude Champion nije bio veliki čovjek: on je bio slavljen i uspješan čovjek. Moj muž nikada nije bio slavljen ni uspješan; i čista je istina da nikada nije ni sanjao o tome. On ne očekuje da će biti slavan zbog razmišljanja, ništa više nego zbog pušenja cigara. Ali uza sve to, krasi ga i neka nevjerojatna glupost. Nikada nije odrastao. Championa je i dalje volio jednako kao što ga je volio dok su još išli u školu; divio mu se kao što bi se divio mađioničarskom triku za večerom. I nikako nije mogao shvatiti zašto bi trebao biti zavidan Championu. A Champion je želio da mu se zavidi. Poludio je i ubio se zbog toga.«
»Da«, reče otac Brown, »mislim da počinjem shvaćati.«
»Oh, pa zar ne vidite?« reče ona, »cijela je scena napravljena zbog toga — cijelo ovo mjesto je isplanirano zbog toga. Champion je smjestio Johna u tu kućicu odmah pokraj svojih vrata, kao da John ovisi o njemu — samo da bi se osjećao kao propalica. Ali John se nikada nije tako osjećao. On o tim stvarima ne razmišlja ništa više nego neki rastreseni lav. Champion bi upao k Johnu u najnemogućije vrijeme ili na najintimnije objede, noseći nekakav sjajan poklon ili objavu ili pričajući o ekspediciji na kojoj je bio, a John bi to prihvatio ili odbio ljubazno, samo jednim okom, da tako kažem, poput jednog lijenog školarca koji se slaže ili ne slaže s drugim. Nakon pet godina takvog ponašanja, John se uopće nije promijenio; a Sir Claude Champion postao je time opsjednut.«
»A Haman im je počeo govoriti«, reče otac Brown, »o svim stvarima u kojima ga je kralj nagradio; i rekao je: 'Sve te stvari ništa mi ne znače sve dok vidim Židova Mordekaja kako sjedi na vratima kraljevske palače.'«
»Do krize je došlo«, nastavi gospođa Boulnois, »kad sam nagovorila Johna da mi dopusti da zapišem neke od njegovih pretpostavki i pošaljem ih u novine. Počele su privlačiti pažnju, posebno u Americi, a jedne novine su ga željele intervjuirati. Kad je Champion (kojega su intervjuirali gotovo svaki dan) čuo za tu mrvicu uspjeha koja se počela događati njegovom suparniku, puknula je zadnja karika na lancu koji je zadržavao njegovu đavolsku mržnju. Tada je počeo širiti te lude glasine o mojoj ljubavi i časti, o čemu se počelo govoriti u cijelom okrugu. Pitat ćete me zašto sam dopustila takvu odvratnu pažnju. Odgovaram da ju nisam mogla odbiti, osim ako bih to objasnila svome mužu, a neke stvari duša ne može učiniti, kao što tijelo ne može letjeti. To nitko ne bi mogao objasniti mome mužu. Nitko to ne bi mogao učiniti ni sada. Kad biste mu rekli riječi poput »Champion vam krade ženu«, on bi mislio da je to pomalo vulgarna šala; i da to ne može biti ništa osim šale — takva pomisao ne bi mogla pronaći pukotinu na njegovoj veličanstvenoj lubanji kroz koju bi ušla unutra. No, John je te večeri trebao doći i gledati nas u predstavi, ali baš prije nego što smo trebali početi, rekao je da ne će doći; nabavio si je zanimljivu knjigu i cigaru. Kad sam to rekla Sir Claudeu, to je za njega bio smrtni udarac. Monoman je odjednom osjetio očaj. Probo se je mačem, urlajući kao đavao da ga je Boulnois zaklao; leži tamo u vrtu, mrtav, zbog vlastite ljubomore, jer nije mogao izazvati ljubomoru, a John sjedi u blagovaonici i čita knjigu.«
Ponovno je zavladala tišina, a onda je mali svećenik rekao: »Postoji samo jedna slaba točka, gospođo Boulnois, u čitavoj vašoj živoj priči. Vaš muž ne sjedi u blagovaonici i ne čita knjigu. Onaj američki novinar rekao mi je da je bio u vašoj kući, a vaš batler mu je rekao da je gospodin Boulnois ipak otišao u Park Pendragon.«
Njezine sjajne oči raširile su se i postale gotovo naelektrizirane; pa ipak je to više izgledalo kao začuđenost nego pometnja i strah. »Dakle, kako to mislite?« viknula je. »Svi sluge bili su izvan kuće, gledali su predstavu. A mi ne držimo batlera, srećom!«
Otac Brown trgnuo se i napola zavrtio kao neka smiješna čigra. »Što, što?« krikne, kao da se odjednom probudio. »Slušajte, hoće li me vaš muž saslušati ako sada odem do vaše kuće?«
»Oh, sluge su se dosad već vratile«, reče ona.
»Točno, točno!« energično će svećenik, i krene stazom prema ulazu u Park. Još jednom se okrenuo da kaže: »Radije zadržite onog Jenkija ili će naslov »Zločin Johna Boulnoisa« biti ispisan velikim slovima na naslovnici najvažnijih novina u toj zemlji.«
»Ne razumijete«, reče gospođa Boulnois. »Njemu to ne će smetati. Mislim da on Ameriku uopće ne zamišlja stvarnim mjestom.«
Kad je otac Brown stigao do kuće s košnicom i starim psom, mala i uredna sluškinja uvela ga je u blagovaonicu, gdje je Boulnois čitao pokraj zasjenjene svjetiljke, baš kako je njegova žena i rekla. Demižon porta i čaša za vino bili su mu pokraj lakta; a u trenutku kada je svećenik ušao, odmah je primijetio dugački komad pepela kako stoji, neotresen, na njegovoj cigari.
»Ovdje je već najmanje pola sata«, pomisli otac Brown. Zapravo, izgledalo je kao da još uvijek sjedi na istome mjestu na kojemu je sjedio kad mu je večera bila odnesena.
»Nemojte ustajati, gospodine Boulnois«, reče svećenik ugodnim, prozaičnim glasom. »Ne ću vas dugo zadržavati. Bojim se da vas prekidam u nekom znanstvenom istraživanju.«
»Ne«, reče Boulnois, »čitao sam 'Krvavi palac'.« Rekao je to bez mrštenja ili smješkanja, a njegov posjetitelj bio je svjestan određene duboke i snažne ravnodušnosti u tom muškarcu, koju je njegova žena nazvala veličinom. Spustio je svoj krvavi, žuti »jezivi roman«, ne osjećajući njegovu neprikladnost dovoljno da bi ju prokomentirao s humorom. John Boulnois bio je krupan, polagan čovjek ogromne glave, napola sijed, napola ćelav, i otvorenog, snažnog držanja. Bio je u pohabanom i vrlo staromodnom večernjem odijelu, s ukošenim trokutastim otvorom na prednjici košulje: obukao se tako te večeri u svojoj prvotnoj namjeri da ode pogledati svoju ženu kako glumi Juliju.
»Ne ću vas dugo razdvajati od »Krvavog palca« ili bilo kojih drugih katastrofičnih zbivanja«, reče otac Brown sa smiješkom. »Samo sam vas došao pitati o zločinu koji ste večeras počinili.«
Boulnois ga je mirno promatrao, ali na čelu mu se počela pojavljivati crvena crta; i izgledao je kao osoba koja po prvi put otkriva što je stid.
»Znam da je to bio čudan zločin«, reče Brown prigušenim glasom. »Možda i čudniji od umorstva — za vas. Mali grijesi su ponekad teži za priznati nego veliki — ali zato ih i jeste tako važno priznati. Vaš zločin šest puta tjedno počini svaka moderna domaćica: a vi ga ipak smatrate toliko zvjerskim da mu ni ime ne možete izgovoriti.«
»Čovjek se osjeća«, reče filozof polako, »kao prokleta budala.«
»Znam«, potvrdi otac Brown, »ali čovjek često mora birati između toga da se osjeća kao prokleta budala ili da to zaista i bude.«
»Ne mogu sâm sebe dobro analizirati«, nastavi Boulnois, »ali sjedeći u ovom naslonjaču s ovom pričom u ruci, bio sam sretan kao školarac na praznicima. To je bila sigurnost, vječnost — ne mogu to objasniti ... cigare su bile na dohvat ruke ... šibice su bile na dohvat ruke ... Palac je imao još četiri priče ... nije to bio samo mir, već obilje. A onda je zazvonilo zvono i ja sam u jednoj dugoj, smrtnoj minuti mislio kako ne ću moći ustati iz naslonjača — doslovno, fizički, mišićno, ne ću moći. Onda sam to ipak učinio kao čovjek koji mora podići svijet, jer sam znao da su svi sluge vani. Otvorio sam ulazna vrata, a tamo je stajao mali čovjek otvorenih usta, spremnih da govore, i sa svojom otvorenom bilježnicom, spreman da u nju zapisuje. Sjetio sam se američkog novinara, na kojega sam bio sasvim zaboravio. Kosa mu je bila razdijeljena po sredini, a kažem vam da bi umorstvo ...«
»Razumijem«, reče otac Brown. »Vidio sam ga.«
»Nisam počinio umorstvo«, nastavi katastrofičar blago, »nego samo krivokletstvo. Rekao sam mu da sam otišao u Park Pendragon i zalupio mu vrata pred nosom. To je moj zločin, oče Brown, i ne znam kakvu kaznu biste izrekli za njega.«
»Ja ne ću izricati nikakvu kaznu«, reče svećenik, uzevši svoj teški šešir i kišobran, na neki način zabavljen, »upravo suprotno. Došao sam ovamo baš zbog toga da vas odriješim od male kazne koja bi inače pratila vaš mali prijestup.«
»A koja je to«, upita Boulnois smiješeći se, »mala kazna od koje sam tako sretno odriješen?«
»Vješanje«, reče otac Brown.