Marie Belloc Lowndes: PRIČA O IVY

Marie Belloc Lowndes – Priča o Ivy

Joan Fontaine ... glumila U Priči o Ivy

Naslov: Marie Belloc Lowndes: PRIČA O IVY

Naslov originala: Story of Ivy (1927.)

Prevoditelj: dr. sc. Zrinka Dragun

Nakladnik: Ognjište, Zagreb

Godina izdanja: studeni, 2020.

Uvez: tvrdi

Broj stranica: 316

Format: 15 x 21 cm

Cijena: 126,00 kuna

KUPI KNJIGU

Zanimljivost: Marie Belloc Lowndes bila je sestra Hilairea Belloca, najboljeg prijatelja Gilberta Keitha Chestertona, a poznata je i po svome romanu “Stanar” o ubojstvima Jacka Trbosjeka.


Recenzija u časopisu The Spectator 1927. najavila je ovaj roman kao “jednu od najboljih priča gđe. Lowndes, koja sadrži snažnu notu misterije i skandala, a ipak nam donosi i mnoštvo izvrsnih karakterizacija te pronicljive osvrte na moderni život.”


Prema ovome je romanu 1947. godine snimljen film Ivy, koji je režirao Sam Wood, a glavnu je ulogu igrala Joan Fontaine.


Film je najavljen riječima: Tako slatka … tako lijepa … tako ljupka … ali tako neizmjerno ZLA!!!

 

Za slučaj da ste prepoznali ime, da, Marie Belloc Lowndes bila je starija sestra Hilairea Belloca. Prilično produktivna spisateljica, napisala je brojne kriminalističke romane, a "Priča o Ivy" bila je nedvojbeno jedan od najpopularnijih te se pojavila i u drugim medijskim oblicima, uključujući film.

U knjizi, dakle, susrećemo Ivy Lexton, udanu za Jervisa Lextona, oboje u prilično lošoj situaciji jer novac troše kao da ne postoji sutra. Jervis, koji je prilično lijen, potječe iz stare, ugledne obitelji čiji je otac prokockao obiteljsko nasljeđe, a Ivy je jedna od onih žena koje traže jedino dobru zabavu i obilje novca, a k tome žele i da se svi muškarci sjate oko njih.

Izvrsno napisana knjiga odličnog zapleta, u kojemu se radnja razvija do ubojstva, nakon čega slijede posljedice zločina (uključujući sudski proces) te konačni zaključak. Otpočetka znamo identitet ubojice i razloge zbog kojih je počinjen taj gnusni čin, pa se roman stoga fokusira na psihologiju likova, što je doista bio autoričin zaštitni znak.

Citati iz knjige:


Ivy jako voli novac, odnosno, rado ga troši. Ona je zaista ludo rasipna. Pleše kao luda, i članica je dvaju najskupljih noćnih klubova u gradu. Ona je i kriva, što je Jervisov kapital tako brzo nestao.

Francuzi obaju spolova i svake dobi obožavatelji su ljepote, pa je stoga Ivy na svojoj šetnji kroz slikoviti stari grad Dieppe upravo zadivila ljude.

Prema lijepoj ženi svi su muškarci slabi ...

Rushworth je imao izvjesna čvrsta životna načela, njemu bi se činilo vrijednim prijezira, strašnim i nemuževnim, vrebati na ženu koja je ipak bila uglavnom sretno udana, premda je u njenome životu možda i bilo nekih tajni. Ponosio se svojom sposobnošću da odoli iskušenju, ako samo tako odluči. K tome je bio uvjeren kako se svojim bistrim razumom može suočiti sa svakom situacijom, ostvarujući pri tome čak i vlastito zadovoljstvo. To mu je olakšavala činjenica da je Ivy postavio na pijedestal. Sam je Bog znao koliko ju je idealizirao, kako je sebi umišljao da joj je duša jednako tako lijepa kao njeno nježno, savršeno, prividno produhovljeno tijelo.

A ljudska je priroda tako bezazlena — čak i u tom imućnom, sebičnom svijetu, koji je nezasitan u uživanju i u kojemu Ivy nije igrala neznatnu ulogu — pa su svi muškarci, a i mnoge žene koje su ju poznavale, govorili kako je Ivy Lexton »slatko malo stvorenje«, »famozna ženska«, »odvažni mali mišić« i »divna žena za takvoga bijednog čovjeka«.

Ja ne vjerujem da je gospođa Lexton kriva što se svi muškarci zaljubljuju u nju. To valjda leži u ljudskoj prirodi ...«
Na to primijeti Joan Rodney oštrim tonom:
»Ljudskoj je prirodi blisko, ali ako je tako;
Nije li ljudska priroda pala nisko ...

Sad ju imam!« rekao je uzbuđeno. »Dječače moj, ta će mala Ivy još požaliti što je mene preveslala!

Odsad više ne će činiti gluposti! O, ne! Kao prvo, Rushworth nije bio čovjek, koji bi dopuštao ženi da ga nekažnjeno vara. Pored svih svojih neobičnih ideja — Ivy su se njegove ideje o moralnosti uistinu činile jedinstvenima — bio je on vrlo pronicljiv, i ona je to jako dobro znala. Odsad će morati biti dobra, besprijekorna žena. Ali opet, kako je lako biti dobra žena, kada ti godišnji prihod iznosi stotinu tisuća funti!

Sve — sve joj je bilo tako strašno. Spustila je glavu na stol i zaplakala iz velike samilosti prema samoj sebi.

Potom se nasmiješila umiljatim, slatkim, lukavim smiješkom. Poznavala je, kao nitko drugi, njegove slabosti. Bilo je ugodno znati kako nijedna druga žena ne će nikada posjedovati to znanje. Ivy je vjerovala — s pravom ili ne — kako muškarac ne može dva puta u svome životu ljubiti, kao što je ovaj muškarac, Gretorex, ljubio nju.

Pravda je možda slijepa, ali ipak može vidjeti sjaj zlata.

»Oprosti mi zbog ovog pitanja, Rogere. Pretpostavljam kako bi se oženio gospođom Lexton, kad bi ti se za to pružila prilika?«
Smjesta je odgovorio: »Dušu bih dao da se mogu njome oženiti, majko. Volim ju — volim ju više, rekao bih, nego što je ikada ijedan muškarac volio ijednu ženu.«

»No, iako ne vjerujem da ćete u to ikada povjerovati, novac ne znači sve, gospođo —«
»— Lexton.«

Je li doista sve gotovo — iskušenje od kojega je strahovala došlo je svome kraju? Ivy je iznenada počela osjećati kao da se sve oko nje vrti te se uistinu umalo onesvijestila. Ali, s velikim se naporom sabrala te je onima koji su ju gledali kako silazi s klupe za svjedoke, izraz na njenome blijedom licu djelovao neizmjerno dirljivo.

Prema Orpingtonovom dugogodišnjem iskustvu, za tajanstvena umorstva redovito su postojala samo dva dobra razloga: novac ili strast.

Mržnja, jednako kao i ljubav, ponekad ima moć rastrgati i najvještije ispletenu mrežu laži.

Bila je posve svjesna svoje ljepote — koja to lijepa žena uostalom nije?

Promatrala ga je prestrašenim očima. Reći istinu, cijelu istinu i ništa osim istine? Pa, na to nije smjela ni pomisliti!

Utihnula je, sabrala se, unatoč tome što je bila ispunjena napetošću, kao i nadom, iako se nije usuđivala nazvati ju tim imenom.

»Ne znate Vi ništa, Vi uopće nemate savjesti, gospođo Lexton. No, savjest danas više niti nije u modi. Mnoge mlade žene ne bi ni znale što bi započele sa svojom savješću, sve kad bi ju i imale.«

»Što je to«, upitao je svečano, »što danas upravlja cijelim svijetom?«
A onda je, vidjevši njeno začuđeno lice, izbacio samo jednu riječ, »Novac!«

»U današnje se vrijeme novcem može postići sve, jer svi žele novac, i troše ga, kako ga nikada prije nisu trošili. Vjerujte mi, gospođice Dent, danas nitko nije nepotkupljiv.«

Potom je prigušeno vrisnula od iznenađenja, jer u predsoblju je sjedila bolničarka i čekala ju.
Na sestrinom ljubaznom licu nalazio se izraz velike uznemirenosti, gotovo posramljenosti. Ustala je i pogledala ravno u zastrašene, razrogačene oči mlade žene, koja je još maloprije bila tako vesela.
»Moram vam nešto reći, nešto vrlo žalosno, milostiva gospođo.«"

Ovaj svijet uz nečiju pomoć napušta nedvojbeno puno više osoba, nego što to glupi, nemaštoviti ljudi pretpostavljaju. Što se tiče onih koji im — recimo to tako — pomognu da napuste svijet u kojemu više nisu korisni, oni se sasvim sigurno, kako je to Roger rekao, često izuzetno uspješno izvuku.

Takozvani »puk« rijetko se kada vara u pogledu prave prirode i karaktera ljudi. Priprosti ljudi odviše su blizu tvrdoj zbilji života, a da bi previše griješili. Njima ne treba nikakvo mjerilo za razlikovanje šljake od zlata.

»Samo Bog poznaje tajne svih srca, gospođo Lexton. Nisam vas pitao, niti vas namjeravam pitati, vjerujete li da je taj nesretni mladić kriv za strašni zločin za koji ga optužuju i zbog kojega će se na suđenju boriti za svoj život. Ali ako u vama ima imalo sumnje ili ako ga čak smatrate nedužnim, preklinjem vas, od srca, razmotrite i odvagnite svaku riječ, koju ćete odsad izustiti.«

Puno se čudnije stvari događaju u stvarnome životu, gospođice Dent, nego što bi ih se ijedan romanopisac usudio staviti u svoju priču. Mnogi su muškarci, a ponekad i žene, mnogo nepošteniji nego što ijedna obična osoba može i zamisliti.

»Ja ne volim tvoju malu prijateljicu«, reče ona odlučno, »pažljivo sam ju promatrala od njezina dolaska u četvrtak poslijepodne, premda se čini kako je tek danas poslije ručka otkrila moju nazočnost. Kad sam prošle godine bila preko u Americi, upravo su bili smislili oznaku za takve mlade dame koje stalno nastoje prisvojiti sve, što god uspiju: 'kopačima zlata' naziva se ova vrsta tamo preko, Mary. Ja znam što govorim.«
»Kako to možeš znati?«
»Instinkt, draga. Kad bih bila na tvome mjestu, ja bih se po mogućnosti što prije nastojala riješiti krasne gospođe Lexton.«

Kada je obukla haljinu, počela je promatrati svoj odraz u velikom zrcalu u uglu pored prozora. Da, ta je haljina bila prekrasna i baš je bila prikladna za taj dan.
Požurila se k ormaru od orahovine te je izvadila šešir što ga je jučer kupila. Prvi se put nasmiješila, otkako je sinoć došla kući. Mali je šešir bio baš šik, zaista šik. I dobro joj je stajao; bila je u njemu — zašto to ne bi mirne duše sama sebi priznala — upravo čarobna.

Njena meka, unatrag počešljana zlatna kosa, njena bijela koža, njene oči poput ljubičica i njen vitki stas podsjećali su one, koji su joj se divili, na sliku Nelsonove Emme pored vretena, ukoliko su ikada proučavali Romneyjevu umjetnost. Ivyn se muž radovao što je mogao ustanoviti i to da je bila, ne samo najljepša, nego i najelegantnija od svih žena koje su te večeri objedovale u hotelu »Savoy«.

Možda zato što je toga dana bio sentimentalno raspoložen, neobično ga je dirnulo kada je primijetio kako je taj krupni muškarac, ispod pokrivača, držao za ruku malu sjedokosu damu. Razgovarali su žustro, sretno; očigledno su bili, pomislio je, muž i žena staroga kova, koji nikada nisu tako sretni, kao kada su zajedno.

Odjednom počne grozničavom brzinom odvrtati poklopac. Kad je to ostvarila, pritisnula je smaragdnu kopču svoje sedefne torbice. Torbica se otvorila, a ona je iz njenog džepića izvadila svoju pudrijeru. Na to je sa stola uzela staklenu žlicu te je njome u džepić podstavljen bijelom kožom nasula malo onoga bijelog praška, za koji je znala da je smrtonosni otrov.
Potom je opet zatvorila svoju torbicu i vratila poklopac na posudu te ga ponovno učvrstila. Izvršivši to, udaljila se malo od stola i počela razmišljati o onome, što je trenutak prije učinila.
Zašto je to učinila — takvu ludost? Razmišljala je. U dubini svoga srca našla je i odgovor na to pitanje bez riječi, ali to ni sama sebi nije htjela priznati.