Karel Čapek: PISMA IZ ENGLESKE

Karel Čapek – Pisma iz Engleske

Naslov: Karel Čapek: PISMA IZ ENGLESKE

Naslov originala: Anglické listy (1924.)

Na engleski preveo Paul Selver - Karel Čapek: Letters from England (1925.)

S engleskog prevela: dr. sc. Zrinka Dragun

Nakladnik: Ognjište, Zagreb

Godina izdanja: siječanj, 2021.

Uvez: tvrdi

Broj stranica: 160

Format: 15 x 21 cm

Cijena: 126,00 kuna

KUPI KNJIGU

... iznimno šarmantna putopisna knjiga izvrsnog češkog pisca Karela Čapeka ... zapisi o ekscentričnostima britanskog života u 1920.-tima ... za ljubitelje Gilberta Keitha Chestertona, Čapek u ovome djelu spominje i susret s njim ... knjiga je ilustrirana Čapekovim crtežima ...

Karel Čapek o G. K. Chestertonu:
To je gospodin G. K. Chesterton; nacrtao sam ga, kako leti; s jedne strane zato, jer sam od njega ponio tek samo letimičan pojam, a s druge strane zbog njegova rajskog mladenaštva. Nažalost je u tom času bio nekako stisnut situacijom malo oficijelnom; mogao se samo smijati, ali njegov smijeh dostaje za trojicu. Kada bih mogao pisati o njegovim knjigama, o njegovoj pjesničkoj demokratičnosti, o njegovu genijalnom optimizmu — bilo bi to najveselije od mojih pisama; ali kako sam zabio u glavu, da pišem samo o onom što sam vidio svojim vlastitim očima, to vam opisujem ovoga korpulentnog gospodina, koji oblikom i prostorom, što ga zauzima podsjeća na Viktora Dyka, ima mušketirske brkove i plahe, mudre oči iza cvikera i smetene ruke, kako već obično imaju debeli ljudi, i kravatu, koja je lepršala; on je u isti mah dijete, orijaš, kovrčavo janje i bizon; ima veliku crvenu glavu, sa zamišljenim i mušičavim izrazom, i na prvi je pogled izazvao u meni plašljivost i snažnu sklonost; više ga puta nisam vidio.

Citati iz knjige:

Ali da bih ipak samo započeo od početka, to sam vam nacrtao sliku kako izgleda Engleska, kad joj se približavate iz Kanala. Ono bijelo - to su obične stijene i na njima raste trava; to je doduše građeno dosta temeljito, tako reći na pećini, ali imati pod nogama kontinent, ljude, to je ipak solidniji osjećaj.


 

Ta Engleska, ta stara, paradoksalna, posebna, otočna, engleska Engleska, ukratko ta vaša Velika Britanija, nije cijela Engleska. Svugdje u svijetu gdje vidite parlament, vidite dio Engleske; jer je Engleska rodila parlamentarizam. Gdje god se susretnete s političkom demokracijom, nalazite djelić engleskog duhovnog teritorija; jer je Engleska prva u našem svijetu postavila ideale demokracije. I svugdje na ovome svijetu, gdje vrijede ideali osobne slobode i dostojanstva, tolerancije, poštovanja individualnosti i nepovredivosti ljudskih prava, ondje je engleska kulturna baština, a vi ne gledate tuđu zemlju nego Veću Englesku, koja je dom većine civiliziranih ljudi. Gle, svaka borba za očuvanje demokracije ujedno je i borba za tu Veću Englesku, za to duhovno carstvo koje daleko prelazi granice Velike Britanije. Ta borba ili, miroljubivije rečeno, taj razvitak svijeta odlučit će o sudbini izvjesnih načela i vrijednosti i ideala, u kojima se očitovao duh Engleske; danas se uistinu radi o njihovu očuvanju ili propasti. Rekao bih kako engleska obala započinje svugdje, gdje vrijede vrijednosti slobode. Na ovome svijetu ima mnogo Dovera, ali ih morate potražiti na moralnoj karti svijeta.


 

Jezerske se krave od ostalih razlikuju po svojoj naročitoj riđoj nijansi; osim toga, od drugih se krava izdvajaju dražešću krajolika u kojemu pasu, kao i blagošću svoga izraza. Po cijeli se dan kreću po Elizejskim poljanama; a kada legnu, polagano i svečano preživaju riječi zahvalnosti. Na svojoj sam ih slici okružio svim ljepotama Jezerskog područja; na njoj vidite most ispod kojega teče rječica s pastrvama, nježno grmlje, lelujava stabla, ovalne i ugodne brežuljke prekrivene guštarama i živicom, grebene Kambrijskog gorja te naposljetku nebo ispunjeno vlagom i svjetlošću; među stablima nazirete vrhove koliba izgrađenih od crvenkastog ili zelenkastog kamena, i priznat ćete kako je biti krava u Jezerskom području velika milost koju zadobivaju samo najsvetija i navrjednija od svih stvorenja.


 

Ne znam zašto, ali ta trezvena Engleska na mene ostavlja dojam najbajkovitije i najromantičnije od svih zemalja što sam ih ikada vidio.


 

Ah, gledao sam plava i vatrena mora, i meke plaže i palmina stabla kako se savijaju nad azurne valove; ali ova su me siva i hladna jezera posve začarala; gle, ondje ždral gaca usred morske trave, i galeb ili morska lastavica klizi preko valova uz divlji i prodorni krik; iznad vrištine, šljuka zviždi, i jato drozdova frkće, kudravi mali junac zuri u čovjeka, i na golim brdima pasu ovce, izdaleka nalikujući žućkastim ušima; i uvečer, mnoštvo sićušnih mušica u roju nahrupi i uvuče se čovjeku u nos, i sjeverni dan traje skoro do ponoći.
I modro more što čovjeku pljuska pod nogama, i otvoreni put prema sjeveru ...


 

Kada sam poslije došao u Englesku, otkrio sam na svoje razočaranje, da Englezi u pretežnoj većini ne nose karirana odijela i zaliske, i da ne stavljaju noge na stol; da nisu (s izuzetkom gospodina G. B. Shawa) napadno dugi niti (s izuzetkom gospodina G. K. Chestertona) napadno krupni. Tako čovjek gubi iluzije svoje mladosti.


 

Vegetarijanac je, a ne znam jesu li tome uzrok načela ili gurmanski razlozi; čovjek nikada ne zna imaju li ljudi načela zbog načela ili zbog svoga osobnog zadovoljstva.


 

Rekao sam kako sam samo jednom bio u Engleskoj. To nije posve točno. Svatko, tko čita englesku književnost, stupa u najstvarniju i najengleskiju Englesku. Koliko se ja u te stvari razumijem, engleska je literatura još engleskija nego engleska crkva ili engleska politika; rekao bih da su vaše knjige tako apsolutno engleske, kao englesko selo ili engleska obitelj. Možda nije potrebno više ništa reći u pohvalu vaše literature.


 

Posve druga zemlja i drugi ljudi. To je pokrajina, ali monumentalna; siromašnija zemlja, ali izdržljiva; riđi ljudi uglastih crta lica, ali djevojke su ljepše nego dolje u Engleskoj ...


 

Kilometrima i kilometrima, ni nastambe niti čovjeka; a kad koliba i proleti vidokrugom, siva je i kamena kao i same stijene, i potpuno osamljena, ničega drugog nema kilometrima oko nje. Jezero bez ribara, potoci bez mlinara, pašnjaci bez pastira, cesta bez putnika.


 

Moramo biti točni, matematički i geometrijski, kako bismo bili jednaki prirodi. Brojevi i fantastika, zakon i obilje, grozničave su sile prirode; ne postajemo jednaki prirodi sjedenjem ispod zelenog stabla, već stvaranjem kristala i ideja; stvaranjem zakona i oblika: prožimanjem tvari vatrenim blijescima božanskog proračunavanja.


 

Moram u gruboj prozi izreći kako je ovdje lijepo; jezero plavo-ljubičaste boje između golih brežuljaka – jezero se zove Loch Tay, a svaka se udolina zove Glen, svaka planina Ben i svaki čovjek Mac – plavo i spokojno jezero, iskričavi dašak vjetra, kudravi crni ili crvenkasti volovi na livadama, kao ugljen crne planinske bujice i brežuljci ogoljeli kao u baladama, obrasli tek travom i vrijeskom – kako da vam to oslikam?


 

Zatim sam otišao u muzej Madame Tussaud. ... Pred jednim sam se posebno dojmljivim obličjem gospodina u cilindru zaustavio i pogledao u katalog kako bih otkrio tko je to; iznenada se gospodin s cilindrom pomaknuo i udaljio; to je bilo strašno. Nije prošlo dugo, a dvije su mlade dame pogledale u katalog kako bi otkrile koga ja predstavljam.


 

Otišao sam i u druge klubove; ima ih na stotine, različitih po postanku i svrsi, ali svi najbolji su na Piccadillyju ili u njegovoj okolici, i svi imaju stare kožne naslonjače, ritual tišine, besprijekorne konobare i zabranu ulaska ženama; kao što vidite, sve su to značajne prednosti.


 

Ovo je g. John Galsworthy, prvo kao dramatičar, pa onda kao romanopisac, jer, primite to na znanje, dužnost vam je upoznati ga i u jednome i u drugome svojstvu. Vrlo je spokojan, profinjen i savršen čovjek, s licem svećenika ili sudca, vitak i žilav, spoj taktičnosti, suzdržanosti i zamišljene sramežljivosti, izuzetno ozbiljan; jedino mu se oko očiju nazire osmijeh, u ljubaznim borama, čiji nabori otkrivaju duboku skoncentriranost. Ima ženu koja mu je jako slična, a knjige su mu savršena i mudra djela osjetljivog i pomalo tužnog promatrača.


 

MORAŠ početi od početka,” savjetovali su mi, ali budući da već deset dana boravim na ovom cirkusu od otoka, početak se nekako izgubio. S čime da počnem? Prženom slaninom, ili Izložbom na Wembleyju? Gospodinom Shawom, ili londonskim policajcima? Posve mi je jasno da je moj početak jako zbrkan; ali, kad je riječ o tim policajcima, moram primijetiti da ih novače prema njihovoj ljepoti i veličini; nalik su bogovima, za glavu viši od običnih smrtnika, a njihova je moć bezgranična. Kada jedan od tih bobija, visok dva metra, podigne ruku na Piccadillyju, i Saturn se zaustavi, a Uran zastane na svome nebeskom putu čekajući dok Bobi ponovno ne spusti ruku. Nikada nisam vidio nešto toliko nadljudsko.


 

I vi budite poput prirode; stvarajte, stvarajte, neobične stvari, predivne, izbrazdane ili uvrnute, šarene i prozirne; što raskošnije, neobičnije i iskrenije stvarate, bliže ćete biti prirodi ili možda Bogu. Moćna je priroda.


 

Što se tiče velškoga jezika, prilično je nerazumljiv, a k tome, kao što mi je moj učeni prijatelj objasnio, i složen; na primjer, riječ za otac ponekad je »dad«, ponekad »tad«, a ponekad »mhad«, ovisno o okolnostima. Da je taj jezik složen, vidljivo je iz činjenice da je jedno selo u blizini Angleseya poznato pod imenom Llanfairpwllgwyngyllgogerychwyrndrobwllllantysiliogogogoch.


 

Bogata Engleska zgrnula je u svojim kolekcijama blaga cijeloga svijeta; sama i ne previše kreativna, odvukla je metope Akropole i egipatske kolose od porfira ili granita, asirske bareljefe, čvornate reljefne predmete drevnog Yucatána, nasmiješene Buddhe, japanske drvene rezbarije i lakirane predmete, izbor kontinentalne umjetnosti te mješavinu suvenira iz kolonija: željezne predmete, tkanine, staklo, vaze, kutije s duhanom za šmrkanje, korice knjiga, kipove, slike, emajl, pisaće stolove s intarzijama, saracenske mačeve, i samo nebo zna što još sve ne; možda sve na ovome svijetu što imalo vrijedi.


 

Stabla su možda ono najljepše što Engleska nudi. Naravno, i livade i policajci, ali uglavnom stabla, sjajnih širokih krošnji, drevna, velikodušna, slobodna, časna, golema stabla. Stabla u Hampton Courtu, Richmond Parku, Windsoru, i ni sam ne znam gdje još sve ne. Lako je moguće da ta stabla imaju veliki utjecaj na torijevce u Engleskoj. Mislim da ona održavaju aristokratske instinkte, povijesnu svijest, konzervativizam, poreze, golf, Dom lordova, i druge čudne i antikne pojave. Vjerojatno bih bio fanatični radikal kada bih živio u Ulici željeznih balkona ili u Ulici sivih opeka; ali sjedeći pod drevnim hrastom u parku Hampton Courta, bio sam u ozbiljnom iskušenju da priznam vrijednost starih stvari, uzvišenu misiju starih stabala, skladnu sveobuhvatnost tradicije te opravdanost štovanja svega što je dovoljno snažno da se očuva kroz vjekove.


 

Ovo je g. G. K. Chesterton; nacrtao sam ga kako leti, djelomice zbog toga što sam o njemu uspio dobiti tek brzi i površni dojam, a potom i zbog njegove rajske veselosti. Nažalost, u tome je konkretnom trenutku ona možda bila malčice prigušena okolnostima donekle službenog karaktera; mogao se jedino nasmiješiti, ali njegov osmijeh vrijedi za tri. Kada bih mogao pisati o njegovim knjigama, njegovom pjesničkom demokratizmu, njegovom srdačnom optimizmu, bilo bi to najveselije od svih mojih pisama; ali kako sam si uvrtio u glavu da pišem samo o onome što sam vidio svojim očima, opisat ću vam krupnoga gospodina, čija bujna građa podsjeća na Viktora Dyka; ima mušketirske brkove, a ispod cvikera skromne, oštroumne oči, bespomoćne ruke, kakve obično imaju krupni ljudi, i nezategnutu kravatu. Istovremeno je dijete, div, kovrčavo janje i bik. Ima veliku, riđu glavu, zamišljeni i vragolasti izraz, i na prvi je pogled u meni pobudio sramežljivost i snažni osjećaj privrženosti: nisam ga susreo puno puta.


 

Što se tiče velškoga jezika, prilično je nerazumljiv, a k tome, kao što mi je moj učeni prijatelj objasnio, i složen; na primjer, riječ za otac ponekad je “dad,” ponekad “tad,” a ponekad “mhad,” ovisno o okolnostima. Da je taj jezik složen, vidljivo je iz činjenice da je jedno selo u blizini Angleseya poznato pod imenom Llanfairpwllgwyngyllgerychwyrndrobwllllantysiliegegegech. Mogu vam reći da je keltski jezik Walesa ugodan za slušanje, posebice s usana tamnokosih djevojaka gotovo francuskog tipa. No, stare Velšanke, nažalost, nose muške kape; to je očigledno zaostatak starosjedilačke nošnje, koja je za žene uključivala muški cilindar zapanjujuće visine.