Heretici

Heretici

Naslov: Heretici
Naslov originala: Heretics (1905.)
Prevoditelj: dr. sc. Zrinka Dragun
Nakladnik: Ognjište, Zagreb
Godina izdanja: 2019.
Uvez: tvrdi
Broj stranica: 235
Format: 15 x 21 cm
Cijena: 147,00 kuna (besplatna dostava RH)

KUPI KNJIGU

Gilbert Keith Chesterton, “princ paradoksa”, u ovoj je kolekciji, koju čini dvadeset eseja i članaka s početka dvadesetog stoljeća, pokazao najbolju stranu svoje dosjetljivosti. Fokusirajući se na “heretike” — one koji se diče svojom nadmoćnošću prema kršćanskim idealima — Chesterton procjenjuje ugledne ličnosti iz svijeta književnosti i umjetnosti koji spadaju u tu kategoriju. Uzori poput Rudyarda Kiplinga, Georgea Bernarda Shawa, H. G. Wellsa te Jamesa McNeilla Whistlera dolaze pod autorov ispitivački pogled, gdje se susreću s ravnopravnim mjerama njegove svojstvene mudrosti i humora.

Osim britke procjene dobro poznatih pojedinaca (“G. Rudyard Kipling i prikazivanje svijeta malim” te “G. H. G. Wells i divovi”), ti eseji sadrže opažanja o širem svijetu. “O papučama i jednostavnosti,” “Znanost i divljaci,” “O izvjesnim modernim piscima i instituciji obitelji,” “O pomodnim romanopiscima i pomodnom okruženju,” te “Romanopisci sirotinjskih četvrti i sirotinjske četvrti” odražavaju glavne teme kojima se Chesterton bavio tijekom života. „Heretici“ su pobudili bijes nekih kritičara zbog osuđivanja suvremenih filozofija, bez istovremenog pružanja alternativa; autor je odgovorio nekoliko godina kasnije s pratećim sveskom, „Pravovjerjem“. Podrugljive, vesele i velikodušne, obje su knjige vrhunski Chesterton. Ova je knjiga istovremeno i lako štivo i teško štivo. Ali Chesterton uspijeva pokazati, između ostalog, kako naše nove hereze 21. stoljeća zapravo i nisu nove, budući da se s većinom njih suočava i on sam.


… prvi prijevod na hrvatski jezik …

Citati iz knjige:

Kada uđemo u obitelj, činom rođenja, mi uistinu ulazimo u svijet koji je nepredvidljiv, u svijet koji ima svoje vlastite neobične zakone, u svijet koji bi mogao postojati i bez nas, u svijet koji mi nismo stvorili. Drugim riječima, kada uđemo u obitelj, ulazimo u bajku.


Pretpostavimo da se na ulici pokrenula velika strka u vezi nečega, recimo u vezi svjetiljke, koju mnoge utjecajne osobe žele srušiti. Redovnik odjeven u sivo, koji predstavlja duh Srednjega vijeka, upitan je za mišljenje o toj temi te počinje govoriti, suhoparnim načinom učenjaka, "Razmotrimo, prije svega, moja braćo, vrijednost Svjetlosti. Ako je Svjetlost sama po sebi dobra —" U tome je trenutku on donekle razumljivo srušen. Svi ljudi jurnu prema svjetiljki, svjetiljka je srušena za deset minuta, a oni krenu čestitati jedni drugima na svojoj nesrednjovjekovnoj praktičnosti. Ali stvari se u svom daljnjem tijeku ne rješavaju baš posve lako. Neki su ljudi srušili svjetiljku jer su željeli električno svjetlo; neki jer su željeli staro željezo; neki zato što su željeli tamu, jer su njihova djela bila zla. Neki su mislili kako nije bila dovoljno nalik svjetiljki, neki da je bila previše takva; neki su djelovali jer su željeli smrskati gradsku mašineriju; neki jer su željeli smrskati bilo što. I u noći bjesni rat, u kojemu nitko ne zna koga udara. I tako, postupno i neizbježno, danas, sutra, ili sljedećeg dana, vraća se uvjerenje kako je redovnik ipak bio u pravu, i kako sve ovisi o tome kakva je filozofija Svjetlosti. Jedino što o onome o čemu smo mogli raspravljati pod plinskom svjetiljkom, sada moramo raspravljati u tami.


Kada je Krist u simboličnom trenutku uspostavljao Svoje veličanstveno društvo, nije odabrao za njegov kamen temeljac ni sjajnog Pavla, niti mističnog Ivana, već prevrtljivca, snoba, kukavicu — jednom riječju, čovjeka. I na toj je stijeni izgradio Svoju Crkvu, i vrata paklena nisu ju nadvladala. Sva su carstva i kraljevstva propala, zbog te prirođene i trajne slabosti, da su ih utemeljili snažni ljudi i da su bila utemeljena na snažnim ljudima. Ali ta je jedina stvar, povijesna kršćanska crkva, bila utemeljena na slabom čovjeku, i iz toga je razloga neuništiva. Jer nijedan lanac nije jači od svoje najslabije karike.


Nekadašnje je ograničenje značilo da je samo pravovjernima bilo dopušteno raspravljati o religiji. Moderna sloboda znači da nikome nije dopušteno o njoj raspravljati.


Blasfemija predstavlja umjetnički efekt, jer blasfemija ovisi o filozofskom uvjerenju. Blasfemija ovisi o vjerovanju i s njime nestaje. Ako itko u to sumnja, neka ozbiljno sjedne i pokuša misliti blasfemične misli o Thoru. Mislim da će ga njegova obitelj na kraju dana zateći u pomalo iscrpljenom stanju.


Svaki od popularnih modernih izraza i ideala predstavlja smicalicu kako bi se izbjegao problem onoga što je dobro. Skloni smo govoriti o "slobodi"; to je, na način kako mi o njoj govorimo, smicalica za izbjegavanje rasprave o tome što je dobro. Skloni smo govoriti o "napretku"; to je smicalica za izbjegavanje rasprave o tome što je dobro. Skloni smo govoriti o "obrazovanju"; to je smicalica za izbjegavanje rasprave o tome što je dobro. Moderni čovjek govori, "Napustimo sva ta proizvoljna mjerila i prigrlimo slobodu." Ovo, logički objašnjeno, znači "Nemojmo odlučiti što je dobro, neka se radije smatra dobrim ne donošenje odluke o tome." On kaže, "Nosite se sa svojim starim moralnim obrascima; ja sam za napredak." Ovo, logički izraženo, znači, "Nemojmo utvrditi što je dobro; utvrdimo radije možemo li toga dobiti više." On kaže, "Ni u religiji niti u moralu, prijatelju moj, ne leže nade čovječanstva, već u obrazovanju." Ovo, jasno izraženo, znači, "Ne možemo odlučiti što je dobro, ali dajmo to svojoj djeci."


Naši se moderni političari pozivaju na ogromnu slobodu Cezara i Nadčovjeka, tvrde kako su previše praktični da bi bili neokaljani i previše domoljubni da bi bili moralni; ali ishod svega toga je da je mediokritet postao ministar financija. Naši novi umjetnički filozofi zahtijevaju jednaku moralnu slobodu, slobodu da razruše nebo i zemlju svojom energijom; ali ishod svega toga je da je mediokritet postao pjesnik laureat. Ne kažem kako ne postoje snažniji ljudi od ovih; ali može li itko reći da postoje snažniji ljudi od onih ljudi iz davnina kojima je dominirala njihova filozofija i koji su bili prožeti svojom religijom? Bi li podčinjenost mogla biti bolja od slobode, o tome se može raspravljati. Ali da je njihova podčinjenost postigla više nego naša sloboda, to će teško itko osporiti.


Istina koju Chesterton brani trebala bi biti očigledna. Ali budući da ju Chesterton mora braniti, ona očigledno nije očigledna. Heretici su sakrili istinu, odvratili su nam pozornost, pridobili su nas lažima. Prva je laž da istina nije bitna."

Dale Ahlquist o knjizi "Heretici" Gilberta Keitha Chestertona


Kako se danas o njemu govori, "napredak" je jednostavno komparativ kojemu nismo utvrdili superlativ. Na svaki ideal religije, domoljublja, ljepote, ili sirovog zadovoljstva nudimo alternativni ideal napretka – ili, drugim riječima, na svaki prijedlog dobivanja nečega što nam je poznato nudimo alternativni prijedlog dobivanja puno više nečega o čemu nitko ne zna ništa.


Jer kršćanski su dogmatičari pokušavali uspostaviti vladavinu svetosti te su, kao prvo, pokušali definirati što je uistinu sveto. Ali naši moderni pedagozi pokušavaju ostvariti religijsku slobodu, a da prije nisu pokušali utvrditi ni što je religija, ni što je sloboda.


Opće se teorije posvuda preziru; doktrina ljudskih prava zamijenjena je doktrinom ljudskog pada. Za nas u današnje vrijeme i sami je ateizam previše teološki. I sama je revolucija previše sustavna; sama je sloboda previše ograničavajuća. Ne želimo nikakva uopćavanja. G. Bernard Shaw izrazio je taj stav savršenim epigramom: "Zlatno je pravilo da nema zlatnog pravila." Sve više i više raspravljamo o potankostima u umjetnosti, politici, književnosti. Čovjekovo je mišljenje o tramvajima važno; njegovo je mišljenje o Botticelliju važno; njegovo mišljenje o sveukupnosti stvari nije važno. On se može izokrenuti i istražiti milijune objekata, ali ne smije pronaći onaj neobični objekt, svemir; jer ako to učini, imat će religiju, i bit će izgubljen. Sve je važno – osim svega zajedno.


Riječ "hereza" ne samo da više ne znači da griješite; ona praktički označava da ste bistre glave i smioni. Riječ "pravovjerje" ne samo da više ne znači da ste u pravu; ona praktički označava da griješite. Sve to može značiti samo jednu stvar, i to isključivo jednu stvar. To znači da je ljudima sve manje stalo jesu li u filozofskom smislu u pravu.


Nema takve stvari na svijetu kao što je nezanimljiva tema; jedina stvar koja može postojati je nezainteresirana osoba. Ni za čim ne postoji vatrenija potreba nego za obranom dosadnjakovića. Kada je Byron podijelio ljudski rod na dosadnjakoviće i one koji se dosađuju, propustio je primijetiti kako uzvišena obilježja postoje u cijelosti u dosadnjakovićima, a manje vrijedna obilježja u onima koji se dosađuju, među koje je ubrojio i sebe. Dosadnjaković se, svojim zvjezdanim entuzijazmom, svojom svečanom srećom, mogao, na neki način, pokazati pjesnikom. Osoba koja se dosađuje zasigurno se pokazala prozaikom.


Za bilo kojim nedužnim čajnim stolićem lako možemo čuti čovjeka kako govori, "Život nije vrijedan življenja." Prema tome ćemo se postaviti onako kako se postavljamo prema tvrdnji da je dan lijep; nitko ne misli kako bi to uopće moglo imati ikakav ozbiljan učinak na čovjeka ili na svijet. Pa ipak, ako bi se u tu izjavu doista povjerovalo, svijet bi se okrenuo naglavce. Ubojicama bi bile dodjeljivane medalje jer spašavaju ljude od života; vatrogasci bi bili osuđivani jer čuvaju ljude od smrti; otrovi bi se koristili kao lijekovi; liječnike bi se pozivalo kada bi se ljudi osjećali dobro; Kraljevsko Humanističko Društvo bilo bi iskorijenjeno poput horde ubojica. Ipak, nikada ne teoretiziramo o tome hoće li konverzacijski pesimist osnažiti društvo ili narušiti njegov red; jer smo uvjereni da teorije nisu važne.


Nikada nije bilo toliko malo rasprave o ljudskoj prirodi kao danas, kada o njoj, prvi put, mogu raspravljati svi. Staro ograničenje značilo je kako je samo pravovjernima dopušteno raspravljati o religiji. Moderna sloboda znači da nikome nije dopušteno o njoj raspravljati.


Koje dobro donosi rađanje čovjeka dok nismo utvrdili zašto je dobro biti čovjek? Samo mu predajete problem koji se sami ne usuđujete riješiti. To je upravo tako kao da čovjek kojemu je postavljeno pitanje, "Koja je svrha čekića?" odgovori, "Proizvoditi čekiće"; a kada je upitan, "A ti novi čekići, koja je njihova svrha?" odgovara, "Ponovno proizvoditi čekiće". Jednako kao što bi taj čovjek neprestano odgađao pitanje o krajnjoj svrsi drvodjeljstva, tako i g. Wells i svi mi ostali takvim frazama uspješno odgađamo pitanje o krajnjoj vrijednosti ljudskog života.


Ali nemojmo nikada zaboraviti kako je ova vizionarska religija, u jednom smislu, nužno zdravija od našeg modernog i razumnog morala. Ona je zdravija iz tog razloga, što može razmatrati ideju uspjeha ili trijumfa u beznadnoj borbi usmjerenoj prema etičkom idealu, u onome što bi Stevenson nazvao, svojom uobičajenom dirljivom veselošću, "izgubljenom bitkom za vrlinu." Moderni moral, s druge strane, može jedino ukazati s potpunim uvjerenjem na strahote koje slijede kršenje zakona; njegovo jedino pouzdanje je pouzdanje u zlo. On jedino može ukazati na nesavršenost.


Ljudska je rasa, prema religiji, jednom pala, i u tome je padu stekla znanje o dobru i zlu. Sada smo pali drugi put, a preostalo nam je samo znanje o zlu.


G. Shaw sažima Ibsenovo naučavanje u frazu, "Zlatno je pravilo da nema zlatnog pravila." U njegovim očima, to odsustvo trajnog i pozitivnog ideala, to odsustvo neprolaznog ključa za vrlinu, glavna je Ibsenova zasluga. Ja ovdje nimalo cjelovito ne raspravljam o tome, je li to tako ili nije. Jedino što pokušavam istaknuti, s pojačanom nepokolebljivošću, jest kako nas to izostavljanje, bilo ono dobro ili loše, doista ostavlja suočene licem u lice s problemom ljudske svijesti ispunjene vrlo nedvosmislenim slikama zla, a bez jasne predodžbe o dobru. Ubuduće nam svjetlost mora biti nešto mračno – nešto o čemu ne možemo govoriti. Kao Miltonovim đavlima u Pandemoniju, tama je ono što nam je vidljivo.


Uviđam kako su ljudi koji su se međusobno poubijali oko pravovjerja homoousiosa bili daleko razumniji nego ljudi koji se svađaju oko obrazovnih dokumenata. Jer kršćanski su dogmatičari pokušavali uspostaviti vladavinu svetosti te su, kao prvo, pokušali definirati što je uistinu sveto. Ali naši moderni pedagozi pokušavaju ostvariti religijsku slobodu, a da prije nisu pokušali utvrditi ni što je religija, ni što je sloboda.


Slanje pisma i ženidba spadaju među onih nekoliko preostalih stvari koje su u potpunosti romantične; jer da bi neka stvar bila u potpunosti romantična, ona mora biti neopoziva.


Ukratko, kada g. Shaw zabranjuje ljudima da imaju stroge moralne ideale, on se ponaša poput osobe koja bi im zabranila da imaju djecu. Na izreku kako je "zlatno pravilo da zlatnog pravila nema," može se, doista, posve jednostavno odgovoriti njenim izvrtanjem. To da nema zlatnog pravila samo je po sebi zlatno pravilo, ili, bolje rečeno, još je gore od zlatnog pravila. To je željezno pravilo; okovi na iskonskoj ljudskoj težnji.


Blasfemija predstavlja umjetnički efekt, jer blasfemija ovisi o filozofskom uvjerenju. Blasfemija ovisi o vjerovanju i s njime nestaje. Ako itko u to sumnja, neka ozbiljno sjedne i pokuša misliti blasfemične misli o Thoru. Mislim da će ga njegova obitelj na kraju dana zateći u pomalo iscrpljenom stanju.


Činjenica je da je svaki trenutak svjesnoga života nezamislivo čudo. Činjenica je da svako lice na ulici posjeduje nevjerojatnu neočekivanost bajke.


Mnogi od najsjajnijih umova našega vremena poticali su nas na isto takvo egocentrično grabljenje rijetkih užitaka. Walter Pater je rekao kako smo svi mi pod smrtnom presudom te kako je naš jedini put uživati u predivnim trenutcima jednostavno zbog samih tih trenutaka. Istu je lekciju poučavala i vrlo moćna i vrlo neutješna filozofija Oscara Wildea. To je carpe diem religija; ali carpe diem religija nije religija sretnih ljudi, već vrlo nesretnih ljudi. Velika radost ne skuplja ružine pupoljke dok može; njene su oči usredotočene na besmrtnu ružu koju je ugledao Dante. Velika radost u sebi nosi osjećaj besmrtnosti ...


"Vino," kaže Sveto pismo, "razvedruje srce čovjeka," ali samo onoga čovjeka koji ima srce.


... jer stvarima se divimo s razlogom, ali volimo ih bez razloga.


Ljudska je rasa, prema religiji, jednom pala, i u tome je padu stekla znanje o dobru i zlu. Sada smo pali drugi put, a preostalo nam je samo znanje o zlu.


Zlo aristokracije nije u tome što ona nužno vodi nametanju loših stvari ili patnji tužnih; zlo aristokracije je u tome što sve stavlja u ruke one klase ljudi koja uvijek ima mogućnost nametnuti nešto, što nikada ne mora podnositi. Bio cilj onoga što nameću dobar ili loš, oni su jednako lakomisleni. Argument protiv vladajuće klase u modernoj Engleskoj nije ni najmanje taj da je ona sebična; ako baš hoćete, možete nazvati engleske oligarhe i previše nevjerojatno nesebičnima. Argument protiv njih jednostavno je taj što prilikom donošenja zakona za sve ljude, uvijek isključuju sebe.


Neki mi je kritičar jednom prilikom prigovorio rekavši, sa stavom ogorčene razumnosti, "Ako već morate zbijati šale, barem ih ne biste trebali zbijati s takvim ozbiljnim temama." Ja sam mu odvratio s prirodnom jednostavnošću i čuđenjem, "S kojim drugim temama čovjek može zbijati šale, ako ne s ozbiljnim temama?


Svaki bi čovjek koji raspolaže temeljnim poznavanjem ljudske psihologije trebao osjetiti iznimno duboku sumnju prema svakome tko za sebe tvrdi da je umjetnik te govori puno o umjetnosti. Umjetnost je nešto vrijedno i ljudsko, poput hodanja ili izgovaranja osobnih molitava; ali onoga trenutka kada se o njoj počne govoriti jako svečano, možete biti prilično sigurni kako je zapala u blokadu i neku vrstu poteškoće.


Temeljna je istina vrlo jednostavna. Nacionalnost postoji, i nema ništa na svijetu zajedničko s rasom. Nacionalnost je nešto poput crkve ili tajnog društva; to je tvorevina ljudske duše i volje; to je duhovna tvorevina. A u modernom svijetu postoje ljudi koji bi smislili bilo što i učinili bilo što radije nego priznali kako bi nešto moglo biti duhovna tvorevina.


Demokracija nije filantropija; ona čak nije ni čovjekoljublje ili društvena reforma. Demokracija nije utemeljena na sažalijevanju običnog čovjeka; demokracija je utemeljena na poštovanju prema običnom čovjeku, ili, ako baš hoćete, čak i na strahu od njega. Ona se ne bori za čovjeka zato što je čovjek tako bijedan, već stoga što je čovjek tako uzvišen. Ona ne zamjera toliko običnom čovjeku što je rob, koliko mu zamjera što nije kralj, jer njen je san uvijek san prve Rimske Republike, nacije kraljeva.


Čovjek ne može biti dovoljno mudar da bude veliki umjetnik, a da nije i dovoljno mudar da poželi biti filozof. Čovjek ne može raspolagati energijom za stvaranje dobre umjetnosti, a da nema i energije kojom će se poželjeti uzdići iznad nje. Mali umjetnik je zadovoljan umjetnošću; jedino čime je veliki umjetnik zadovoljan je sve.


Sama činjenica da g. McCabe o plesanju misli kao o nečemu što pripada nekoj plaćenoj ženi u Alhambri, ilustracija je istoga načela po kojemu on uspijeva misliti o religiji kao o nečemu što pripada nekim plaćenim ljudima s bijelim ovratnicima. Obje su te stvari, stvari koje ne bi trebao obavljati netko drugi za nas, već bismo ih trebali obavljati mi sami. Da je g. McCabe stvarno religiozan, bio bi sretan. Da je stvarno sretan, plesao bi.


Veličanje može biti ogromno i suludo, a da ne posjeduje nijedno obilježje laskanja, sve dok se radi o veličanju nečega što očigledno postoji. Čovjek može reći kako žirafina glava udara u zvijezde, ili kako kit ispunjava Sjeverno more, a i dalje biti samo prilično uzbuđen u vezi svoje omiljene životinje. Ali kada počne čestitati žirafi na njenom perju i kitu na eleganciji njegovih nogu, zatječemo se u situaciji u kojoj smo suočeni s onim društvenim elementom što ga nazivamo laskanjem.


Ako postoji jedna stvar iznad svih ostalih koju će priznati svatko tko raspolaže i najmanjim znanjem o svijetu, to je da ljudi uvijek govore ozbiljno i iskreno i s najvećom mogućom brižnošću o stvarima koje nisu važne, ali uvijek govore neozbiljno o stvarima koje jesu.


Cijela tajna praktičnog uspjeha kršćanstva leži u kršćanskoj poniznosti, koliko god ona bila nesavršeno ostvarena. Jer uklanjanjem svih pitanja zasluga ili naplate, duša iznenada postaje oslobođena za nevjerojatna putovanja. Ako upitamo duhovno zdravog čovjeka koliko on zaslužuje, njegov se um nagonski i trenutno povlači. Dvojbeno je zaslužuje li dva metra zemlje. Ali ako ga upitate što može osvojiti – on može osvojiti zvijezde.


Ljubav nas doista obuzima i mijenja i muči. Ona doista slama naša srca nepodnošljivom ljepotom, poput nepodnošljive ljepote glazbe.


Za smijeh od srca nužno je dodirnuti srce.


Ako nam je netko na prvome mjestu, to bi trebalo biti zbog onoga što je njemu na prvome mjestu.


Ako je čovjek istinski nadmoćan nad svojim bližnjima, prva stvar u koju vjeruje je jednakost među ljudima.


Svaki je čovjek idealist; jedino što se prilično često dogodi da ima pogrešan ideal.


Ali kada smo u potrazi za stvarnim zaslugama nekog čovjeka, nerazborito je obratiti se njegovim neprijateljima, a još bezumnije obratiti se njemu samome.


Profesionalni vojnik stječe sve više i više moći kako opća hrabrost zajednice opada. Tako je u Rimu pretorijanska garda postajala sve važnija i važnija kako je Rim postajao sve raskošniji i nemoćniji. Vojnik stječe civilnu moć razmjerno gubitku vojnih obilježja kod civila. A kako je bilo u drevnom Rimu, tako je i u suvremenoj Europi. Nikada nije postojalo doba u kojemu su narodi bili militantniji. Nikada nije postojalo doba u kojemu su ljudi bili manje hrabri. Sva doba i svi epovi pjevali su o oružju i čovjeku; ali mi smo istovremeno ostvarili propadanje čovjeka i fantastično usavršavanje oružja.


Činjenica je kako ono što g. Kiplinga privlači militarizmu nije zamisao hrabrosti, već zamisao discipline. Daleko je više hrabrosti po kvadratnom kilometru bilo u Srednjem vijeku, kada nijedan kralj nije imao profesionalnu organiziranu vojsku, već je svaki čovjek imao luk ili mač. Ali zanos g. Kiplinga profesionalnom vojskom nije izazvan hrabrošću, koja ga jedva imalo zanima, već disciplinom, koja je, kad se sve uzme u obzir, njegova osnovna tema. Moderna vojska nije čudo hrabrosti; ne pruža joj se dovoljno mogućnosti, zahvaljujući kukavičluku svih ostalih. Ona je zapravo čudo organizacije, i to je istinski Kiplingov ideal.


Ali čovjek može naučiti mnogo o ženama očijukajući, pa ipak biti neupućen u prvu ljubav; čovjek može upoznati jednaki broj zemalja kao Odisej, pa ipak biti neuk kada je u pitanju domoljublje.


Onoga trenutka kada počnemo duboko mariti za bilo što, svijet – odnosno, sva ostala raznorazna zanimanja – postaje naš neprijatelj. Kršćani su to pokazali kada su govorili o čuvanju svoje suštine "neumrljane svijetom;" ali ljubavnici o tome govore u jednakoj mjeri kada govore o ljubavi "i po cijenu gubitka svijeta." Astronomski govoreći, jasno mi je da je Engleska smještena u svijetu; slično tome, pretpostavljam kako je i Crkva bila dio svijeta te čak i ljubavnici stanovnici tog nebeskog tijela. Ali svi su oni spoznali izvjesnu istinu – istinu, kako onoga trenutka kada bilo što zavoliš, svijet postaje tvoj neprijatelj.


Nesumnjivo je nadahnjujuće prozujati oko svijeta u automobilu, doživjeti Arabiju kao vrtlog pijeska ili Kinu kao bljesak rižinih polja. Ali Arabija nije vrtlog pijeska, niti je Kina bljesak rižinih polja. One su drevne civilizacije s neobičnim vrlinama zakopanima poput blaga. Ako ih poželimo razumjeti, to bismo morali učiniti ne kao turisti ili istraživači, to bismo morali učiniti s odanošću djece i velikom strpljivošću pjesnika. Osvojiti ta mjesta znači izgubiti ih.


Čovjek na salonskom brodu vidio je sve rase ljudi, pa razmišlja o stvarima koje ljude razdvajaju – o prehrani, odijevanju, društvenoj etiketi, prstenju u nosu kao u Africi, ili u ušima kao u Europi, plavoj boji među drevnim, ili crvenoj boji među modernim Britancima. Čovjek u polju kupusa nije vidio baš ništa; ali on razmišlja o stvarima koje ujedinjuju ljude – gladi i dojenčadi, i ljepoti žena te obećanju ili prijetnji s neba.


Kada je Krist u simboličnom trenutku uspostavljao Svoje veličanstveno društvo, nije odabrao za njegov kamen temeljac ni sjajnog Pavla, niti mističnog Ivana, već prevrtljivca, snoba, kukavicu — jednom riječju, čovjeka. I na toj je stijeni izgradio Svoju Crkvu, i vrata paklena nisu ju nadvladala. Sva su carstva i kraljevstva propala, zbog te prirođene i trajne slabosti, da su ih utemeljili snažni ljudi i da su bila utemeljena na snažnim ljudima. Ali ta je jedina stvar, povijesna kršćanska crkva, bila utemeljena na slabom čovjeku, i iz toga je razloga neuništiva. Jer nijedan lanac nije jači od svoje najslabije karike.


Čovjek koji je pogrešno shvaćen uvijek ima tu prednost pred svojim neprijateljima, što oni ne znaju njegovu slabu točku, niti njegov plan djelovanja.


Istina, naravno, mora iz nužde biti čudnija od privida, jer privid smo izmislili tako da udovoljimo sebi.


Gilbert Keith Chesterton o svome dobrom prijatelju Georgeu Bernardu Shawu: "Ushitio je sve boeme rekavši kako su žene jednake muškarcima; ali ih je razbjesnio nagovijestivši da su muškarci jednaki ženama.


Istina je, da je posve pogrešno pretpostaviti kako odsutnost jasnih uvjerenja umu pruža slobodu i žustrinu. Čovjek koji u nešto vjeruje, spreman je i domišljat, jer on sve svoje oružje ima na dohvat ruke. On svoju provjeru može primijeniti u trenu. Čovjek upleten u sukob s muškarcem poput g. Bernarda Shawa može si zamisliti kako ovaj potonji ima deset lica; slično tome, čovjek koji se bori protiv sjajnog duelanta može si zamisliti kako se mač njegovog neprijatelja pretvorio u deset mačeva u njegovoj ruci. Ali tome nije stvarno uzrok to što čovjek koristi deset mačeva, tome je uzrok to što on cilja vrlo točno s jednim. Nadalje, čovjek s jasnim uvjerenjem uvijek djeluje bizarno, zato što se ne mijenja sa svijetom; on se popeo na postojanu zvijezdu, a Zemlja se zujeći okreće ispod njega poput zoetropa. Milijuni mlakih muškaraca odjevenih u crne kapute nazivaju se duhovno zdravima i razumnima samo zato što uvijek pokupe trenutno pomodno bezumlje, jer ih vrtlog svijeta tjera u jedno ludilo za drugim.


Sve dok ne uvidimo da bi stvari mogle ne postojati, ne možemo uvidjeti da stvari postoje. Sve dok ne ugledamo pozadinu što ju čini tama, ne možemo se diviti svjetlosti kao nečemu izdvojenom i stvorenom. Onoga trenutka kada tu tamu ugledamo, sva svjetlost zasvijetli, iznenada, zasljepljujuće i božanski. Sve dok si ne predočimo nepostojanje, podcjenjujemo Božju pobjedu te ne možemo razumjeti nijedan trofej iz Njegovog drevnog rata. Jedna je od milijuna ludih lakrdija istine ta, da ništa ne znamo dok ne upoznamo ništavilo.


Upravo je ponizan čovjek taj koji čini velike stvari. Upravo je ponizan čovjek taj koji čini odvažne stvari. Upravo je ponizan čovjek taj kojemu je dano pravo na uzbudljive vidike, i to iz tri očigledna razloga: prvo, zato što napreže svoje oči više od bilo kojeg drugog čovjeka, kako bi ih vidio; drugo, zato što ga oni više preplavljuju i uzdižu, kada jednom dođu; treće, zato što ih bilježi točnije i iskrenije te uz manje krivotvorenja, nego njegova običnija i umišljenija svakodnevna osobnost. Pustolovine su namijenjene onima, kojima su one najneočekivanije – odnosno, najromantičnije. Pustolovine su za plašljive: u tom smislu, pustolovine su za nepustolovne.


Istina je kako sva iskrena zahvalnost počiva na izvjesnoj tajni poniznosti, pa gotovo i tame. Čovjek koji je rekao, "Blagoslovljen je onaj koji ništa ne očekuje, jer on neće biti razočaran," složio je hvalospjev posve neprikladno, pa čak i pogrešno. Istina je da je "Blagoslovljen onaj koji ništa ne očekuje, jer će biti izvanredno iznenađen." Čovjek koji ne očekuje ništa, vidi crvenije ruže nego što ih obični ljudi mogu vidjeti, i zeleniju travu, i nepredvidljivije sunce. Blagoslovljen je onaj koji ništa ne očekuje, jer on će posjedovati gradove i planine; blagoslovljen je krotki čovjek, jer on će baštiniti zemlju.


I čovjek bi se trebao oženiti jer se zaljubio, a posve sigurno ne zato što je potrebno naseliti svijet.


Veliki čovjek nije čovjek koji je toliko snažan da osjeća manje od drugih ljudi; on je čovjek toliko snažan da osjeća više. A kada Nietszche govori, "Novu vam zapovijed dajem, 'budite čvrsti,'" on zapravo govori, "Novu vam zapovijed dajem, 'budite mrtvi.'" Osjećajnost je definicija života.


Svijet je okrugao, toliko okrugao da se škole optimizma i pesimizma od samoga početka svađaju je li okrenut pravom stranom prema gore. Teškoća ne proizlazi u tolikoj mjeri iz puke činjenice da su dobro i zlo pomiješani u približno jednakim omjerima; proizlazi uglavnom iz činjenice da se ljudi uvijek razilaze u vezi toga koji su dijelovi dobri, a koji loši.


Čovjek koji ima vjeru mora biti spreman, ne samo postati mučenik, već i biti budala. Smiješno je reći kako je čovjek spreman mučiti se i umrijeti za svoja uvjerenja, kada za njih nije spreman čak ni nositi vijenac oko glave.


Teško je na prvi pogled uočiti zašto bi u tolikoj mjeri ljudske stvari, poput dokolice i šaljivosti, uvijek morale imati vjersko podrijetlo. Razumno gledajući, čini se kako nema razloga zašto ne bismo pjevali i poklanjali si darove u čast bilo čega – rođenja Michelangela ili otvaranja postaje Euston. Ali to ne ide. Činjenica je da ljudi postaju pohlepno i veličanstveno materijalistički jedino oko nečega duhovnog. Uklonite Nicejsko vjerovanje i slične stvari, i učinit ćete neku neobičnu nepravdu prodavačima kobasica. Uklonite neobičnu ljepotu svetaca, i ono što nam ostaje daleko je neobičnija ružnoća Wandswortha. Uklonite natprirodno, i ono što ostaje je neprirodno.


Pijte zato što ste sretni, ali nikada zato što ste nesretni. Nikada nemojte piti kada se bez pića osjećate jadno, ili ćete biti nalik pijancu sivoga lica koji pije rakiju u sirotinjskom dijelu grada; nego pijte kada biste bili sretni i bez pića, i bit ćete poput nasmijanoga seljaka u Italiji. Nikada nemojte piti zato što vam piće treba, jer to je razložno pijenje te put prema smrti i paklu. Nego pijte zato što vam piće nije potrebno, jer to je bezrazložno pijenje te drevno zdravlje svijeta.


Posve je istinito, naravno, da snažna sreća dolazi uglavnom u izvjesnim prolaznim trenutcima; ali nije istina da o njima trebamo razmišljati kao o prolaznima, ili u njima uživati jednostavno "zbog samih tih trenutaka." Činiti to znači racionalizirati sreću, i stoga ju uništiti. Sreća je misterija, poput religije, i nikada ju ne bi trebalo racionalizirati. Pretpostavimo da čovjek doživi doista sjajan trenutak užitka. Ne mislim pri tome na nešto povezano s djelićem glazure, mislim na nešto u čemu je sadržana silna sreća – gotovo bolna sreća. Čovjek može iskusiti, na primjer, trenutak zanosa prve ljubavi, ili trenutak pobjede u bitci. Ljubavnik uživa u trenutku, ali baš izričito ne zbog samoga trenutka. On u njemu uživa zbog žene, ili zbog sebe samoga. Ratnik uživa u trenutku, ali ne zbog samoga trenutka; on u njemu uživa zbog barjaka. Cilj što ga barjak predstavlja može biti budalast i nestalan; ljubav može biti mladenačka ljubav, i trajati tjedan dana. Ali domoljub o barjaku razmišlja kao o vječnom; ljubavnik o svojoj ljubavi razmišlja kao o nečemu što ne može završiti. Ti su trenutci ispunjeni vječnošću; ti su trenutci radosni zato što ne djeluju kratkotrajno. Jednom ih samo pogledajte kao trenutke na Paterov način, i postat će jednako hladni kao Pater i njegov stil. Čovjek ne može voljeti smrtne stvari. On jedino može na trenutak voljeti besmrtne stvari.


Nikada nijedan udarac nije bio zadan prirodnim ljubavima i ljudskome smijehu, koji je bio toliko sterilizirajući kao taj carpe diem što ga zagovaraju esteti. Za bilo kakvu vrstu zadovoljstva nužan je potpuno drugačiji duh; izvjesna sramežljivost, izvjesna neodrediva nada, izvjesno djetinje iščekivanje. Čistoća i jednostavnost presudne su za strasti – da, čak i za zle strasti. Čak i poroci zahtijevaju neku vrstu djevičanstva.


Dioniz je vino učinio, ne lijekom, već sakramentom. I Isus Krist je učinio vino, ne lijekom, već sakramentom. Ali Omar ga čini, ne sakramentom, već lijekom. On se časti zato što život nije radostan; on pijanči zato što nije sretan. "Pijte," kaže, "jer ne znate odakle ste došli ni zašto. Pijte, jer ne znate kada odlazite ni kamo. Pijte, jer zvijezde su okrutne, a svijet uzaludan poput zvrka. Pijte, jer nema ničega što je vrijedno povjerenja, ničega za što se vrijedno boriti. Pijte, jer sve stvari postupno nestaju u temeljnoj ravnopravnosti i zlokobnom miru." I tako on stoji nudeći nam pehar u svojoj ruci. A na uzvišenom oltaru kršćanstva stoji druga figura, u čijoj je ruci također kalež vina. "Pijte" kaže, "jer cijeli je svijet crven poput vina, od grimiza Božje ljubavi i gnjeva. Pijte, jer trube pozivaju na bitku, a ovo je oproštajno piće. Pijte, jer ovo je moja krv novoga zavjeta koja je prolivena za vas. Pijte, jer ja znam odakle dolazite i zašto. Pijte, jer ja znam kada odlazite i kamo."


Cijeli moderni svijet vene za istinski senzacionalističkim novinarstvom. To je otkrio onaj vrlo sposobni i pošteni novinar, g. Blatchford, koji je pokrenuo kampanju protiv kršćanstva, upozoravan, vjerujem, sa svih strana kako će mu to uništiti novine, ali koji je s time nastavio iz časnoga osjećaja intelektualne odgovornosti. On je, međutim, otkrio kako je, iako je nedvojbeno šokirao svoje čitatelje, također iznimno unaprijedio svoje novine. Kupovali su ih – kao prvo, svi ljudi koji su se s njim slagali i koji su to željeli čitati; te kao drugo, svi ljudi koji se s njim nisu slagali i koji su mu htjeli pisati pisma. Ta su pisma bila opsežna (ja sam, drago mi je to reći, pomogao bujanju njihove zapremine), i obično su bila umetnuta s velikodušnom cjelovitošću. I tako je slučajno otkrivena (kao i parni stroj) velika novinarska maksima – da će ljudi, ako ih urednik samo uspije dovoljno razljutiti, napisati za njega pola njegovih novina besplatno.


Sve dok su stvari doista obećavajuće, nada je tek obično ulagivanje ili banalnost; tek onda kada je sve beznadno, nada počinje biti snagom. Poput svih kršćanskih vrlina, ona je jednako toliko nerazumna, koliko je i neophodna.


Jučer sam pročitao rečenicu koja bi trebala biti napisana zlatnim i neslomljivim slovima; to je upravo moto nove filozofije Carstva. ... Pojavila se u članku o američkim predsjedničkim izborima. Ovo je ta rečenica, i svi bi ju trebali pažljivo pročitati te ju prevratati po jeziku sve dok ne okuse svu njenu slatkoću. 'Malo čvrstog zdravog razuma često kod publike koju sačinjavaju američki radnici postiže više nego puno oholih argumenata. Govornik koji je, iznoseći svoja gledišta, zakucavao čavle u dasku, na zadnjim je predsjedničkim izborima osvojio stotine glasova za svoju stranku.' Ne želim ovu savršenu stvar ukaljati komentarom; Merkurove riječi zvuče grubo nakon Apolonovih pjesama. Ali razmislite samo na trenutak o umu, neobičnom, zagonetnom umu čovjeka koji je to napisao, urednika koji je to odobrio, ljudi koji su vjerojatno time zadivljeni, nevjerojatnih američkih radnika, za koje to, koliko je meni poznato, može doista vrijediti. Pomislite kakva mora biti njihova ideja o "zdravom razumu"! Pravo je zadovoljstvo spoznati kako smo vi i ja sada sposobni osvojiti tisuće glasova, ako se ikada uključimo u predsjedničke izbore, čineći nešto takvo. Jer pretpostavljam kako čavli i daska nisu ključni za javno predstavljanje "zdravog razuma;" moguće su i varijacije. Mogli bismo pročitati – 'Malo zdravog razuma zadivljuje američke radnike više nego oholi argument. Govornik koji je, iznoseći svoja gledišta, čupao dugmad sa svoga prsluka, osvojio je tisuće glasova za svoju stranku.' Ili, 'Čvrsti zdravi razum u Americi govori bolje nego oholi argument. Stoga je senator Budge, koji je bacio svoje umjetne zube u zrak svaki put kada je izgovorio epigram, osvojio čvrsto odobravanje američkih radnika.'


Ne radi se samo o tome da novinarstvo odnosi pobjedu nad književnošću. Radi se o tome da loše novinarstvo odnosi pobjedu nad dobrim novinarstvom.


Jedina jednostavnost koja je bitna jest jednostavnost srca. Ako se ona izgubi, ne mogu ju vratiti nikakve repe, niti isposničko odijevanje; već samo suze i strepnja i plamenovi koji nisu ugašeni. Ako to ostane, nije previše bitno ako uz to ostane i nekoliko ranoviktorijanskih naslonjača. ... Ali ne želim imati ništa s jednostavnošću kojoj podjednako nedostaju strah, zadivljenost i radost. Ne želim imati ništa s đavolskom vizijom djeteta koje je previše jednostavno da bi voljelo igračke.


Netko se požalio, čini mi se, Matthewu Arnoldu da postaje dogmatičan poput Carlylea. On je odvratio, "To je možda istina; ali previdjeli ste očiglednu razliku. Ja sam dogmatičan i u pravu, a Carlyle je dogmatičan i u krivu." Snažni humor te primjedbe ne bi smio od nas sakriti svoju vječnu ozbiljnost i zdravi razum; nijedan čovjek ne bi trebao uopće pisati, pa čak niti govoriti, ako ne misli kako je on na tragu istine, dok drugi čovjek griješi. Slično tome, ja smatram kako sam ja dogmatičan i u pravu, dok je g. Shaw dogmatičan i u krivu.


Ako kažemo kako nešto predstavlja jedan aspekt istine, očigledno je da tvrdimo kako znamo što je istina; jednako kao što, ako govorimo o stražnjim nogama psa, tvrdimo kako znamo što je pas. Nažalost, filozof koji govori o aspektima istine obično pita i "Što je istina?" Često čak i on sam osporava postojanje istine, ili kaže kako je nedokučiva ljudskoj inteligenciji. Kako on, onda, može prepoznati njene aspekte? Ne bih volio biti umjetnik koji bi graditelju donio arhitektonski nacrt, govoreći, "Ovo je južni aspekt kolibe s pogledom na more. Koliba s pogledom na more, naravno, ne postoji." Ne bi mi baš bilo ni previše drago kada bih morao objasniti, u takvim okolnostima, kako koliba s pogledom na more možda i postoji, ali ju je nemoguće zamisliti ljudskim umom. Niti bi mi bilo imalo više drago biti zbrkani i smiješni metafizičar koji izjavljuje kako je u stanju posvuda vidjeti aspekte istine koje nema. Naravno, savršeno je očigledno kako postoje istine kod Kiplinga, kako postoje istine kod Shawa ili Wellsa. Ali stupanj do kojega ih možemo spoznati ovisi isključivo o tome koliko u sebi imamo jasnu zamisao o tome što je istina. Smiješno je pretpostaviti da, što smo sumnjičaviji, to više vidimo dobro u svemu. Jasno je da ćemo, što smo sigurniji što je dobro, to više vidjeti dobro u svemu.


Pravednost se sastoji od toga da spoznamo kako izvjesna osoba zaslužuje izvjesnu stvar te da joj tu stvar i damo. Umjerenost se sastoji od toga da otkrijemo prikladnu granicu nekog naročitog užitka te da je se pridržavamo. Ali milosrđe znači opraštati ono što je neoprostivo, ili to uopće nije vrlina. Nada znači nadati se kada je sve beznadno, ili to uopće nije vrlina. A vjera znači vjerovati u nevjerojatno, ili to uopće nije vrlina.


U naše vrijeme, ljubav i milosrđe su moderne krjeposti; osvijetljene su Dickensovim divovskim plamenom. Nada je danas moderna krjepost; našu je pozornost za nju zarobila Stevensonova iznenadna i srebrna truba. Ali vjera nije moderna, i u svakom se kutku uobičajeno na nju nabacivati činjenicom kako se radi o paradoksu. Svi s porugom ponavljaju onu poznatu djetinjastu definiciju kako je vjera "sposobnost vjerovanja u ono za što znamo da je neistinito." Pa ipak, vjera nije nimalo veći paradoks od nadanja i ljubavi. Ljubav je sposobnost branjenja onoga za što znamo da je neobranjivo. Nada je sposobnost da budemo veseli u okolnostima za koje znamo da su očajničke. Istina je kako postoji stanje nadanja koje pripada sjajnim izgledima i jutru; ali to nije krjepost nadanja. Krjepost nadanja postoji jedino za vrijeme zemljotresa i pomrčine. Istina je kako postoji nešto grubo nazvano milosrđem, što označava milosrđe prema zaslužnim siromasima; ali milosrđe prema zaslužnima uopće nije milosrđe, nego pravednost. Nezaslužni su oni kojima je milosrđe potrebno, pa taj ideal ili uopće ne postoji, ili postoji u cijelosti za njih. U praktične svrhe, upravo u beznadnom trenutku potreban nam je čovjek ispunjen nadom, pa ta krjepost ili uopće ne postoji, ili počinje postojati u tome trenutku. Upravo u onome trenutku kada nada prestaje biti razumna, ona postaje korisna.


Moje općenito stajalište koje se dotiče triju krjeposti o kojima sam govorio, sad će, nadam se, biti dovoljno jasno. Sve su tri paradoksalne, sve su tri praktične, i sve su tri paradoksalne zato što su praktične. Pritisak krajnje nužde, kao i strahovito poznavanje stvari onakvih kakve jesu, nagnali su ljude da postave te zagonetke, i da za njih umiru. Kakvo god bilo značenje proturječja, činjenica je kako je jedina vrsta nade koja je imalo korisna u bitci, ona nada koja osporava aritmetiku. Kakvo god bilo značenje proturječja, činjenica je kako je jedina vrsta milosrđa što ga ijedan slabi duh želi, ili što ga ijedan velikodušni duh osjeća, ono milosrđe koje oprašta doista poročne grijehe. Kakvo god bilo značenje vjere, ona uvijek mora predstavljati uvjerenost u nešto što ne možemo dokazati. Stoga, na primjer, zahvaljujući vjeri prihvaćamo kao istinito postojanje drugih ljudi.


Dakle, psihološko otkriće je jednostavno u tome da je, nasuprot pretpostavci kako se najpotpunije uživanje postiže protezanjem svoga ega do beskonačnosti, istina kako se najpotpunije uživanje postiže smanjivanjem svoga ega do ništice.


Kada bismo vidjeli Sunce prvi put, bilo bi ono najstrašniji i najljepši od svih meteora. Sada, kada ga vidimo stoti put, nazivamo ga, gnusnom i pogrdnom Wordsworthovom frazom, "svjetlost običnog dana." Skloni smo povećavati svoje zahtjeve. Skloni smo zahtijevati šest sunaca, zahtijevati plavo sunce, zahtijevati zeleno sunce. Poniznost nas neprestano vraća natrag u prvobitnu tamu. Ondje je svako svjetlo munja, iznenađujuća i trenutna. Sve dok ne shvatimo tu izvornu tamu, u kojoj nemamo ni vida, niti očekivanja, ne možemo od srca i poput djeteta veličati sjajnu senzacionalnost stvari. ... Poniznom čovjeku, i to jedino poniznom čovjeku, Sunce je doista Sunce; poniznom čovjeku, i to jedino poniznom čovjeku, more je doista more. Kada pogleda u sva lica na ulici, on ne uviđa samo da su ti ljudi živi, on uviđa s potresnim zadovoljstvom da nisu mrtvi.


Svaka velikodušna osoba priznat će kako postoji jedna vrsta grijeha koju bi milosrđe moralo obuhvatiti, a to je grijeh koji je neoprostiv. I svaka će se velikodušna osoba jednako tako složiti kako postoji jedna vrsta ponosa koja je u cijelosti mrska, a to je ponos čovjeka koji ima nešto čime se može ponositi. Ponos koji, razmjerno govoreći, ne šteti karakteru, ponos je onim stvarima koje ne odražavaju uopće nikakvu zaslugu same osobe. Stoga čovjeku nimalo ne šteti ponositi se svojom domovinom, a u usporedbi s tim samo mu malo šteti ponositi se svojim daljnjim precima. Više mu šteti ponositi se činjenicom da je zaradio novac, jer u tome on osobno ima nešto više razloga za ponos. Još mu više šteti ponositi se onime što je plemenitije od novca – intelektom. A najviše mu od svega šteti cijeniti samoga sebe zbog najvrjednije stvari na svijetu – dobrote. Čovjek koji je ponosan na ono što mu se zaista može pripisati je farizej, a čak se ni sami Krist nije mogao suzdržati da ne napadne takvoga čovjeka.


G. Timothy Healy, najozbiljniji intelekt u sadašnjem sastavu Donjeg doma, savršeno je sažeo nacionalnost kada ju je jednostavno nazvao nečim za što će ljudi umrijeti. Kao što je izvrsno rekao u odgovoru lordu Hughu Cecilu, "Nitko, čak ni plemeniti lord, neće umrijeti za Grinički meridijan." I to je velika počast njenom čisto psihološkom karakteru. Uzaludno je pitati zašto Greenwich ne bi mogao izazvati takvu duhovnu privrženost, dok su Atena i Sparta to mogle. To je isto kao pitati zašto se muškarac zaljubljuje u jednu ženu, a ne u drugu.


U današnje vrijeme nije moderno puno govoriti o prednostima male zajednice. Govore nam kako nas moraju zanimati velika carstva i velike ideje. Međutim, postoji jedna prednost male države, grada ili sela, koju samo namjerno slijepi mogu previdjeti. Čovjek koji živi u maloj zajednici, živi u puno većem svijetu. On puno bolje poznaje izrazitu raznolikost i nepopustljiva neslaganja među ljudima. Razlog je očigledan. U velikoj zajednici možemo sami izabrati s kime ćemo se družiti. U maloj zajednici osobe s kojima ćemo se družiti izabrane su za nas. Stoga se u svim velikim i visoko civiliziranim društvima skupine stvaraju na temelju nečega što se naziva sklonošću te isključuju stvarni svijet oštrije od vrata samostana. Nema ničega doista uskogrudnog u vezi klana; ono što je stvarno uskogrudno jest klika. Ljudi u klanu žive zajedno zato što svi nose isti tartan ili zato što su svi potekli od iste svete krave; ali u njihovim će dušama, zahvaljujući božanskoj sreći, uvijek biti više boja nego na ijednom tartanu. Ali ljudi u kliki žive zajedno zato što imaju istu vrstu duše, i njihova je uskogrudnost, uskogrudnost duhovne povezanosti i zadovoljstva, poput one što postoji u paklu. Veliko društvo postoji kako bi stvaralo klike. Veliko društvo je društvo za promicanje uskogrudnosti. To je mašinerija čija je svrha čuvanje izoliranog i osjetljivog pojedinca od svih iskustava gorkih i osnažujućih ljudskih kompromisa. To je, u najdoslovnijem smislu riječi, društvo za sprječavanje kršćanskog naučavanja.


Mi stvaramo svoja prijateljstva; mi stvaramo svoje neprijatelje; ali Bog stvara našeg prvog susjeda. Stoga nam on dolazi zaogrnut svim bezobzirnim strahotama prirode; on je jednako neobičan kao zvijezde, jednako nesmotren i ravnodušan kao kiša. On je Čovjek, najstrašnija od svih zvijeri. Zbog toga su stare religije i stari biblijski jezik pokazali priličnu oštroumnost kada su govorili, ne o čovjekovoj dužnosti prema ljudskome rodu, već o čovjekovoj dužnosti prema njegovom bližnjemu.


Nietzsche, koji najupadljivije predstavlja to uobraženo potraživanje izbirljivih, negdje posjeduje opis – vrlo snažan opis u čisto literarnom smislu – gnušanja i prijezira što ga obuzimaju pri pogledu na obične ljude s njihovim običnim licima, njihovim običnim glasovima i njihovim običnim umovima. Kao što sam rekao, taj je stav gotovo predivan ako ga smijemo smatrati patetičnim. Nietzscheova otmjenost u sebi sadrži svu svetost koja pripada slabima. Kada kod nas izazove osjećaj kako ne može izdržati bezbrojna lica, neprekidne glasove, svladavajuću sveprisutnost koja pripada svjetini, steći će naklonost svakoga tko je ikada bio bolestan na parobrodu ili umoran u pretrpanom omnibusu. Svaki je čovjek mrzio ljudski rod, kada se osjećao manje vrijednim. Svakom je čovjeku ljudski rod bio u očima poput zasljepljujuće magle, ljudski rod u nosnicama poput zagušujućeg mirisa. Ali kada Nietzsche ima nevjerojatan nedostatak smisla za humor i nedostatak mašte, pa od nas traži da povjerujemo kako je njegova otmjenost otmjenost snažnih mišića ili otmjenost snažne volje, nužno je istaknuti istinu. To je otmjenost slabih živaca.


Dobra je stvar za čovjeka živjeti u obitelji iz istog razloga iz kojega je za čovjeka dobra stvar biti opkoljen u gradu. Dobra je stvar za čovjeka živjeti u obitelji u istom smislu kao što je za čovjeka predivna i čarobna stvar biti zameten snijegom u ulici. Sve ga to prisiljava da uvidi kako život nije nešto izvanjsko, već nešto što dolazi iznutra. Iznad svega, sve te situacije ustraju na činjenici kako je život, da bi bio istinski nadahnjujući i zapanjujući život, nešto što, po svojoj prirodi, postoji unatoč nama samima. Moderni pisci koji su nagovijestili, na više ili manje otvoreni način, kako je obitelj loša institucija, općenito su se ograničili na nagovještavanje, s puno oštrine, gorčine ili patosa, kako obitelj možda nije uvijek previše ugodna. Naravno, obitelj je dobra institucija zato što je neugodna. Zdrava je upravo zbog toga što sadrži tako puno neslaganja i raznolikosti. Ona je, kako sentimentalisti kažu, poput maloga kraljevstva te je, poput većine drugih malih kraljevstava, općenito u stanju koje pomalo podsjeća na anarhiju.


Vrhunska je pustolovina roditi se. Tom prilikom doista iznenada ulijećemo u sjajnu i neočekivanu zamku. Tom prilikom doista gledamo u nešto o čemu prije nismo ni sanjali. Naši nas otac i majka doista čekaju u zasjedi kako bi nas zaskočili, poput razbojnika iz grmlja. Naš ujak je iznenađenje. Naša je tetka, da upotrijebim predivni svakodnevni izraz, grom iz vedra neba. Kada stupimo u obitelj, činom rođenja, mi doista stupamo u svijet koji je nepredvidljiv, u svijet koji posjeduje svoje vlastite čudne zakone, u svijet koji bi mogao postojati i bez nas, u svijet koji nismo mi stvorili. Drugim riječima, kada stupimo u obitelj, mi stupamo u bajku.


Ljudi se čude zašto je roman najomiljeniji oblik literature; ljudi se čude zašto se čita više od znanstvenih knjiga ili knjiga o metafizici. Razlog je vrlo jednostavan; stvar je jednostavno u tome što je roman istinitiji od njih. Život ponekad može opravdano djelovati poput znanstvene knjige. Život ponekad može djelovati, i to sa znatno većom opravdanošću, poput knjige iz metafizike. Ali život je uvijek roman. Naše postojanje može prestati biti pjesma; ono čak može i prestati biti predivna žalopojka. Naše postojanje možda nije razumljiva pravda, pa čak niti prepoznatljiva nepravda. Ali naše je postojanje i dalje priča. Vatrenom je abecedom na svakome zalasku sunca napisano "nastavit će se u sljedećem broju."


Slično tome, naši majstori dosjetke razumiju razgovor, ali ne i ono što je dr. Johnson nazvao valjanim razgovorom. Kako bi netko sudjelovao, poput dr. Johnsona, u valjanom razgovoru, nedvojbeno je nužno da, poput dr. Johnsona, bude dobar čovjek – da raspolaže prijateljstvima i čašću i beskrajnom nježnošću. Iznad svega, nužno je biti otvoreno i neprilično čovječan, priznati u cijelosti sve iskonske Adamove jade i strahove. Johnson je bio bistar i duhovit čovjek, pa mu stoga nije bio problem govoriti ozbiljno o religiji. Johnson je bio hrabar čovjek, jedan od najhrabrijih koji je ikada hodao Zemljom, pa mu stoga nije bio problem bilo kome priznati svoj poražavajući strah od smrti.


Joseph Martin McCabe o Chestertonu: "Ali kako jedan ozbiljni izučavatelj društva može i pomisliti na liječenje nepromišljenosti naše generacije nategnutim paradoksima; na pružanje ljudima razumne spoznaje društvenih problema doslovno upotrebom trikova; na rješavanje važnih pitanja nesmotrenim pljuskom brzih metafora i netočnih 'činjenica,' i zamjenom prosudbe maštom, ja to ne mogu shvatiti." Chesterton odgovara: "G. McCabe misli kako ja nisam ozbiljan, već samo smiješan, jer g. McCabe misli kako je smiješno suprotno od ozbiljnog. Smiješno je suprotno od onoga što nije smiješno, i ni od čega drugog. Pitanje izražava li se čovjek grotesknom ili smiješnom frazeologijom, ili svečanom i suzdržanom frazeologijom, nije pitanje motiva ili moralnog stanja, to je pitanje instinktivnog jezika i samoizražavanja. Izabire li čovjek reći istinu dugim rečenicama ili kratkim šalama problem je istovrstan onome izabire li čovjek reći istinu francuskim ili njemačkim jezikom. Propovijeda li čovjek svoje evanđelje groteskno ili ozbiljno jednostavno je nalik pitanju propovijeda li ga u prozi ili stihovima.


Ali zapitajmo se (u duhu ljubavi, kao što bi rekao g. Chadband), što su baleti Alhambre? Baleti Alhambre su institucije u kojima se izvjesni odabrani niz osoba u ružičastom prepušta aktivnosti poznatoj kao plesanje. No, u svim zajednicama u kojima je dominirala religija – u kršćanskim zajednicama Srednjeg vijeka, kao i u mnogim neuljuđenim društvima – ta navika plesanja bila je uobičajena navika svih ljudi te nije nužno bila ograničena na profesionalnu klasu. Osoba je mogla plesati, čak i ako nije bila plesač; osoba je mogla plesati, čak i ako nije bila specijalist; osoba je mogla plesati, čak i ako nije bila ružičasta. A, razmjerno napretku znanstvene civilizacije g. McCabea – odnosno, razmjerno propadanju religijske civilizacije (ili stvarne civilizacije) – ljudi koji doista plešu postaju sve više i više "dobro uvježbani," sve ružičastiji i ružičastiji, dok ljudi koji ne plešu postaju sve brojniji i brojniji.


Da cijelu stvar vrlo jednostavno sažmem, ako me g. McCabe pita zašto unosim neozbiljnost u raspravu o prirodi čovjeka, ja mu odgovaram, zato što je neozbiljnost dio ljudske prirode. Ako me pita zašto uvodim ono što on naziva paradoksima u filozofski problem, ja mu odgovaram, zato što su svi filozofski problemi skloni postati paradoksalnima. Ako prigovori na moj buntovnički stav prema životu, ja mu odgovaram kako život i jeste pobuna. I tvrdim da je Svemir, barem kako ga ja vidim, puno više nalik vatrometima u Kristalnoj palači nego što je nalik njegovoj vlastitoj filozofiji. Cijeli kozmos okružuje napeta i tajanstvena svečanost – poput priprema za dan Guya Fawkesa. Vječnost je predvečerje nečega. Nikada ne pogledam u zvijezde, a da ne osjetim kako su one ognji dječačke rakete, zaustavljeni u svome vječnom padu.


Iznimno velikim umovima stvari u kojima se ljudi slažu toliko su neizmjerno važnije od stvari po kojima se razlikuju, da potonje, u svim praktičnim prigodama, nestaju. U njima je previše drevnog smijeha da bi uopće podnijeli raspravu o razlikama između šešira dvojice muškaraca koje je obojicu rodila žena, ili između blago različitih kultura dvojice muškaraca koji obojica moraju umrijeti. Prvorazredni veliki čovjek jednak je drugim ljudima, poput Shakespearea. Drugorazredni veliki čovjek pada na koljena pred drugim ljudima, poput Whitmana. Trećerazredni veliki čovjek je nadmoćan prema drugim ljudima, poput Whistlera.


Umjetnički temperament je bolest koja pogađa amatere. To je bolest koja nastaje kada ljudi nemaju zadovoljavajuću moć izražavanja, kojom bi oslobodili element umjetnosti iz svojih bića i tako ga se riješili. Za svakog je duhovno zdravog čovjeka blagotvorno osloboditi umjetnost koja u njemu prebiva; nužno je za svakog duhovno zdravog čovjeka po svaku se cijenu riješiti umjetnosti koju nosi u sebi. Umjetnici velike i zdrave vitalnosti lako se rješavaju svoje umjetnosti, lako kao što dišu, ili lako kao što se znoje. Ali za manje snažne umjetnike to postaje pritisak te stvara očiglednu bol, koja se naziva umjetničkim temperamentom. Stoga su iznimno vrijedni umjetnici sposobni biti obični ljudi – ljudi poput Shakespearea ili Browninga. Mnogo je stvarnih tragedija umjetničkog temperamenta, tragedija taštine ili nasilja ili straha. Ali velika je tragedija umjetničkog temperamenta u tome, što on ne može stvarati umjetnost.


Kada, na primjer, govorimo o nekom beskrupuloznom liku iz svijeta trgovine, pa kažemo kako bi on sve učinio za novac, koristimo prilično netočan izraz te ga izuzetno klevećemo. On ne bi sve učinio za novac. On bi neke stvari učinio za novac; on bi, na primjer, prodao svoju dušu za novac; i, kao što je Mirabeau duhovito rekao, bio bi prilično mudar kada bi "novac uzimao za besmislice." On bi ugnjetavao čovječanstvo za novac; ali kako stvari stoje, čovječanstvo i duša ne predstavljaju ono u što on vjeruje; to nisu njegovi ideali. Ali on ima svoje mutne i osjetljive ideale; i ne bi ih obeščastio za novac. Ne bi za novac pio iz zdjele za juhu. Ne bi za novac nosio svoj kaput naopako. Ne bi za novac proširio glas kako mu slabi umna sposobnost. U stvarnoj praksi života, po pitanju ideala otkrivamo točno ono što smo već otkrili po pitanju rituala. Otkrivamo kako, iako postoji posve stvarna opasnost pojave fanatizma od ljudi koji imaju nezemaljske ideale, trajna i neposredna opasnost pojave fanatizma dolazi od ljudi koji imaju svjetovne ideale.


Postoje tri jasno razlučive klase vrhunskih satiričara koji su istovremeno i veliki ljudi – odnosno, tri klase ljudi koji se nečemu mogu smijati, a da pri tome ne izgube dušu. Prvi tip satiričara je čovjek koji prije svega uživa u sebi, a zatim uživa i u svojim neprijateljima. U tom smislu on voli svoga neprijatelja, a po nekoj vrsti pretjeranog naglašavanja kršćanstva, on svoga neprijatelja voli tim više, čim više i on sam postaje neprijatelj. On raspolaže nekom vrstom svladavajuće i agresivne sreće u svome izražavanju ljutnje; njegova je kletva jednako čovječna kao blagoslov. Veliki primjer ove vrste satire je Rabelais. To je prvi tipični primjer satire, satire koja je rječita, koja je silovita, koja je neprilična, ali koja nije zlobna.


Ukratko, čini se da moderni političari misle kako čovjek postaje praktičan samim time što daje izjave isključivo o praktičnim stvarima. Bolesno umišljanje očigledno nije problem, sve dok se radi o materijalističkom bolesnom umišljanju. Instinktivno većina nas osjeća kako je, u praktičnim stvarima, istinito upravo suprotno. Ja bih zasigurno radije dijelio svoj stan s gospodinom koji umišlja da je Bog nego s gospodinom koji misli da je skakavac. Neprestano biti proganjan praktičnim slikama i praktičnim problemima, bez prestanka misliti o stvarima kao stvarnima, kao žurnima, kao da su u procesu dovršavanja – to ne dokazuje da je čovjek praktičan; to se, doista, ubraja u najtipičnije znakove ludila. To što su naši moderni državnici materijalisti nije uopće u sukobu s činjenicom da su i morbidni. Ako čovjek vidi anđele u viziji, to ga može učiniti pretjerano sklonim natprirodnom. Ali to što vidi zmije tijekom delirium tremensa ne čini ga sklonim prirodi.


Izvjesni instinktivni pristup je taj kojim naslućujemo kako su stvari u kojima se svi ljudi slažu neizrecivo važne, dok su sve stvari po kojima se razlikuju (poput puke pameti) gotovo neizrecivo nevažne. Njemu najbliži pristup u našem običnom životu bila bi spremnost kojom bismo u bilo kojoj okolnosti uznemirenosti ili smrti uzeli u obzir tek pripadnost ljudskome rodu. Rekli bismo, nakon ponešto uznemirujućeg otkrića, "Ispod sofe se nalazi mrtav čovjek." Vrlo vjerojatno ne bismo rekli, "Ispod sofe se nalazi mrtav čovjek iznimne osobne profinjenosti." Rekli bismo, "Žena je pala u vodu." Ne bismo rekli, "Visoko obrazovana žena je pala u vodu." Nitko ne bi rekao, "U vašem se stražnjem vrtu nalaze ostatci bistrog mislioca." Nitko ne bi rekao, "Ako ne požurite i ne zaustavite ga, glazbeno izuzetno nadareni čovjek skočit će s one litice." Ali taj osjećaj, koji nam je svima zajednički kada se radi o stvarima poput rođenja i smrti, nekim je ljudima urođen i trajan u svim običnim trenutcima i na svim običnim mjestima. Bio je urođen sv. Franji Asiškom. Bio je urođen Waltu Whitmanu. Možda se i ne može očekivati da u takvom neobičnom i sjajnom stupnju prožme cijelu zajednicu ili cijelu civilizaciju; ali jedna zajednica možda ga posjeduje znatno više od druge zajednice, jedna civilizacija znatno više od druge civilizacije. Moguće je da ga nijedna zajednica nikada nije imala toliko mnogo kao rani Franjevci. Moguće je da ga nijedna zajednica nikada nije imala toliko malo kao naša.


Dovoljan je dokaz kako u biti nismo demokratska država to što se uvijek pitamo što ćemo učiniti sa siromasima. Kada bismo bili demokrati, pitali bismo se što će siromasi učiniti s nama. Kod nas vladajuća klasa samoj sebi uvijek govori, "Koje ćemo zakone donijeti?" U potpuno demokratskoj državi, uvijek bi govorila, "Kojih se zakona možemo pridržavati?" Potpuno demokratske države možda nikada nije ni bilo. Ali čak je i feudalno doba u praksi bilo toliko demokratsko, da je svaki silnik znao kako će se svaki zakon što ga on donese najvjerojatnije okrenuti i protiv njega. Njegovo bi perje moglo biti odsječeno zbog kršenja zakona o pretjeranoj raskoši. Glava bi mu mogla biti odsječena zbog veleizdaje. Ali moderni zakoni gotovo su uvijek zakoni koji se donose kako bi pogodili podređenu klasu, ali ne i vladajuću.


Ljudski mozak je stroj za stvaranje zaključaka; ako ne može doći do zaključka, znači da je zapušten. Kada čujemo za čovjeka koji je previše pametan da bi vjerovao, slušamo o nečemu što ima gotovo proturječan karakter. To je kao slušati o čavlu koji je bio previše dobar da bi držao tepih pričvršćen za tlo; ili o zasunu koji je bio previše snažan da bi držao vrata zatvorena. Teško da čovjek može biti definiran, u Carlyleovom stilu, kao životinja koja izrađuje oruđe; mravi i dabrovi i mnoge druge životinje izrađuju oruđe, u smislu da stvaraju nekakva pomagala. Čovjek može biti definiran kao životinja koja stvara dogme. Dok nagomilava doktrinu na doktrinu, te zaključak na zaključak, oblikujući neki veličanstveni filozofski i religijski nacrt, on, u jedinom opravdanom smislu što mu ga izražavanje pruža, postaje sve više i više čovjekom. Kada odbacuje jednu doktrinu za drugom u profinjenoj sumnjičavosti, kada se odbija vezati za sustav, kada kaže kako je nadrastao definicije, kada kaže kako ne vjeruje u odlučnost, kada, u svojoj vlastitoj mašti, sjedi poput Boga, ne držeći se nikakvog konkretnog vjerovanja, već razmatrajući sva, tada on samim tim procesom polagano tone unatrag u nejasnoću skitničkih životinja i u nesvjesnost trave.


Ali najupadljiviji primjer od svih, upadljiviji, rekao bih, čak i od ovih dvaju primjera, primjer je g. H. G. Wellsa. On je krenuo od neke vrste sumanutog djetinjstva čiste umjetnosti. Započeo je stvaranjem novoga neba i nove Zemlje, s istim neodgovornim nagonom kojim ljudi kupuju novu kravatu ili novi ukras za manžetu. Počeo je zabavljajući se sa zvijezdama i sustavima kako bi stvorio kratkotrajne anegdote; ubio je svemir u šali. Otada je postajao sve ozbiljniji i ozbiljniji te je postao, što se ljudima neizbježno dogodi kada postaju sve ozbiljniji i ozbiljniji, sve uskogrudniji i uskogrudniji. Bio je lakomislen u vezi sumraka bogova; ali je ozbiljan u vezi londonskog omnibusa. Bio je nemaran u "Vremenskom stroju," jer taj se roman bavio samo sudbinom svih stvari; ali je pažljiv, pa čak i oprezan, u "Razvoju čovječanstva," jer se bavi neposrednom budućnošću. Počeo je s krajem svijeta, i to je bilo lako. Sada je prešao na početak svijeta, a to je teško. Ali glavni je rezultat svega toga jednak kao i u ostalim slučajevima. Ljudi koji su bili doista odvažni umjetnici, realistični umjetnici, beskompromisni umjetnici, oni su ljudi za koje se naposljetku ipak utvrdilo kako pišu "sa svrhom."