Kategorija: Articles

Frances Chesterton

by Hrvoje

Frances Chesterton

Frances Chesterton, rođena kao Frances Alice Blogg (1869.–1938.) bila je engleska autorica stihova, pjesama i školskih predstava. Bila je supruga G. K. Chestertona te je imala veliku ulogu u njegovoj karijeri kao njegov prepisivač i osobni menadžer. Frances je rođena 28. lipnja 1869. godine, kao prvo od sedmero djece Georgea Williama Blogga i Blanche Keymer. Školovala se u naprednoj školi za dame na Fitzroy Square-u, koju su vodile Rosalie i Minna Praetorius, te u visokoj školi Notting Hill. Otac joj je umro kada je imala četrnaest godina. Kasnije je pohađala i St. Stephen koledž, gdje se dvije godine obučavala za učiteljicu. Podučavala je vjeronauk u Anglikanskoj crkvi u Bedford Park-u. Ondje je postala izuzetno zaokupljena svojim vjerskim životom, čitajući Bibliju i zavjetujući se svecima. Godine 1895. Frances je počela raditi kao tajnica i administratorica u Nacionalnoj obrazovnoj uniji roditelja. Ondje je radila na planiranju i organiziranju konferencija, održavanju govora, i uređivanju njihovih publikacija, sve do svoga braka s G. K. Chestertonom. Gilberta Keitha Chestertona prvi je put upoznala 1896. godine, a za njega se udala 28. lipnja 1901. godine u St. Mary Abbotsu, u Kensingtonu. Čitavo vrijeme tijekom njihovog braka, Frances ga je poticala na pisanje. Stavivši svoje obveze prema suprugu na prvo mjesto, učinkovito je radila kao njegov menadžer, vodeći dnevnik njegovih sastanaka i upravljajući njegovim financijama, pregovarajući u njegovo ime s izdavačima te zapošljavajući mu daktilografe. G. K. Chesterton divio se Francesinoj vjeri i načinu na koji ju je živjela čitajući Bibliju, podučavajući vjeronauk i brinući se o bolesnima i starima. Frances ga je upoznala s Presvetim Trojstvom i Isusom. U poemi G. K. Chestertona, Balada o Bijelom Konju, on odaje Frances priznanje za taj učinak u njegovom životu, otkrivajući kako je ona bila razlog njegovog preobraćenja i činjenice da sada poznaje Isusa. “Stoga ove rime donosim tebi Koja si križ donijela meni.” Frances je primljena u Katoličku crkvu 1. studenog 1926. godine, četiri godine nakon svoga muža. Tijekom njihovog braka, Francesina je vjera prošla iskušenja dok se suočavala s bratovim samoubojstvom, no Chestertoni su u teškim razdobljima jedno drugome pomagali održati odnos s Isusom. Frances je žudjela za velikom obitelji; no, zbog neplodnosti, nije mogla donijeti nijedno dijete na svijet. Ta je praznina bila ispunjena nadom, koju je tražila kroz Isusovo rođenje. Božićna scena Majke Marije koja drži Isusa bila je slika za kojom je čeznula i koja je nadahnula božićnu temu u njezinim djelima. Često je opisivala ručice i nožice maloga Isusa. Svakog je Božića napisala pjesmu za njihovu božićnu čestitku, od kojih je jedna, "Koliko je daleko do Betlehema?", kasnije bila objavljena kao hvalospjev "Je li Betlehem daleko?". Godine 1909. Chestertoni su se preselili u Beaconsfield, u Buckinghamshireu, gdje su živjeli do svojih smrti. Ona je postala udovica 14. lipnja 1936. godine, a umrla je 12. prosinca 1938. godine. Na temelju njene oporuke osnovana je humanitarna ustanova Frances Alice Chesterton koja podržava rad Rimokatoličke crkve u župi Beaconsfielda.

*** “Za Chestertona je ideja uzvišene ženstvenosti bila utjelovljena u Frances. Rekao je prijateljici, Fredi Riviere, kako mu je posebno drag jedan neobično smješten prozor u njihovoj kući: ‘Sviđa mi se taj prozor. Kada joj svjetlo padne na kosu, ono daje Frances aureolu zbog koje izgleda poput onoga što zaista i jeste.’” Joseph Pearce "Mudrost i nedužnost" *** "Bog te je stvorio vrlo pažljivo, Odvojio je zvijezdu za to, Obojao ju je u zeleno i zlatno s poljanama I okružio ju je aureolom sunčeve svjetlosti; Naselio ju je kraljevima, narodima, republikama, I onda je stvorio tebe, vrlo pažljivo. Sva je priroda Božja knjiga, ispunjena Njegovim grubim skicama za tebe." Pjesma koju je Gilbert Keith Chesterton napisao za Frances Blogg, svoju buduću ženu *** “Govoreći o svojoj ženi, Gilbert je iskreno zapisao kako se u nju zaljubio na prvi pogled. Ona je gledala pravo u njega tijekom razgovora, a on je sam sebi rekao: ‘Ako ću imati išta s ovom djevojkom, trebao bih pred njom pasti na koljena: ako joj se obratim, ona me nikada ne će obmanuti: ako ju zavolim, nikada se ne će poigravati sa mnom: ako joj poklonim svoje povjerenje, nikada me ne će izdati: ako ju budem čuvao u mislima, ona me nikada ne će zaboraviti.’” Joseph Pearce "Mudrost i nedužnost" *** Gilbert Keith Chesterton bio je neizlječivi romantičar te je proveo godine i godine svoga života udvarajući svojoj ženi, Frances - zapravo, još dugo nakon što su se oženili. A ovo joj je napisao u pismu, dok mu je još bila zaručnica: “OVDJE PRESTAJE MOJE DOSADAŠNJE POSTOJANJE. UZMI GA: DOVELO ME JE K TEBI.” *** 28. lipnja 1869. rođena je Frances Chesterton, supruga Gilberta Keitha Chestertona! Istoga datuma 1901. godine su se i vjenčali. Vjenčali su se na Francesin rođendan, kako bi Gilbert imao samo jedan datum koji će zaboravljati. *** “Ne mogu tvrditi, da mogu ponuditi bilo kakvo detaljno objašnjenje uznemirenosti tvoje majke, ali priznajem kako me to previše ne iznenađuje. Vidiš, kako stvari stoje, meni je poznat jedan faktor u tome slučaju, i to jedini, kojega si ti potpuno nesvjesna. Ja poznajem tebe … znam jednu stvar zbog koje se osjećam čudno pred tvojom majkom – znam vrijednost onoga što joj oduzimam. Osjećam se (u nekom čudnom trenutku) poput anđela smrti." Dio pisma kojim je Gilbert Keith Chesterton zaprosio Frances Blogg *** U srpnju 1938. godine, dvije godine nakon smrti Gilberta Keitha Chestertona, njegova je supruga Frances napisala u pismu: “Sve mi je teže nastaviti. Osjećaj da mu više nisam potrebna gotovo je neizdrživ. Kako ljubavnici vole, kada više nemaju jedno drugo? Mi smo uvijek bili ljubavnici.” Umrla je u prosincu 1938. godine.
Continue Reading

Nositelj Reda sv. Grgura

by Hrvoje
Gilbert Keith Chesterton, Beaconsfield, Engleska — Poznati je novinar, pjesnik, političar, filozof, govornik i pisac znamenitih djela. Godine 1922. postao je katolikom i revnim braniteljem katoličkoga vjerovanja i kršćanskoga pravovjerja. Chesterton je oštar protivnik kapitalizma, kao i socijalizma. Zbog velikih njegovih zasluga u mjesecu svibnju 1934. godine, prigodom šezdesetgodišnjice života, imenovao ga je Papa Pio XI. nositeljem Reda sv. Grgura i podigao u crkveno plemstvo. Severin Lamping: ČETRDESETORICA GOVORE, Zagreb, 1944.
Continue Reading

Što bi me zapravo moralo odvratiti …

by Hrvoje

»Što bi me zapravo moralo odvratiti ...«

U našoj galeriji pripovijeda Englez Gilbert Keith Chesterton: Premda sam tek nekoliko godina katolik, znam ipak kako je pitanje »Zašto sam katolik?« nešto posve drugo nego pitanje »Zašto sam postao katolik?« Tome ima mnogo razloga, koji dođu do izražaja tek onda, kada je prvi razlog već proveden u život. Ti su razlozi tako brojni i različiti, da onaj prvotni time gotovo nestaje i izgleda usputan. Kako u stvarnom, tako i u ritualnom smislu može »konfirmacija« (odnosno, jačanje i potvrđenje) — doći tek iza obraćenja. Teško je izbrojiti sve dokaze, pa obraćenik kasnije ne može iznijeti čak ni kojim su redom slijedili. Ali veliki je broj gotovo već sveden na jedan jedini: Agnostik umjetnik smatrat će vrlo važnim utvrditi što je na nekoj katedrali ostalo staro, a što je obnovljeno. Katoliku će, naprotiv, biti najvažnije pitanje, je li tako obnovljena da se može upotrebljavati kao katedrala. Cijela zgrada mojega vjerovanja slična je katedrali — prevelikoj za razumijevanje u jednom opisu, jer me stoji mnogo truda, označiti na njoj starost pojedinoga kamenja. Sigurno je samo to, kako je ono što me je privuklo katolicizmu, bilo ono što me je trebalo od njega odvratiti. Mnogi katolici, smatram, zahvaljuju svoje prve korake prema katolicizmu, ljubežljivosti pokojnoga gospodina Kensita. Napose se sjećam posve jasno dvaju slučajeva, u kojima su ozbiljni autori učinili meni poželjnim upravo ono što su napadali. Prvi slučaj bio je kada su Hoyton i Hocking s velikim veseljem iznijeli strašnu hulu na Boga, koju su navodno našli u govoru nekog katoličkog mističara o Presvetoj Djevici: »Svako stvorenje mora se zahvaliti svome Bogu, ali njoj je (Bl. Djevici) sam Bog dužan zahvalnost.« Tom sam zgodom uzdrhtao kao na glas trublje, i gotovo glasno rekao: »Kako je to krasno rečeno!« Pričinilo mi se, kako je ono nepojmljivo u djelu utjelovljenja, ako mističara ispravno shvatimo, jedva moglo biti bolje i jasnije izrečeno. U drugom slučaju opisivao je netko u »Daily Newsu«, kao tipičan primjer mrtvoga formalizma u katoličkom bogoslužju, govor nekoga francuskog biskupa. Ovaj je rekao nekim vojnicima i radnicima, koji su jedva mogli doći u crkvu u ranu zoru napola mrtvi od pospanosti, kako je Bog zadovoljan i njihovom tjelesnom prisutnošću te će im oprostiti umor i rastresenost. U taj sam čas rekao: »Koliko zdravog smisla imaju ovi ljudi! Ako netko putuje deset kilometara kako bi mi iskazao poštovanje, uzet ću mu to za dobro, pa makar i smjesta zaspao pored mene.« Mogao bih još štošta nabrojiti iz onih prvih vremena, u kojima su prvi slabi podražaji moje katoličke vjere bili praktično hranjeni samo protu-katoličkim spisima. U ono što je slijedilo poslije ovih prvih pobuda, nisam ni najmanje sumnjao. Bio je to dug, što sam ga to jače osjećao, što sam ga više želio isplatiti. Daleko prije negoli sam upoznao oba ona odlična muškarca, kojima imam u tom smjeru toliko zahvaliti, a to su vlč. John O'Connor od Bradfortha i gospodin Hilaire Belloc, započeo sam stupati odvažno naprijed, i to sve pod utjecajem mojega uobičajenog političkog liberalizma, pa čak i u društvu »Daily Newsa«. Prvu pobudu iza Boga zahvaljujem povijesti irskoga naroda, premda nema u meni ni jedne kapi irske krvi; jedva sam dva puta bio u Irskoj te me ne vežu s Ircima niti interesi, a ni običaji. Ipak sam ubrzo uvi-dio, kako samo irsko pitanje sadrži jedan stranački sustav, jer je irsko pitanje u biti vjerska stvarnost; pa jer je ono opstojalo, to sam se i ja koncentrirao posvema na ovu stranu liberalne politike. Sve sam jasnije uviđao, — svjedočanstvom povijesti i vlastitim iskustvom — kako je taj kršćanski narod iz neprotumačivih razloga bio tako dugo proganjan, pa čak i izvrgnut mržnji. Napokon mi je postalo nenadano jasno, kako to jednostavno i mora biti, jer su Irci isto tako prosvijetljeni i praktični katolici, kao i oni što ih je nekoć Neron bacao u amfiteatru pred divlje zvijeri. Iz ovoga mojeg osobnog dokazivanja razumljivi su jasno razlozi, zašto sam postao katolikom. Ovi su razlozi postajali danomice sve jači. Mogao bih sada opisivati, kako sam sve jasnije upoznavao povijesnu činjenicu da se u svim velikim državama, koje su se odvratile od Rima, događa upravo ono, što se uvijek zbiva s ljudima koji preziru sve prirodne zakone, pa i samu prirodu: neznatan časovit uspjeh, ali brzo nakon toga i osjećaj kako su se zapleli u mreže, kako su došli u nezgodan položaj, iz kojega se sami ne mogu osloboditi. U Pruskoj nema nade za pruski duh, kao ni u Manchesteru za mančesterski individualizam. Svatko zna kako se u seoskoj staroj zemlji, u kojoj korijenje vjere prodire u staru pradjedovsku vjeru, može očekivati veća, sretnija ili barem jednostavnija i neposrednija budućnost. Ovakva metoda opisivanja vlastitog života bila bi u sebi lakša, ali i u najvećem stupnju sebična. I premda zapadam u nepriliku, ako izaberem drugu metodu, da glavni sadržaj mojega uvjerenja prikažem kratko, a ipak potpuno: ne radi pomanjkanja materijala, već radi teškoće, kako da iz ovoga materijala izaberem najpodesnije. Pokušat ću ipak ovdje iznijeti jednu ili drugu činjenicu, koja je učinila na mene najsnažniji dojam. U svijetu ima sigurno tisuću načina misticizma, koji može čovjeka zaluditi, ali je samo jedan, koji ga ostavlja u normalnom stanju. Sigurno je da čovječanstvo ne može dugo izdržati bez misticizma. Dapače, i prvi oštri tonovi Voltairovog ledenog glasa našli su jeku u Cagliostru. U naše se vrijeme raširilo među nama praznovjerje i duhovna lakovjernost tako brzo, da će nakon kratkog vremena katolik biti sličan racionalistu. Katolik će biti jedini čovjek, koji će se s pravom smjeti zvati racionalistom. Isto takav se ples misterija odigrao i pod kraj poganskoga Rima, usprkos svim skepticizmima jednoga Lukrecija ili Lukana. Biti materijalist nije prirodno. Zadovoljiti se prirodom, nije prirodno. Čovjek je mistik. Rođen je kao mistik, i umire gotovo uvijek kao mistik, a osobito ako je agnostik. Ali dok svako ljudsko društvo prije ili kasnije oćuti sklonost za izvanredne stvari, moram primijetiti kako samo jedno mistično društvo uzima u obzir svakidašnje stvari, a to je Crkva katolička. Sva druga puštaju svakidašnjicu po strani te ju omalovažavaju. Neki je znameniti pisac napisao roman o opreci koja postoji između samostana i obitelji: »The Cloister and the Hearth« (Samostan i ognjište). To se u ono vrijeme prije pedeset godina i moglo u Engleskoj stvarno naglasiti kao opreka. Danas to već ne pali. Oni, koji su nekoć posve otvoreno tražili dokinuće samostana, danas posve otvoreno uništavaju obitelj. To je tek jedna od mnogih činjenica koje svjedoče istinu, kako su upravo u katoličkoj vjeri oni najviši i, ako tko hoće, najneshvatljiviji redovnički zavjeti pravi prijatelji i čuvari obiteljskog života. Mnogi su mistični znakovi potresli svijetom, a samo ga je jedan održao: svetac stoji kraj običnog čovjeka, hodočasnik pokazuje ljubav za obitelj, redovnik brani ženidbu. Ono najbolje kod nas, najbolji je prijatelj dobra. Svaka se druga vizionarska objava konačno izrodi u ljudsku filozofiju, u pesimizam, optimizam, fatalizam, ništa i opet ništa. Besmislica, nesmisao. Svaka vjera ima u sebi nešto dobra. Ali dobro kao takvo, pravu poniznost i ljubav, žarku zahvalnost prema Bogu ne ćeš naći ni u jednoj. Što ih dublje upoznajemo, to više, to jasnije opažamo: u njihovoj unutrašnjosti leži nešto drugo, negoli čista dobrota. Tu je neka metafizička dvojba o materiji, kao neki snažan glas prirode, ili u najboljem slučaju kao neki strah pred zakonom i pred Gospodinom. Ako ove stvari pretjeruju nastaje razvratnost koja vodi do službe sotoni. Te se stvari mogu samo toliko dugo podnositi, dok su pritajene, dok ostaju mirne. Može ih se cijeniti, kao što je to bivalo za protestantizma u Viktorijino doba. Naprotiv, žarko oduševljenje za Presvetu Djevicu, ili nasljedovanje svetoga Franje Asiškog, ostaje u svojoj biti uvijek prirodno i razumski opravdano. Nikada ne će netko zatajiti svoje čovještvo ili prezirati svojega bližnjega. Što je dobro, ne može biti nikada previše dobro. To je jedna od oznaka, koje smatram jedinstvenima i u isti mah općenitima. Druga oznaka je ova: Samo katolička Crkva može čovjeka spasiti od razornog i uništavajućeg ropstva, da bude dijete svojega vremena. Bernard Shaw u novije je doba izrazio potajnu želju da svaki čovjek mogne proživjeti u nekoj sretnijoj epohi 300 godina. Uostalom, sada sam uvjeren kako bi Bernard Shaw, da je živio zadnjih 300 godina, odavno postao katolik. On bi uvidio kako se svijet u krugu okreće, i kako se malo može vjerovati u njegov takozvani napredak. Vidio bi tada, kako su Crkvu žrtvovali individualističkom, a Bibliju darvinističko anarhističkom praznovjerju, te bi prvi ustao i borio se protiv toga. Pa bilo kako mu drago, on želi svakom čovjeku 300-godišnje iskustvo; u opreci prema svim ostalim ljudima, katolik ima iskustvo od 19 stoljeća. Čovjek koji postaje katolik, u jednom je času star 2000 godina. Ili još bolje rečeno: sada tek raste i podiže se do potpunog čovještva. On prosuđuje stvari onako, kako su se doista kretale i djelovale na čovječanstvo u svim zemljama i vremenima, a ne tek po zadnjim novinskim vijestima. Ako moderni čovjek tvrdi, kako je njegova vjera spiritualizam, socijalizam, onda pokazuje da živi upravo sav u duhu najnovijeg strančarstva. Socijalizam je reakcija protiv kapitalizma, protiv nezdravoga zgrtanja novca u našem vlastitom narodu. Posve bi drugačija bila njegova politika, kada bi živio na pr. u Sparti ili na Tibetu. Spiritualizam ne bi imao toliko ugleda, kad ne bi bio snažna opreka sveopće raširenom materijalizmu. Nikada prije nije nijedna dobra ni kriva vjera u duhove dovela svijet do takvih buna. Spiritualizam bi bio nemoćan, kada bi nespoznatljivo bilo općenito priznato. Tek onda, kada je cijela generacija dogmatski i jednom zauvijek izjavila kako nema duhova, dao se svijet preplašiti od jednoga sitnog duha. Ovakve su stvari iznašašće svojega vremena, samo to se može reći u njihovu ispriku. Već je odavno dokazala katolička Crkva, kako ona nije suvremeno iznašašće. Ona je djelo svoga Stvoritelja i u svojoj je starosti još uvijek tako sposobna za život, kako je bila u svojoj mladosti, a i njezini su neprijatelji u dnu svojih duša izgubili nadu da će ju ikada vidjeti mrtvu.

Izvor: Severin Lamping »ČETRDESETORICA GOVORE«, Zagreb, 1944.
Continue Reading

Deset zapovijedi Istražiteljskog kluba

by Hrvoje

Deset zapovijedi Istražiteljskog kluba

1. Zločinac mora biti netko tko je spomenut u samom početku priče, ali ne smije biti nitko čije je misli čitatelju omogućeno pratiti. 2. Bilo kakva natprirodna i nadnaravna djelovanja zabranjena su kao uzroci razvoja događaja. 3. Više od jedne tajne sobe ili prolaza nije dozvoljeno. 4. Dosad neotkriveni otrovi ne mogu se koristiti, kao ni bilo kakav uređaj koji će zahtijevati dugačko znanstveno objašnjenje na kraju. 5. Nijedan lik u priči ne smije biti Kinez. [Primjedba urednika: U to vrijeme, u bezvrijednim, masmedijskim misterijima uvijek se je pojavljivao lik kineskog porijekla. Ovo pravilo značilo je da bi pisac trebao izbjegavati klišeje u zapletu, iako, naravno, zvuči rasistički.] 6. Detektivu nikada ne smije pomoći slučajnost, niti smije imati neki neobjašnjivi predosjećaj koji se pokaže ispravnim. 7. Sam detektiv ne smije počiniti zločin. 8. Detektiv ne smije razmatrati dokaze, koji nisu istoga trenutka pruženi na uvid i čitatelju. 9. Glupi detektivov prijatelj, »Watson«, ne smije prikrivati nijednu misao koja mu prođe kroz glavu; njegova inteligencija mora biti malo, ali jako malo, ispod inteligencije prosječnog čitatelja. 10. Braća blizanci, a općenito i dvojnici, ne smiju se pojaviti, osim ako smo unaprijed propisno pripremljeni za njihovo pojavljivanje.
Continue Reading

Istražiteljski klub

by Hrvoje

Istražiteljski klub

Istražiteljski klub osnovala je 1930. godine skupina britanskih pisaca kriminalističkih romana, uključujući Agathu Christie, Dorothy L. Sayers, Ronalda Knoxa, Freemana Wills Croftsa, Arthura Morrisona, Johna Rhodea, Jessieja Rickarda, baronesu Emmu Orczy, R. Austina Freemana, G. D. H. Colea, Margaret Cole, E. C. Bentleyja, Henryja Wadea i H. C. Baileyja. Anthony Berkeley bio je najzaslužniji za pokretanje kluba, dok je prvi predsjednik bio G. K. Chesterton. Izmislili su i inicijacijski ritual sa zakletvom, koju je najverojatnije napisao Chesterton ili Dorothy Sayers, a klub je održavao redovne večernje sastanke u Londonu.

Smjernice - Osim večernjih susreta i međusobnog pomaganja oko tehničkih aspekata u njihovim individualnim djelima, članovi kluba složili su se da će se čvrsto držati etičkog kodeksa u svome pisanju, kako bi čitateljima pružili poštenu priliku da otkriju krivca. Ta pravila poštene igre sažeo je jedan od članova, Ronald Knox, u uvodu jedne antologije detektivskih priča. Ona nikada nisu zamišljena kao ništa više od smjernica, pa ih svi članovi nisu uzimali za ozbiljno.

Prvi američki član (iako je tada živio u Ujedinjenom Kraljevstvu) bio je John Dickson Carr, a u članstvo je izabran 1936. godine.

Klub i dalje postoji, iako su pravila poštene igre postala znatno ležernija.

Brojna su djela objavljena pod pokroviteljstvom kluba; većinu ih je napisalo više članova kluba, tako da je svaki napisao jedno ili više poglavlja.

Zakletva - »Obećaješ li da će tvoji detektivi dobro i propisno istraživati zločine koji su im dodijeljeni, koristeći pri tome one umne sposobnosti koje si im po svojoj želji udijelio, a ne oslanjajući se niti koristeći božansko otkrivenje, žensku intuiciju, mumbo jumbo, smicalice, slučajnosti, ili Božje djelo?«

Predsjednici

  • G. K. Chesterton (1930.-1936.)
  • E. C. Bentley (1936.-1949.)
  • Dorothy L. Sayers (1949.-1957.)
  • Agatha Christie (1957.-1976.)
  • Lord Gorell (1957.-1963.)
  • Julian Symons (1976.-1985.)
  • H. R. F. Keating (1985.-2000.)
  • Simon Brett (2000.–2015.)
  • Martin Edwards (2015.-)

Lord Gorell je dijelio predsjedništvo s Agathom Christie, koja je pristala preuzeti ulogu predsjednika, pod uvjetom da se imenuje i supredsjednik koji će biti zadužen za spise kluba.

Continue Reading

Chesterton i njegov otac Brown

by Hrvoje

Chesterton i njegov otac Brown

Otac Brown je izmišljeni detektiv kojega je 1910. godine stvorio veliki engleski čovjek od pera Gilbert Keith Chesterton. Poput Sherlocka Holmesa, on je zasnovan na stvarnoj ličnosti: u Holmesovom slučaju to je bio Dr. Joseph Bell, jedan od profesora koji su Arthuru Conanu Doyleu predavali u medicinskoj školi. U slučaju dobroga oca, radilo se o stvarnom katoličkom svećeniku imena John O'Connor. Prema predaji Chesterton je upoznao O'Connora 1903. godine u domu zajedničkog prijatelja. Njih su dvojica otišla zajedno u šetnju po jorkširskoj vrištini. Razgovor im je skrenuo na zločine i grijeh. Chesterton je shvatio, da su svećeničke dužnosti ovoga naoko naivnog pripadnika crkve dovodile u dodir sa zlom u zastrašujućem opsegu. Kada su se vratili, dva studenta s Cambridgea, koji su ondje također bili gosti, za vrijeme O'Conno-rove odsutnosti iz sobe komentirali su kako im O'Connor djeluje kao dobronamjerna, ali naivna budala koja ne zna ništa o stvarnome zlu u svijetu. Chesterton, koji je poslije rekao kako se još uvijek gotovo tresao zbog nekih stvari koje mu je O'Connor ispri-čao, postao je istoga trena oduševljen književnim mogućnostima toga paradoksa; naoko bezazlenog svećenika koji zna više o stvarnim zločinima od većine kriminalaca, dok dva nevina djeteta ismijavaju njegovu prividnu nevinost. U stvarnosti, bio je on nevin poput golubice, ali mudar poput zmije. Sedam godina kasnije (Chesterton nije imao običaj činiti stvari u žurbi) prva zagonetka oca Browna, 'Plavi križ', bila je objavljena u časopisu The Storyteller (rujanski broj, 1910.).

Continue Reading

Gilbert Keith Chesterton

by Hrvoje

Gilbert Keith Chesterton

(* 29. svibnja 1874. Campden Hill † 14. lipnja 1936. Beaconsfield) Gilbert Keith Chesterton rođen je u Campden Hillu. Školovao se najprije u poznatoj Školi sv. Pavla, a zatim na učilištu Slade School of Art, koje je pripadalo Londonskom sveučilišnom koledžu, u namjeri da postane ilustrator. Pohađao je i satove književnosti na University Collegeu, no nije završio nijedan fakultet. Godine 1896. počeo je raditi za londonskog izdavača, Redway i T. Fisher Unwin, gdje je ostao sve do 1902. godine. Tijekom tog razdoblja započeo je pisati svoja prva honorarna djela kao novinar i književni kritičar. Godine 1901. oženio se s Frances Blogg te je s njom ostao do kraja svog života. Godine 1902. »Daily News« mu je dao tjednu kolumnu, a zatim 1905. godine dobiva tjednu kolumnu u »The Illustrated London News«, koju je pisao narednih trideset godina. Chesterton se prema vlastitim priznanjima kao mladić zainteresirao za okultno, a sa svojim bratom Cecilom eksperimentirao je s prizivanjem duhova. Sazrijevanjem je, međutim, postajao sve više ortodoksan u svojim kršćanskim uvjerenjima, što je kulminiralo preobraćanjem na katoličanstvo 1922. godine. Chesterton je bio krupan čovjek, visok 1,93 m, težak 134 kg. Jednom je prilikom prigovorio svom prijatelju, Georgeu Bernardu Shawu: »Gledajući tebe, svatko bi pomislio da Engleskom vlada glad.« Shaw mu je odgovorio: »Gledajući tebe, svatko bi pomislio da si ju ti prouzrokovao.« Obično je nosio kaput i zgužvan šešir, sa štapom u ruci i cigarom u ustima. Često bi zaboravljao kuda je krenuo, i propuštao bi vlakove koji su ga trebali tamo odvesti. U nekoliko je navrata slao telegrame supruzi s neke daleke (i pogrešne) lokacije, primjerice »Ja sam u Market Harboroughu. Gdje sam ono trebao biti?«, na što bi mu ona odgovorila »Kod kuće.« Chesterton je obožavao debate i često se u njih upuštao s prijateljima kao što su George Bernard Shaw, Herbert George Wells, Bertrand Russell i Clarence Darrow. Prema njegovoj autobiografiji, on i Shaw glumili su kauboje u nijemom filmu koji nikada nije prikazan. Preminuo je 14. lipnja 1936. godine u svojoj kući u Beaconsfieldu, u Buckinghamshireu. Govor na posmrtnoj misi u Westminsterskoj katedrali održao je Ronald Knox. Chesterton je pokopan na katoličkom groblju u Beaconsfieldu. Njegov bogat i raznolik stvaralački opus uključuje novinarstvo, poeziju, biografiju, religiozna djela, fantaziju i kriminalističku fikciju. Jedan je od rijetkih kršćanskih mislilaca kojemu se podjednako dive liberalni i konzervativni kršćani, a i mnogi nekršćani. Chesterton je napisao oko 80 knjiga, nekoliko stotina pjesama, 200-tinjak kratkih priča, 4000 eseja, i nekoliko scenarija. Bio je književni i društveni kritičar, povjesničar, scenarist, teolog i branitelj katoličke crkve, debatirao je i pisao kriminalističke priče, pisao je i članke za Britansku enciklopediju. Njegov najpoznatiji lik je svećenik-istražitelj, otac Brown, koji se pojavljivao samo u kratkim pričama, dok je njegov neosporivo najpoznatiji roman Čovjek koji je bio četvrtak. Uvjereni kršćanin bio je puno prije nego što je prešao na katoličanstvo, a kršćanske se teme i simboli provlače kroz mnoga njegova djela.
Continue Reading