Što bi me zapravo moralo odvratiti …

by Hrvoje

»Što bi me zapravo moralo odvratiti …«

U našoj galeriji pripovijeda Englez Gilbert Keith Chesterton: Premda sam tek nekoliko godina katolik, znam ipak kako je pitanje »Zašto sam katolik?« nešto posve drugo nego pitanje »Zašto sam postao katolik?« Tome ima mnogo razloga, koji dođu do izražaja tek onda, kada je prvi razlog već proveden u život. Ti su razlozi tako brojni i različiti, da onaj prvotni time gotovo nestaje i izgleda usputan. Kako u stvarnom, tako i u ritualnom smislu može »konfirmacija« (odnosno, jačanje i potvrđenje) — doći tek iza obraćenja. Teško je izbrojiti sve dokaze, pa obraćenik kasnije ne može iznijeti čak ni kojim su redom slijedili. Ali veliki je broj gotovo već sveden na jedan jedini: Agnostik umjetnik smatrat će vrlo važnim utvrditi što je na nekoj katedrali ostalo staro, a što je obnovljeno. Katoliku će, naprotiv, biti najvažnije pitanje, je li tako obnovljena da se može upotrebljavati kao katedrala. Cijela zgrada mojega vjerovanja slična je katedrali — prevelikoj za razumijevanje u jednom opisu, jer me stoji mnogo truda, označiti na njoj starost pojedinoga kamenja. Sigurno je samo to, kako je ono što me je privuklo katolicizmu, bilo ono što me je trebalo od njega odvratiti. Mnogi katolici, smatram, zahvaljuju svoje prve korake prema katolicizmu, ljubežljivosti pokojnoga gospodina Kensita.
Napose se sjećam posve jasno dvaju slučajeva, u kojima su ozbiljni autori učinili meni poželjnim upravo ono što su napadali.
Prvi slučaj bio je kada su Hoyton i Hocking s velikim veseljem iznijeli strašnu hulu na Boga, koju su navodno našli u govoru nekog katoličkog mističara o Presvetoj Djevici: »Svako stvorenje mora se zahvaliti svome Bogu, ali njoj je (Bl. Djevici) sam Bog dužan zahvalnost.« Tom sam zgodom uzdrhtao kao na glas trublje, i gotovo glasno rekao: »Kako je to krasno rečeno!« Pričinilo mi se, kako je ono nepojmljivo u djelu utjelovljenja, ako mističara ispravno shvatimo, jedva moglo biti bolje i jasnije izrečeno.
U drugom slučaju opisivao je netko u »Daily Newsu«, kao tipičan primjer mrtvoga formalizma u katoličkom bogoslužju, govor nekoga francuskog biskupa. Ovaj je rekao nekim vojnicima i radnicima, koji su jedva mogli doći u crkvu u ranu zoru napola mrtvi od pospanosti, kako je Bog zadovoljan i njihovom tjelesnom prisutnošću te će im oprostiti umor i rastresenost. U taj sam čas rekao: »Koliko zdravog smisla imaju ovi ljudi! Ako netko putuje deset kilometara kako bi mi iskazao poštovanje, uzet ću mu to za dobro, pa makar i smjesta zaspao pored mene.«
Mogao bih još štošta nabrojiti iz onih prvih vremena, u kojima su prvi slabi podražaji moje katoličke vjere bili praktično hranjeni samo protu-katoličkim spisima. U ono što je slijedilo poslije ovih prvih pobuda, nisam ni najmanje sumnjao. Bio je to dug, što sam ga to jače osjećao, što sam ga više želio isplatiti. Daleko prije negoli sam upoznao oba ona odlična muškarca, kojima imam u tom smjeru toliko zahvaliti, a to su vlč. John O’Connor od Bradfortha i gospodin Hilaire Belloc, započeo sam stupati odvažno naprijed, i to sve pod utjecajem mojega uobičajenog političkog liberalizma, pa čak i u društvu »Daily Newsa«.
Prvu pobudu iza Boga zahvaljujem povijesti irskoga naroda, premda nema u meni ni jedne kapi irske krvi; jedva sam dva puta bio u Irskoj te me ne vežu s Ircima niti interesi, a ni običaji. Ipak sam ubrzo uvi-dio, kako samo irsko pitanje sadrži jedan stranački sustav, jer je irsko pitanje u biti vjerska stvarnost; pa jer je ono opstojalo, to sam se i ja koncentrirao posvema na ovu stranu liberalne politike. Sve sam jasnije uviđao, — svjedočanstvom povijesti i vlastitim iskustvom — kako je taj kršćanski narod iz neprotumačivih razloga bio tako dugo proganjan, pa čak i izvrgnut mržnji. Napokon mi je postalo nenadano jasno, kako to jednostavno i mora biti, jer su Irci isto tako prosvijetljeni i praktični katolici, kao i oni što ih je nekoć Neron bacao u amfiteatru pred divlje zvijeri.
Iz ovoga mojeg osobnog dokazivanja razumljivi su jasno razlozi, zašto sam postao katolikom. Ovi su razlozi postajali danomice sve jači. Mogao bih sada opisivati, kako sam sve jasnije upoznavao povijesnu činjenicu da se u svim velikim državama, koje su se odvratile od Rima, događa upravo ono, što se uvijek zbiva s ljudima koji preziru sve prirodne zakone, pa i samu prirodu: neznatan časovit uspjeh, ali brzo nakon toga i osjećaj kako su se zapleli u mreže, kako su došli u nezgodan položaj, iz kojega se sami ne mogu osloboditi. U Pruskoj nema nade za pruski duh, kao ni u Manchesteru za mančesterski individualizam.
Svatko zna kako se u seoskoj staroj zemlji, u kojoj korijenje vjere prodire u staru pradjedovsku vjeru, može očekivati veća, sretnija ili barem jednostavnija i neposrednija budućnost. Ovakva metoda opisivanja vlastitog života bila bi u sebi lakša, ali i u najvećem stupnju sebična. I premda zapadam u nepriliku, ako izaberem drugu metodu, da glavni sadržaj mojega uvjerenja prikažem kratko, a ipak potpuno: ne radi pomanjkanja materijala, već radi teškoće, kako da iz ovoga materijala izaberem najpodesnije. Pokušat ću ipak ovdje iznijeti jednu ili drugu činjenicu, koja je učinila na mene najsnažniji dojam.
U svijetu ima sigurno tisuću načina misticizma, koji može čovjeka zaluditi, ali je samo jedan, koji ga ostavlja u normalnom stanju. Sigurno je da čovječanstvo ne može dugo izdržati bez misticizma. Dapače, i prvi oštri tonovi Voltairovog ledenog glasa našli su jeku u Cagliostru. U naše se vrijeme raširilo među nama praznovjerje i duhovna lakovjernost tako brzo, da će nakon kratkog vremena katolik biti sličan racionalistu. Katolik će biti jedini čovjek, koji će se s pravom smjeti zvati racionalistom. Isto takav se ples misterija odigrao i pod kraj poganskoga Rima, usprkos svim skepticizmima jednoga Lukrecija ili Lukana.
Biti materijalist nije prirodno. Zadovoljiti se prirodom, nije prirodno. Čovjek je mistik. Rođen je kao mistik, i umire gotovo uvijek kao mistik, a osobito ako je agnostik. Ali dok svako ljudsko društvo prije ili kasnije oćuti sklonost za izvanredne stvari, moram primijetiti kako samo jedno mistično društvo uzima u obzir svakidašnje stvari, a to je Crkva katolička. Sva druga puštaju svakidašnjicu po strani te ju omalovažavaju.
Neki je znameniti pisac napisao roman o opreci koja postoji između samostana i obitelji: »The Cloister and the Hearth« (Samostan i ognjište). To se u ono vrijeme prije pedeset godina i moglo u Engleskoj stvarno naglasiti kao opreka. Danas to već ne pali. Oni, koji su nekoć posve otvoreno tražili dokinuće samostana, danas posve otvoreno uništavaju obitelj. To je tek jedna od mnogih činjenica koje svjedoče istinu, kako su upravo u katoličkoj vjeri oni najviši i, ako tko hoće, najneshvatljiviji redovnički zavjeti pravi prijatelji i čuvari obiteljskog života.
Mnogi su mistični znakovi potresli svijetom, a samo ga je jedan održao: svetac stoji kraj običnog čovjeka, hodočasnik pokazuje ljubav za obitelj, redovnik brani ženidbu. Ono najbolje kod nas, najbolji je prijatelj dobra. Svaka se druga vizionarska objava konačno izrodi u ljudsku filozofiju, u pesimizam, optimizam, fatalizam, ništa i opet ništa. Besmislica, nesmisao.
Svaka vjera ima u sebi nešto dobra. Ali dobro kao takvo, pravu poniznost i ljubav, žarku zahvalnost prema Bogu ne ćeš naći ni u jednoj. Što ih dublje upoznajemo, to više, to jasnije opažamo: u njihovoj unutrašnjosti leži nešto drugo, negoli čista dobrota. Tu je neka metafizička dvojba o materiji, kao neki snažan glas prirode, ili u najboljem slučaju kao neki strah pred zakonom i pred Gospodinom.
Ako ove stvari pretjeruju nastaje razvratnost koja vodi do službe sotoni. Te se stvari mogu samo toliko dugo podnositi, dok su pritajene, dok ostaju mirne. Može ih se cijeniti, kao što je to bivalo za protestantizma u Viktorijino doba. Naprotiv, žarko oduševljenje za Presvetu Djevicu, ili nasljedovanje svetoga Franje Asiškog, ostaje u svojoj biti uvijek prirodno i razumski opravdano. Nikada ne će netko zatajiti svoje čovještvo ili prezirati svojega bližnjega. Što je dobro, ne može biti nikada previše dobro. To je jedna od oznaka, koje smatram jedinstvenima i u isti mah općenitima.
Druga oznaka je ova:
Samo katolička Crkva može čovjeka spasiti od razornog i uništavajućeg ropstva, da bude dijete svojega vremena. Bernard Shaw u novije je doba izrazio potajnu želju da svaki čovjek mogne proživjeti u nekoj sretnijoj epohi 300 godina. Uostalom, sada sam uvjeren kako bi Bernard Shaw, da je živio zadnjih 300 godina, odavno postao katolik. On bi uvidio kako se svijet u krugu okreće, i kako se malo može vjerovati u njegov takozvani napredak. Vidio bi tada, kako su Crkvu žrtvovali individualističkom, a Bibliju darvinističko anarhističkom praznovjerju, te bi prvi ustao i borio se protiv toga. Pa bilo kako mu drago, on želi svakom čovjeku 300-godišnje iskustvo; u opreci prema svim ostalim ljudima, katolik ima iskustvo od 19 stoljeća. Čovjek koji postaje katolik, u jednom je času star 2000 godina. Ili još bolje rečeno: sada tek raste i podiže se do potpunog čovještva. On prosuđuje stvari onako, kako su se doista kretale i djelovale na čovječanstvo u svim zemljama i vremenima, a ne tek po zadnjim novinskim vijestima.
Ako moderni čovjek tvrdi, kako je njegova vjera spiritualizam, socijalizam, onda pokazuje da živi upravo sav u duhu najnovijeg strančarstva. Socijalizam je reakcija protiv kapitalizma, protiv nezdravoga zgrtanja novca u našem vlastitom narodu. Posve bi drugačija bila njegova politika, kada bi živio na pr. u Sparti ili na Tibetu. Spiritualizam ne bi imao toliko ugleda, kad ne bi bio snažna opreka sveopće raširenom materijalizmu. Nikada prije nije nijedna dobra ni kriva vjera u duhove dovela svijet do takvih buna. Spiritualizam bi bio nemoćan, kada bi nespoznatljivo bilo općenito priznato. Tek onda, kada je cijela generacija dogmatski i jednom zauvijek izjavila kako nema duhova, dao se svijet preplašiti od jednoga sitnog duha. Ovakve su stvari iznašašće svojega vremena, samo to se može reći u njihovu ispriku. Već je odavno dokazala katolička Crkva, kako ona nije suvremeno iznašašće. Ona je djelo svoga Stvoritelja i u svojoj je starosti još uvijek tako sposobna za život, kako je bila u svojoj mladosti, a i njezini su neprijatelji u dnu svojih duša izgubili nadu da će ju ikada vidjeti mrtvu.

Izvor: Severin Lamping »ČETRDESETORICA GOVORE«, Zagreb, 1944.

Continue Reading