STABLA PONOSA #7

by Hrvoje

“Ako se spustite dolje do afričke obale Mediterana, gdje se posljednji klin šume sužava između pustinje i plima i oseka veličanstvenog mora, otkrit ćete kako domoroci i dalje pričaju neobičnu priču o svecu iz mračnih vremena. Ondje, na sumračnoj granici Crnog kontinenta, možete osjetiti mračna vremena. Ja sam to mjesto posjetio samo jednom, iako leži, da se tako izrazim, nasuprot talijanskome gradu u kojemu sam godinama živio, pa biste ipak teško povjerovali do koje su mjere pometnja i seoba toga mita ondje djelovale nekako manje ludo nego što su uistinu bile, sa šumom koja je noću odjekivala lavljim zvucima i onom grimiznom samoćom u pozadini. Kažu da ih je pustinjak sv. Securis, koji je ondje živio među drvećem, zavolio kao družbenike; jer, iako su bili ogromni divovi s mnogo ruku poput Briareusa, bili su najnježnija i najnedužnija stvorenja; nisu proždirali poput lavova, već bi se prije moglo reći da su širili svoje ruke svim malim pticama. Pa se molio da s vremena na vrijeme budu odriješeni od spona kako bi mogli hodati poput drugih stvorenja. I stabla su se pomicala zahvaljujući Securisovim molitvama, kao što su činila čuvši Orfejeve pjesme. Ljudi iz pustinje već su izdaleka bili pogođeni strahom, vidjevši kako svetac šeta s hodajućim šumarkom, poput učitelja sa svojim dječacima. Jer stabla su na taj način bila oslobođena od strogih uvjeta discipline. Morala su se vratiti na zvuk pustinjakovog zvona te, iznad svega, oponašati divlje zvijeri u hodanju, ali samo uz uvjet da ništa ne uništavaju i ne proždiru. Dakle, pričalo se kako je jedno stablo čulo glas koji nije bio svečev; kako je u topli, zeleni sumrak jedne ljetne večeri postalo svjesno nečega što je sjedilo i govorilo na njegovim granama nalikujući na prekrasnu pticu, a to je bilo ono što je jednoć progovorilo s drveta prerušeno u veliku zmiju. Kako je glas postajao glasniji među njegovim šuštećim lišćem, stablo je razdirala snažna žudnja da se istegne i zgrabi ptice koje su nedužno letjele oko svojih gnijezda te da ih raščerupa na komadiće. Naposljetku je iskušavatelj napunio vrh stabla svojim vlastitim pticama ponosa, zvjezdanom povorkom paunova. I duša zvijeri nadvladala je dušu stabla, pa je rastrgalo i pojelo plavo-zelene ptice sve dok nije ostalo niti jedno pero te se vratilo tihom plemenu stabala. Ali kažu kako su se, kada je došlo proljeće, sva ostala stabla prekrila lišćem, dok je ovo bilo prekriveno perjem čudne boje i uzorka. A zbog te je čudovišne prilagodbe svetac znao za grijeh te je to jedno stablo ukorijenio u zemlju uz presudu da zlo padne na svakoga tko ga ponovno pomakne. To je, zemljoposjedniče, pustinjski početak priče koja je ovdje završila, gotovo u samome ovom vrtu.”

Continue Reading