NAPOLEON OD NOTTING HILLA #2

by Hrvoje

“Napoleon od Notting Hilla predstavlja ravnotežu između neshvaćanja ničega ozbiljno i shvaćanja svega preozbiljno, a ravnoteža je katolička. To je ravnoteža Don Quijotea i Sancha Panse. Katolici moraju stajati između dviju krajnosti: prevelike žestine i prevelike ravnodušnosti, jer katolička vjera nije ni stroga, niti neosjetljiva. Ona je radosna, a radost je osobina koja zahtijeva u jednakoj mjeri ozbiljnost i veselost. Katolici se moraju šaliti, a zatim iskreno zahvaliti Bogu za šalu. To je Chestertonova vizija kršćanstva: kršćani koje pokreće usporednost vjere i razuma, smisla i besmisla, neba i zemlje, Boga i čovjeka.

Jedinstvo ljubavi i smijeha okrunjeno je u Bogu, a onaj tko teži u Njemu živjeti mora čuvati ono što je bilo zanemareno, slaviti čuda u svijetu u kojemu su čuda stavljena izvan zakona, pa čak i biti luđak samo zato da bi mogao biti katolik.

Napoleon od Notting Hilla je najbolje djelo fikcije G. K. Chestertona, iako je to istovremeno i njegovo prvo takvo djelo. Ovaj nam roman predstavlja likove koji su potpunije živi od ikojih koje je kasnije izmislio, a također predstavlja i njegovu vlastitu osobnost potpunije nego u ijednoj priči koju je kasnije smislio. Za Chestertona, ozbiljnost i igre uvijek idu rukom pod ruku. To miješanje je očito u njegovoj upotrebi paradoksa, u kojima, pomoću pametnih dosjetki ili izvrtanja riječi, Chesterton postiže da nam najsvečanije istine namignu i poklone se. Zaigranost i dubina bili su dva režnja mozga gospodina Chestertona, i on je slikao njihovim bojama – ali te su boje bile najbogatije kada je oslikavao Auberona Quina i Adama Waynea, glavne junake Napoleona od Notting Hilla.”

Iz članka Seana Fitzpatricka, 2015.

Continue Reading